Probudila sam se rano. Iako ne dovoljno rano da mogu reći "prva sam se probudila". Supermenica se već smontirala za odlazak u crkvu. Prije toga je na stol izvadila kolače razne i pladanj pršuta i sira. Domaći kruh (koji sam, samo da se zna, ja pripremila) je na stolu. I svijećnjak koji ćemo užgati (zapravo svijeće na njemu, ali...) za ručak. Ostali spavaju. Sad je blaženi mir i tišina. Nema nikoga u prostoriji i mogu malo biti sama. Danima nisam sama ni trenutka. Osim kad idem spavati. Jedna od otrcanih božićnih fraza je kako je to blagdan zajedništva, obitelji. E, pa, toliko sam zajedno i u obitelji da je to za dva blagdanska blockbustera.
Supermen je, o ironije li, na Badnjak završio na hitnoj. Čekamo radne dane i početak ekstenzivnih pretraga ne bi li se utvrdilo stvarno stanje stvari i odgovorilo na pitanje kako jedan Supermen može ne biti dobro i nepobjedivo. Ja vjerujem da će sve biti dobro. Jednostavno mora. Znači, tema ovog Božića bi mogla biti bolest. Ona koja vreba. I od koje živiš u strahu. Jedino što smo mi maheri stavljanja stvari sa strane, do nekih prihvatljivijih vremena. Ne može se danas baviti time, barem ne previše baviti kad nam dolaze mladunčad/unučad. A bolest, neumitno propadanje i gubljenje superjunačkih moći nemaju što tražiti u srazu s tim osmjesima i širenjima ručica u zagrljaj. Prinćipesa i Mali kralj suvereno vladaju.
Četiri generacije oko stola. Na stolu svega previše. Supermenica predmoli prije svečanog prežderavanja. Neumjerenost u jelu i piću uz blagoslov. E sad... Završavamo ritualno, gašenjem svijeća kruhom umočenim u vino i rečenicom "Ja tebe kruhom i vinom, ti mene Božjim mirom." I ove godine tu važnu zadaću obavlja Prinćipesa. Valjda će biti nešto od tog željenog mira.
Post je objavljen 25.12.2011. u 17:55 sati.