Volim hodati pustim ulicama. Nisam dovoljno hrabra (još) sama hodati gradom u 3 u noći, ali kompenziram skoro-pa-ponoćnom šetnjom sredinom tjedna. Prolazim istim ulicama kao i za dana, ali sve je drukčije. Isto, ali nije isto. Osim što je mrak i avetinjski prazno, sve je posloženo kao da će svakog trenutka netko viknuti "rez!". Večeras sam slušala tih nekoliko novih stvari The Nationala koje su nakapale proteklih par mjeseci dok sam čekala da me nevidljivi redatelj zaustavi u koraku i vrati na početak ulice. Jučer su mi krepucnule slušalice, srećom u sred grada. Žurnim korakom sam otišla kupiti nove i opet kupila one što se uguraju u uho. Godišnje promijenim barem dvoje sluške, a iskustvo je pokazalo da nema svrhe ni razloga kupovati skupe brandove jer se strgaju isto kao i bezimene. Barem meni. Odlučila sam ignorirati upozorenja o štetnosti glasnog i "unutarušnog" konzumiranja glazbe u pokretu. Hodam pažljivo i prelazim ulicu samo na pješačkom. Zirkam lijevo i desno, gladam iza sebe prije nego dramatično promijenim smjer kretanja na pješačkoj stazi (aha, skoro me pokupio biciklist prije par godina) i tako to, jer ne čujem ništa iz vanjskog svijeta. Samo vidim. Vidim praznu ulicu s fino rasutim ostacima ostataka požutjelog lišća uz rubove. Vidim posložene kante za smeće ispred haustora i kičastu božićnu rasvjetu koja ima smisla samo u ovo doba noći. Dok sam danas sjedila na svojoj redovnoj prijepodnevnoj kavi, dva policijska autića su prepratila kamion s natovarenim divovskim borom. Mislim da je završio ispred konkatedrale. Tako veliko stablo položeno na kamionu izgleda umjetno i mrtvo. Postiđeno stablo koje to više nije. Stabla ne bi smjela tako završiti svoj život. Katedralama i konkatedralama usprkos. Kažu Božić je vrijeme nove nade, rađanja, početka, a ubijaju drveće. Volim se diviti stablima. Manje-više svom drveću odavati malu počast. Jer se uspjelo izdignuti i promijeniti perspektivu. Jer je zauzelo čvrst stav u odnosu na sve oko sebe. Jer su zgodna da se na njima zaustavi pogled kad nema nikakvog brda miljama uokolo. I ne, ne grlim stabla, nemam takvih budalastih poriva. Ne vjerujem u grljenje. Ali u odavanje zasluženog priznanja s pristojne udaljenosti da. Divim se usamljenim hrastovima na uredno obrađenim poljima uz koja prolaze autobusi, vlakovi i automobili koji me odvoze iz ravnice. Odraslo stablo ostavljeno sasvim samo usred polja. A ne pokazuje nikakve znakove slabosti ili odustajanja. Naprotiv. Kineska poslovica kaže kako su tri uvjeta koja čovjek mora ispuniti da bi ostvario smisao života:
1. napraviti dijete
2. napisati knjigu
3. posaditi drvo
Iako je drvo u toj poslovici zapravo simbol općeg dobra, čini mi se da bi sve malo bolje funkcioniralo kad bi tu i tamo posadili kakvo stablo. Za pravljenje djece na ovoj prenapučenoj planeti nisam tako sigurna. A ni za pisanje knjiga ne bih stavila ruku u vatru kad se sjetim koliko se malo čita. Ali stabla... S njima jednostavno ne možeš pogriješiti.
| < | prosinac, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre