Kad bih svoj vidovnjački talent za predviđanje (ne)djela ljudi oko sebe mogla kanalizirati u dobitak na nekom globalnom Bingu bilo bi to sjajno. I ne samo za mene. Ne bih bila sebična. Upravo suprotno. Vrlo bih nesebično činila dobra djela čak i za one koji su me u nekom trenutku povrijedili. Onog-čije-se-ime-ne-spominje bih, recimo, poslala na psihoterapiju kod moje najdraže živuće psihoterapeutkinje. Njoj bih, recimo i to, platila dodatno da ga ne izbaci kroz prozor nakon prvih 5 minuta. Sebe bih poslala u Seattle, kako sam već ranije pisala. To bi bilo nesebično na više različitih načina. Jedan od kojih je zasigurno i vrijeme za odmor od mene za sve kojima u zadnje vrijeme žderem energiju svojim manjim i većim paranojama. A oni me i dalje strpljivo vole. Volim i ja njih. Pa bih otišla u Seattle i pozivala ih k sebi u goste. All expenses covered, naravno. Mami bih pronašla najpouzdaniju i najbolju tetu Štefu na svijetu. Masovno bih ljude slala na odmore. Osnovala bih svoj fond u našoj Zakladi. Dovela bih TBF na tulum. I još neke. Nekima bih sobu napunila balonima. Nekima glazbom. Poslala bih seku na put oko svijeta, pod njenim uvjetima. Mali buraz 1 i 2 ne bi više morali ići u Australiju. Sanji bih kupila avion da se sprijatelji s njim, obiđe svijet, a onda ga proda. Vidi iz Zagreba bih poklonila nešto poput ovoga gdje ima puno bio-mrkvice i drugih zdravih stvari. Pal bi dobio sve potrebne resurse za opak audio sustav, a Bruno barem onu opasno lijepu i moćnu gitaru. Kao zlatna ribica bih ispunila po tri želje mojim ljubljenima Leki, Tanji, Niki i Jeci. Jadrana bi sigurno odgledala dodjelu Oscara u društvu PJ Harvey, a Simon Le Bon bi im miješao koktele (iako ne znam što bi PJ i Ivan mislili o tomu). Moja bi najdraža Ančica dobila posjed za uzgajanje mačaka lijepih kao MIrkec, a Irenin bi Uni-Njunji bio rodonačelnik sasvim nove podvrste koja bi imala hordu obožavatelja diljem svijeta, sve uredno certificirano. D&D bi sigurno živjeli u onoj replici rimske kuće negdje u Italiji, a Moranu bih vratila iz Moldavije jer dragih, pametnih i sposobnih ljudi nemamo za izvoz.
E, da. O takvim ja stvarima razmišljam u mučnim satima kad me zatekne oživotvorenje mog predviđanja. Kao danas. Onaj-čije-se-ime-ne-spominje je opet iskezio lijepe zube. A ja u mislima rastolažem globalni Bingo i duboko dišem.
P.S. Dok se Bingo ne dogodi, samo da prijavim, na granici patetike: ja vas sve, draga moja čitalačka i životna publiko, jako volim i neizmjerno sam zahvalna što postojite.
Post je objavljen 26.01.2011. u 17:42 sati.