Ovih mi je dana Kafka često u prednjem prefrontalnom korteksu (barem mislim da je), i to u trostrukom izdanju: Proces (očite asocijacije), Umjetnik u gladovanju (stabilizirali smo se na 62, hvala na pitanju, ali ne zato) i Iznevjerene oporuke Milana Kundere. U ovoj zadnjoj zbirci eseja Kundera piše, među ostalim, o tomu kako je Kafkin prijatelj Max Brod u velikoj mjeri odgovoran za dugotrajnu iskrivljenu percepciju Kafke - autora i njegova pisanja, napose romana. Želeći afirmirati pokojnog prijatelja, Brod je iznevjerio oporuku i nije uništio njegovu ostavštinu, na čemu sam mu i više nego zahvalna zadnjih 17 godina. Istovremeno, njegova je interpretacija Kafke i njegovih djela "profulala šefa i stanicu i 20 km pruge", a kao apsolut je bila prihvaćena bezobrazno dugo, što je dovelo do toga da većina ljudi ne razmišlja o Kafki kao duhovitom, sarkastičnom i nadrealnom (prije nego je Breton uopće počeo sanjati nadrealizam!), nego o mračnom i opsesivnom asketi špicastog nosa. Nepravda, pa to ti je - rekao bi Kalimero.
Plutam ovih dana u svjetlu iznevjerenih (o)poruka i krivih interpretacija sebe i svoga zamarajući onaj isti prednji komad korteksa. Uglavnom Vukovarskom, u oba smjera. Ponekad Europskom avenijom, ali jednosmjerno. U glavi mi (sigurno neki drugi režanj) tada sviraju Walkaboutsi (Devil's Road), Cave (Dig!!! Lazarus Dig!!!) i ponekad malo Last Shadow Puppetsi (The Age of the Understatement). I prebrajam sve situacije u kojima me onaj-čije-ime-se-ne-spominje podcijenio i porekao me, sve (o)poruke koje je iznevjerio. Pa bjesnim u svojoj tišini dok pored mene hropoću i kašlju psi i automobili. I mislim, u svojoj gotovo pa samozadovoljnoj tišini, nisi ti vrijedan moga bijesa. Bijedniče.
P.S. Danas sam rehabilitirala Satie-a. Ja sam Erica Satie-a SVIRALA dok je onaj-čije-ime-se-ne-spominje još slušao hebene Nove Fosile! Naravno da je moj.
Post je objavljen 20.01.2011. u 18:45 sati.