Moja romansa s Katoličkom crkvom je on&off relationship zadnjih cca četvrt stoljeća. Malo se volimo, malo se ignoriramo, malo se ljutimo jedna na drugu. Kao i svakoj svojoj vezi i ovoj pristupam ozbiljno i promišljeno. Neovisno o posljedicama. Kao i svaka druga interesna skupina, i Katolička crkva ima svoja pravila i cilj, a kao svaka ozbiljna interesna skupina ima i brojčano respektabilnu člansku bazu. Osobina uređenih interesnih skupina bi trebala biti i sankcioniranje članstva koje se ne pridržava pravila i/ili nije odano zajedničkom cilju. Zvuči jednostavno. Je li tako i u praksi? Slučaj isključivanja Ive Sanadera iz adezea mogao bi biti dobar primjer, iako osobno mislim da je on isključen jer je poštivanje pravila i odanost cilju mile mu partije doveo do savršenstva. Njega su isključili iz čiste ljubomore. Katolička crkva svoje zabludjele ovce rijetko isključuje iz članstva. U određenoj mjeri je to posljedica cilja, ili barem jednog od specifičnih ciljeva - oprosta. Oprosta koji dolazi nakon pokajanja i iskupljenja. Osobno se mučim s iskupljenjima. Ni pokajanje mi ne ide glatko. Općenito mi cijeli taj komplet nekako zapinje, kao kad preko bokova širine konfekcijskog broja 42 pokušavam navući hlače broj 38. A baš mi trebaju te hlače. A baš se dobro osjećam u njima. Ili sam se osjećala.
Ispovijed nije jednokratan čin za vrijeme kojega vi skrušeno klečite u kapunjeri, biflate svoje krivine, dobijete odriješenje i za pokoru dobijete izmoliti neki broj molitvi. Iako je to percepcija većeg dijela populacije koja ima problem s ispovijedima i odrješenjima. Sačić je nedavno izjavio da se ne boji nikoga pa ni Boga jer se on redovno ispovijeda. Pitanje je bilo boji li se da bi on mogao biti jedan od idućih optuženika za ratne zločine počinjene nakon Oluje. Dakle, on se ne boji jer se redovno ispovijeda. Kako izgleda ispovijed za grijeh koji je rezultat misli, djela i propusta? Tko može udijeliti oprost za takav grijeh? Bez ikakve želje da preuzmem ulogu suca i porotnika, a pogotovo ne iz pozicije bezgrešne, moram priznati kako me Sačićeva izjava ozbiljno uzrujala. Zbog lakoće kojom je izgovorena, zbog poruke koju je ta izjava nosila u sebi. Moglo bi se zaključiti kako je sasvim prihvatljivo u vremenima ludila ići i činiti zločine ili ignorirati činjenje drugih jer će biti dovoljno kleknuti, prijaviti, izmoliti desetak Očenaša, Zdravo Marija i stvar je riješena. Oslobođeni grijeha možemo hodati ulicama, nastupati u tv programima i pozivati na rušenje država. Ja iskreno i duboko vjerujem da je Bog milostiv, ali nikako ne mislim da je istovremeno i naivan.
Nekako je u isto vrijeme procurila snimka jednog posvećenog lica kako o privatnosti internetskih komunikacijskih kanala govori o tomu kako ga i koliko privlače dječaci iz osnovne škole u kojoj predaje vjeronauk. Dok je tako zagađivao svijet bio je prikladno maskiran u nekakve lance i slične rekvizite. Ne bih mogla detaljno opisati njegovu kreaciju jer sam vidjela samo jedan zamrznuti kadar. Nakon kojega mi se zamrzlo pred očima. Ne živim u iluziji o bezgrešnom svećenstvu ni nepogrešivom sudstvu. Volim misliti da sam poprilično realna u svojim očekivanjima od drugih. U te druge spadaju i muškarci koji svojevoljno biraju i celibat (sasvim je druga i vrlo opširna tema taj celibat) kako bi svoj život u potpunosti podredili Bogu. Moja očekivanja su jasna i vrlo precizna, u njima nema mjesta koži i lancima na tim muževima, a još manje ima mjesta pedofiličarskim fantazijama (u najmanju ruku). Kako li je dotični sebi izracionalizirao svoju izopačenost i komu se utekao da ga odriješi grijeha? Još ozbiljnije i važnije je pitanje prepoznaje li on kao grijeh? Komu je on udijelio oprost? Kako sebi oprašta? Misli li on da mu je Bog naivčina?
Moja interesna skupina je podbacila. Sačići ovog svijeta će i dalje vjerovati kako se svaki grijeh može okajati s 5-10 Očenaša, a Biskupska konferencija neće sazivati presice svaki put kad netko od njezinih članova bude uhvaćen spuštenih gaća kako bi obavijestila zainteresiranu javnost o svojim daljnjim postupcima. Iako ne vjerujem u kolektivnu krivnju i kolektivnu odgovornost, počinjem vjerovati u kolektivni stid. Mene je stid zbog nakupine bjelančevina u ljudskom obličju koje u Berku, selu masovnih grobnica nastalih u 90-ima, oblači misnicu i sa oltara zagleda nevinu dječicu i očekujem i od svih članova moje interesne skupine, bez obzira na kojoj hijerhijskoj stepenici nedodirljivosti se nalazili, da se stide i mole za oprost. I ne samo od Boga nego i svakog onog o kojega se bilo tko od njihovih članova/ica ogriješio. To je ispovijed i pokajanje. Nitko nije rekao da je lako. Ja vjerujem da Bog jest milostiv, ali nije naivan.
Post je objavljen 06.05.2011. u 22:48 sati.