Prije par dana sam prošla pored muškarca u invalidskim kolicima čije su noge amputirane malo iznad koljena. Gledao je moje noge od trenutka kad sam mu ušla u vidno polje, bez ustezanja. U prolazu sam okrenula glavu prema njemu želeći uhvatiti taj pogled, ali on je bio doslovce prikovan za moje hodalice. Istini za volju, od ruba mantila do početka cipela nije bilo ništa osim gustih čarapa pa je moguće da je čovjek pomislio kako sam zapravo pritajena egzibicionistica koja sam vreba priliku da raširi ogrtač. Iako..., u njegovom je pogledu bilo nečeg meni tako poznatog, što bi se na prvu lopotu moglo nazvati zavišću, ali samo na prvu. Već na drugu je jasno da se radi o nečem puno ozbiljnijem i nikako tako negativnom kao što je zavist. Čitam ga k'o žutu zbirku iz fizike. On bi ono čega više nema. I to ga boli. Sigurna sam da je barem djelić one fantomske boli koju osjećaju ljudi s amputiranim udovima rezultat te potisnute čežnje za onim čega nema (tamo gdje bi trebalo biti). Mi ostali s redovnim brojem rukica i nogica, što je s nama? Što to nas fantomski boli, s vremena na vrijeme, toliko da izgledamo zavidni iako to zapravo nismo? Čežnja, žudnja, strah ili strast koja se gubi u vakumu. Sve to što potiskujemo sve dublje i dublje dok jedan dan ne sune točno u podne, kao onaj gejzir u Yellowstoneu. Ja se uopće ne mislim zamarati takvim sitnicama. Naime, odlučila sam promijeniti životnu perspektivu. Sad sve gledam odozgo. S određene visine sve izgleda simpatično sićušno, kao u crtiću. Mali ljudi, malo drveće, male kuće, mali problemi i automobili. Sva glazba zvuči kao vinil na 45 ili više okretaja, a životna buka kao zvučna kulisa crtića o patuljcima ili nečem još sitnijem. Nisam se, u duhu, uspela zbog umišljenosti o vlastitoj veličini ili bitnosti, nego potrebe za smijehom i elementima komedije u mom životu. Život kao crtani film. Stvari postanu podnošljivije ako ih zamišljaš kao neprestanu jurnjavu Kojota za Pticom trkačicom. Ili se ufuram da sam Strippy dok čekam u redu na blagajni. Ili par službenika koji mi nisu osobito simpatični zamišljam kao Alojza i kraljicu Vandu. Nije puno, ali čovjeka veseli.
Postoje strahovi s kojima se ne mogu nositi, koji daleko premašuju moje kapacitete. Neki od njih su me sustigli nedavno, neki me jure zadnjih dana. Supermeni su izgubili ponešto od svojih super moći i (nadam se) privremeno su malo manje svemoćni. Ja ću, mi ćemo, svih nas 5, biti moćni kao olujno nevrijeme za njih. Pomisao da bi nešto, netko, nekada naudilo njima me baca u očaj što, posljedično, njih brine i postaje Kriptonit. "Zato letim visoko, iznad napaćenog tla, daleko iznad poimanja dobra ili zla..." Ako sam ja sretna i smijem se zamišljenim junacima iz crtića, moji će Supermeni ponovo crpiti snagu iz svog malog svemira i biti supermenski dobro
Post je objavljen 04.05.2011. u 22:07 sati.