"... ne zarajanj u sebe, ostat ćeš bez daha..."
Kad je hladno kao danas odgađam bezglave izlaske na ulicu. Onda konačno pokleknem i zagrabim u hladnoću najdužim koracima koje imam. I zabavljam se svojim mislima. Ponekad, samo ponekad, hodam na autopilotu i ne znam pouzdano kako sam stigla od točke A do točke B. Što može biti opasno. Valjda. Zadnjih bezbroj dana kako mi se čini, to nije mogućnost. Zadnjih bezbroj dana se i ne zabavljam misleći. Moje su mi misli kao olovni utezi ili bodljikava žica. Preslagujem ih ne bi li ih zavarala. Tumbam s jedne na drugu polutku, iz emocionalne u racionalnu pa nazad. Banda se uvijek vrati tamo gdje ne treba. Ne mogu im pobjeći.
Kako ćemo podijeliti fotografije? Komu one više/išta znače? Lijepo posloženi albumi, duhoviti komentari ispod sličica, naše slikopriče. To je moj život zadnjih 11 godina. To sam bila ja, ili neka inačica mene. Kao win98 prije XP-a. Neki programi ipak nisu profunkcionirali na XP-u. Ipak čuvaš negdje instalaciju za '98-icu. Ako se poželiš podsjetiti kako su neke stvari prije malo drukčije izgledale, ali su ti bile dobre, drage i osjećala si se sigurno s njima. Kao ja na tim fotkama. U nekim fazama života nisam dozvoljavala da me fotkaju. Naš mi je život izgledao iskren i vrijedan slikopriča. Mogu li se toga odreći? Mogu li se odreći svog života zabilježenog na tim šarenim komadima papira? Ako se odreknem, što ću reći sama sebi kako sam provela zadnje desetljeće i malo više? Slike sreće. Soba u kojoj lebde baloni s ukrasnim vrpcama. Uličica u Humu. Zidine u Dubrovniku. Pjevanje u duetu. Neki koncerti. Slaganje namještaja. Slike mog nekadašnjeg života. Ako se toga odreknem, kako ću više ikad imati hrabrosti i snage izaći bezglavo na ulicu prekrivenu hladnoćom i zakoračiti najdužim korakom kojega imam?
Post je objavljen 02.02.2011. u 21:31 sati.