Jednom nam je Jasenka pričala kako već bebači prepoznaju zaštitničko-moćnu pozu koju roditelji zauzimaju nadvijajući se nad krevetić. Mame i tate Supermeni u civilu. Ramena blago podignuta, siguran pogled, ispružene ruke s dlanovima prema dolje. A crveno S sakriveno ispod majice. I tako godinama. Budim se iz narkoze, a oni sjede uz moj krevet. Ja pričam kako su sve medicinske sestre obuvene u gumene čizme zato što je operacijska dvorana sigurno poplavljena mojom krvlju, a oni mi mijenjaju obloge i smiješe se kreativnim zaključcima svoga djeteta. Izgovaraju rečenice kao „Moj sinko, ne daj Bože bolesti, a sve drugo će se riješiti.“ ili „Samo da ste vi meni živi i zdravi, lako ću ja.“ ili „Prikrsti se i reci misusovo!“ Sigurnost i ljubav. Onda odeš od svojih privatnih Supermena i tražiš tu istu sigurnost i ljubav. Nekad upali, nekad ne. Dotle su tvoji Supermeni i dalje tu. Spremni ispružiti ruke s dlanovima prema dolje, blago podignutih ramena kreću u akciju. Koliko pure i mlika trebam pojesti dok naučim tu lekciju? Očigledno dosta. Opet su stigli u pravo vrijeme i spasili me.
Meni je zapravo lako, ja imam cijelu vojsku super junaka i junakinja na svojoj strani. Kroz sve ovo vrijeme moji Srebrni letači, Hulkovi, Batmeni, Spidermeni, Wonder Womanice, Flashevi i ini brinu i pomažu na sve moguće i nemoguće načine. Moji su privatni Supermeni sretni jer znaju da nisam sama u svemu ovom.
Stan će trebati temeljito očistiti od svega, oprati, oribati, dezinficirati. Trebat će promijeniti boju zidova, vodokotlić i postaviti pločice u predsoblju. Sklonila sam većinu uramljenih fotografija. Dat ću Josipi da mi odreže kosu. Kažu mi da to žene rade kad prolaze kroz stresne životne faze.
Post je objavljen 05.02.2011. u 13:14 sati.