De ti mali iz zadnje klupe, e baš ti, da tebi govorim, pridigni se i reci ostatku razreda (jer Transporter to već zna) što mu ga dođe ta inhalacija, mislim anihilacija. I ne, nema guglanja u zadnji tren i džokera pitaj publiku! Što me tako blijedo gledaš kao da ti ništa nije jasno? Ne može se samo biti lijep. To ti više ne prolazi. Nema gledanja kroz prozor dok traje nastava. Nema maštanja o tomu što bi se sve dalo raditi u nekom drugom prostor-vremenu kad se samo ne bi moralo sjediti ovdje. Jesmo li jučer pričali o fotonima? Jesmo. Jesmo li pričali o tomu da fotoni čine svjetlost? Jesmo. E, pa, 'ajd sad. Prosvijetli me. I sve ostale okupljene (osim Transportera jer, kako smo ranije naglasili, on je već prosvijetljen). Ha? Ništa? Nada? Tstststs... A baš lijepa riječ ta anihilacija. Iako znači potpuno uništenje. Osim u fizici. Tamo nema uništenja. Barem ne bez veselih vijesti. Kad se puknu elektron i pozitron (svaka sexualna primisao je isključivo produkt vaše promiskuitetne mašte) nastanu dva fotona, a proces se naziva anihilacijom. Osim, naravno, ako su pozitron i elektron previše nabrijani. Onda se događa čista egzotika, kojekakvi bozoni i to. Ne, ne bizoni, bozoni. Prevedno na aktualna i manje aktualna događanja u mom životu: da se nisam sudarila sa svojom suprotnošću (da ne kažem antimaterijom) ne bih prosvijetlila. Svi smo na dobitku. Da su vam samo ovako objašnjavali na satovima fizike u srednjoj...
Hodam nemilice zadnjih mjeseci. Hodam toliko da su me jučer zabolile moje dugačke noge. Nisam posustala nego sam nastavila. Županijskom pa Kapucinskom. Radićevom, Vukovarskom pa Trpimirovom. Zima je savršena za dugoprugaške hodačke ekspedicije. Pola puta sam razgovarala s Hannah, a drugu polovicu slušala Smith Westernse i The Vaccines. Hodam dok ne prehodam sve što se događa. Onda se urušim u moju fotelju i blogam. A noge bi još hodale. Jer im je to svrha. Za razliku od glave. Kojoj je svrha čuvati mozak od previše razmišljanja. Što glava ponekad zaboravi pa bi i ona hodala. Zujala bi okolo. Dok mozak prekovremeno i neplaćeno radi. Kvalitetno hodanje pomaže u suzbijanju neprihvatljivih oblika razmišljanja. Samo treba hodati dovoljno dugo i dovoljno uporno. Pomaže i ako imate udobnu obuću. Nije na odmet i neka glazba u ušima. Nakon dva-tri kilometra noge same nastavljaju. U ritmu glazbe. Na raskrsnicama cupkaju u mjestu. Sumnjam već neko vrijeme da su u dosluhu s glavom. Jer glava povremeno na raskrsnicama počinje neki svoj muving u ritmu koji se lijepo usklađuje s nogama. Pa izgledam kao samostalni koncert, bez zvuka. Ima slike, nema tona. Osim u mojoj glavi. Sve je to, na neki način, posljedica prosvjetljenosti koja me zadesila. Otkrila sam da hodačica u meni nije samo posljedica straha od vožnje automobilima/autobusima. Ona je uzrok. Kao što sam otkrila, tako prosvjetljena, da glazba može biti nova i lijepa, i slušljiva. I da je moguće biti dobra i lijepa. Anihilacija je riječ dana. Sveopće uništenje koje samo u fizici može donijeti nešto tako dobro.
P.S. Draga je Anuschka preživjela zahvat na lijepom oku. Više ne mora nositi povez. Ergo, vježbati oko čitanjem i upisivanjem komentara, molim, i ne šakati se po očima :) Hannah prekosutra polijeće pa će nove blogove čitati tek u nedjelju ili ponedjeljak. Obećavam da ću pisati kao da si i dalje na ovom kontinentu i podsjećaš me na moju svetu zadaću upotpunjavanja tvog jutarnjeg suočavanja s ostatkom svijeta.
Post je objavljen 17.02.2011. u 18:53 sati.