Usporedno preslušavam nove albume Iron&Wine Kiss Each Other Clean i benda Decemberistis The Hazards of Love. Zajednička im je folk komponenta, iako mi se više sviđa kako je to upakirao Sam Beam jer me malo više podsjeća na Fleet Foxes, pogotovo u Godless Brother in Love i Half Moon. Zapravo mi se više sviđa taj "ogoljeniji" zvuk, gdje sjajno do izražaja dolazi Beamov vokal naslonjen na ugodnu melodiju i dobar tekst. U nekim je pjesmama na albumu previše dodataka (Rabbit Will Run), filtera, zujanja, skrečanja i ostalog - prokletstvo snimanja s velikim proračunom - pa ovo ranije navedeno ne dolazi toliko do izražaja. Šteta, pogotovo zbog završne Your Fake Name is Good Enough for Me. Decemberists nisam još potpuno prokužila, ali imam neki gadan osjećaj da se furaju na jaaaako-smo-ozbiljni-u-pristupu-svom-sviranju, što se lijepo može vidjeti u naslovima pjesmuljaka koji idu na nastavcima, raspršeni po albumu simulirajući strukturu antičke drame. Djeco draga, glazba je zvonka radost, a ne pseudo-znanstvena disciplina (iako se ne bi svi složili sa mnom). Nije li pregenijalno pisati o bendovima s folk odrednicama, a da to ne zvuči neukusno vulgarno i ne miriši na Šemsu Suljaković i Južni vetar. folkfolkfolkfolkfolk!
Ugl, uvod je ovakav da ne bi bilo da se ništa drugo ne radi nego sjedi u fotelji, puši i tuguje te o istom izvještava zainteresirana podupiruća javnost. Osim toga, postavlja se pitanje svrhovitosti ovog bloga kad jednom (nadam se u skorijoj budućnosti) moja tuga ode na privremeni rad u inozemstvo, a ja ne uspijem pronaći drugu dovoljno emocionalno angažiranu temu. Hmmm, o tomu ću misliti kasnije.
Nedjelja je spor dan. Za razliku od petka. Srijeda je također spora. Volim spore dane. Ujutro mi se čini kao da će dan trajati barem 26 sati. U kojima neću raditi ništa osobito važno i angažirano. Hrpice dana koji mi jednostavno procure kroz prste. Nedjelja nije dan za komplicirane ručkove ili ozbiljnu literaturu. Nedjelja je dan za druženje, makar telefonsko/skajpersko. Meni je već godinama prva asocijacija na taj dan solitude, ona posebna vrsta samoće ili usamljenosti koja bi da je boja bila indigo-plava, da je zvuk bila bi tišina tajge, da je osjet bila bi hladno po ušima. Ostalim danima mi solitude ne pada tako teško kao nedjeljom. Ostalim danima imam manje vremena na raspolaganju i bježim u tuđe živote. Divni su ljudi koji me pripuštaju u svoju svakodnevnicu.
Došlo je vrijeme za potpuno preuređenje mog vlastitog života, moram se re-brendirati, ponovo izmisliti, napraviti remix ili mentalni mejkover. Možda ću jednom biti u prilici pružiti utočište nekomu tko će trebati, makar nakratko, pobjeći u nečiji život. Dok se bavim razvojem tog novog projekta slušat ću još nove glazbe.
Post je objavljen 06.02.2011. u 11:26 sati.