TBF su u moj život naglo ušli '97 kad mi je Jadra iz Splita poslala kazetu Ping Pong - umjetnost zdravog đira. Prije toga mi je pričala o bendu koji svira po brucišijadama u Splitu i da su totalno moćni. Bila je to ljubav na prvo slušanje koja traje do danas. Ne znam na koliko sam njihovih koncerata bila, ali mi nikad nije dosta. Sjećam se samo da se jedne godine zalomilo 5 puta i da mi nijedan koncert nije bio dosadan ili otaljigan. Publika je sasvim druga priča. Uvijek me nakratko naživciraju posjetitelji/ce njihovih koncerata koji s rukama u džepovima, uglavnom nepomični, odrade i to društveno događanje. Kažem nakratko, jer se nemam vremena baviti drugima. Meni bude divno i genijalno. Pa urlam, dižem ruke, skakućem, klimam, mašem, ugl. pustim da me valja u kojem god smjeru hoće i može. Ne tvrdim da u svakomu od vas mogu i trebaju izazvati isti osjećaj. Ovo je osobno svjedočanstvo. Oni su moja generacijska glazbena kulisa. Na prvom je albumu stvar naslovljena "T.V." uvjetno posvećena Tamari Visković, vjerojatno prvoj glazbenoj kritičarki koju sam mogla čitati s razumijevanjem, a koja mi je u nekom trenutku posve nestala iz čitateljskog polja. Susretala sam se i s drugim imenima recenzentske scene, samo što je ona bila generacijski bitna likica. I to je ono što uvijek iznova nalazim u glazbi TBF-a - generacijsko prepoznavanje. Samplovi iz Malog mista, pjesama Tome Bebića, Arsena Dedića, Olivera, spominjanja Attacka koji je Masivan, krafni iz Bobisa... Refleksije društvene zbilje i zone sumraka. Sve ono što mi je blisko i poznato složeno tako da je svakoj glavi bolje kod se klima gore-dolje. Iako je to spli'ski đir, a ja sam samo dijete iz provincije. Za ambicioznije slušačice, nema te situacije koja se ne bi mogla popratiti nekim versom iz njihovog opusa. Kao kad sam prvi put s razumijevanjem poslušala "Fantastičnu" i rastužila se kao da ja nisam samo ja, nego barem divizija tužnih. Usamljenost koja poprimi tolike razmjere da stvoriš svog savršenog drugog toliko stvarnog da se zaista možeš rukovati sa prazninom. Ili filmska scena iz moje američke epizode u kojoj naša mala ekskurzija u glomaznom Fordovom kombiju juri ostacima Route 66 pjevajući Alles Gute i prestiže Yugo kojim upravlja postariji Inidijanac dok na suvozačevom mjestu sjedi njegova uvažena dugokosa postarija gospođa, jednako tradicionalno odjevena! Imamo fotke kao dokaz!
Kad sam jednog popodneva oko Božića prošle godine obavila sljedeći u nizu obiteljskih razgovora na temu "što se najednom dogodilo da se on hoće razvesti?" bilo mi je previše svega. Osjećala sam se kao da me kamion udario, opet i opet i opet. Zavukla sam se u krevet, pokrila se preko glave i čekala da me dokrajči. Baveći se mišlju o skorom smaku svita, mom privatnom, otvorila sam stranicu lokalnog osječkog portala i pronašla vijest o koncertu TBF-a koji će se održati za dva dana. Oh thee of little faith.
Heroji!
Ne tribaju nam puške ni pištolji!
Samo čisto srce i ničeg se ne boj!
Post je objavljen 18.02.2011. u 17:26 sati.