"Nemoj kucat' ni zvonit', neće ti ni'ko otvorit'" misao je dana. Makar onog dijela koji sam bila budna. Nema me doma. U stealth modu sam. Sa slušalicama u ušima, u fotelji. Računalo na koljenima, a kava, mineralna i oprema za nikotiniziranje na dohvat ruke. Dva poziva i dvije poruke. Nije baš da su me tražili. I da jesu ne bi me našli. Radila sam inventuru. Za sada još uvijek samo u glavi. Doduše, napunila sam jednu vreću nekakvim sumnjivim diskovima i rasparala nekoliko fotki dok sam praznila okvire. Uvijek mi se činilo da imam premalo ladica. Danas sam shvatila da ih je previše koje treba presložiti. Nisam odustala, ne. Sutra ću početi, ali ne očekujem da ću i završiti. Sjećam se jedne od selidbi ureda. Dok smo se pakirali trebalo je i presložiti neke registratore da ne selimo papire koje svejedno treba baciti. Jedna je kolegica zapela već na prvom registratoru. Začitala se, upala u reminiscence mode i nikad nije stigla dalje od tog, provog, registratora. Naslućujem sličan razvoj događaja. Ne očajavam, samo će mi trebati nešto više vremena. Vrijeme mi je trenutno dostupan resurs. Iako nosim posao kući.
Još uvijek nosim vjenčani prsten. Pokušala sam ga skinuti, ali ne ide. Mislim, spada on i bez moje pomoći, ali ga ja vraćam. Uporno, a bez ikakvih iluzija. Još uvijek.
Preslušavam Smith Westerns, Dye It Blonde, objavljen prije malo manje od mjesec dana. Mene oduševljavaju svi mladi ljudi koji rade nešto kreativno i konstruktivno. Ova je ekipa svoj prvi album objavila prije dvije godine, dok su još išli u srednju. Taj sam samo preletila kako bih dobila dojam što oni zapravo hoće. Čini mi se da su na dobrom putu. Iako za većinu pjesmica na novom albumu imam osjećaj kao da sam ih već negdje čula. Što se može pripisati mom solidnom melodijskom pamćenju. I njihovoj inspiraciji koja ide u rasponu od Beatlesa do Suede. Album je melodičan i razigran. Ugodan za slušanje dok hodate dugim ulicama dok se zima bliži svom kraju. Neće vam promijeniti život, ali će vam biti drago što postoje mladi ljudi koji još uvijek rade vedru glazbu.
Nakon što mi je onaj-čije-se-ime-ne-spominje otuđio Toshya sa svim mojim pedantno sakupljenim sezonama Housea, BBT-a, IT Crowda..., gigabajtima glazbe i ostalim, bila sam jaaaaaako ljuta (najblaže budi rečeno). Sad imam novog ljubimca, s apetitom od 1 TB. Nahranila sam ga, za početak, sa nekih 50 GB glazbe. I još uvijek mu smišljam ime. Možda Newbie ili Noob? Vidjet ću. U međuvremenu moram rekonstruirati svoju kolekciju.
Nedjelja je postala dan za kuhanje juhe od svega. Za oporavak organizma. Ne volim kuhati, pogotovo ne za samu sebe. Onda se sjetim moje privatne Supermenice koja se 500km dalje brine jedem li i jesam li zdrava. Pa sjeckam mrkvu, kidam brokulu i prebirem grašak. To je najmanje što mogu napraviti za nju.
Sutra je dan za šišanje. Još uvijek ne znam kako. Mislim da ću ući u salon i reći mojoj šišarki: Molim jedno šišanje na razvod.
Post je objavljen 12.02.2011. u 22:23 sati.