Moja je Supermenica uredno kuhala svakog dana. Uglavnom po dva puta, ručak i večeru. Hranila nas je domaćom spizom, sezonski. Nema pomidora u 12. mjesecu, osim u zeleđenoj domaćoj šalši ili konšervi, nema kiselog kupusa u sred ljeta, bez obzira što bi ona desnu ruku dala za kiseli kupus. Doručak obavezan. Biži, zeleni i suvi fažoli, raštika, blitva, kaul, čimulje i spanjak su dobri za nas i naši su prijatelji. Pitanje dana, svakog dana, bilo je "Šta ću danas ručku?". Ponekad mi je izgledalo kao da se cijeli njen svijet vrti oko toga čime će nas nahraniti. Nisam morala ni pitati ima li migrenu ako bih sa ulaznih vrata nanjušila juhu i lešadu - ručak koji se skoro pa sam kuha dok ona leži u polumraku u agoniji. Obnevidjela od bolova, ali mora se jesti kuhano. Sjećam se kad je sredinom 80-ih otkrila curry - bilo ga je u svemu! Rižot od piletine s curryem mi je izlazio na nos. Supermen se bavio biranom spizom - gradelama i pekama, subotnjim marendama za muškarce s velikim trbusima, oboritom ribom, hobama i muzgavcima. Fina spiza iza koje u kuhinji ostaje nevjerojatno velika hrpa prljavog suđa, kao da smo posuđivali po komšiluku. Hrana je u našoj kući uvijek bila povezana s iskazima najveće ljubavi. Kad je moj Supermen pripremio svoju legendarnu hobotnicu na salatu za onog-čije-se-ime-ne-spominje znali smo da ga je prihvatio kao svog. Supermenica mi obavezno kuha raštiku kad dođem doma - najvoljeniju od svih kupusnjača. Bratu punjene paprike. Sestri i drugom bratu frigati tikvice. Žena je u stanju satima frigati tikvice dok je u hladu temperatura preko 30, jer zna koliko mi to volimo. I nije joj teško i ne žali se. Sve s osmijehom. Naravno da je fino i najfinije i najukusnije u svemiru. Kad je s osmijehom i voljenjem do kostiju. Dodana vrijednost, sastojak X. Najviše volim kad me nazove u vrijeme ručka (strogo u 12.00, od početka svijeta do danas) pa mi mljackajući izjavi "Hoćeš svratiti na ručak, imamo i blitve pod ulje, a ulje Gušta donio sa Hvara?". Plakala bih.
Ja ne volim kuhati. Jesti da. Kuhanje je za mene prekompliciran time-consuming proces nakon kojega završim s gomilom prljavog suđa. Posebno ne volim kuhati samo za sebe. Mislim da je to i razumljivo kad se ima u vidu da je meni hrana vezana uz ljubav i obitelj. Ponekad kuham za prijatelje, ali zaista rijetko. Onda se ufuram da sam Supermenica i kuham satima. Jer to je jedino pravo kuhanje. Ostalo je improviziranje za zavaravanje gladi. Vadim teće, tave, zdjele i cjediljke kao da ću vojsku hraniti. I zbilja se trudim raditi to s osmjehom i ljubavlju i ne misliti na svo suđe koje će trebati oprati. Ljudi kojima kuham su vrijedni toga.
Čini mi se da je neprocjenjivo bogatstvo i blagoslov imati neke svoje ljude kojima kuhaš bez obzira koliko će prljavog suđa ostati. Ljude kojima ćeš o zvizdanu frigati tikvice ili peći palačinke u dvije tave istodobno. A sve s osmjehom i voljenjem do kostiju.
P.S. Nemam pojma kakva bi glazbena podloga išla uz ovakav sadržaj bloga, osim Balaševićeve Al se nekad dobro jelo baš. Stvar je u tomu da mi doma nismo slušali takvu glazbu, pogotovu ne u vrijeme ručka. Jedno što je kod nas moglo bučati u vrijeme objeda je bio Radio Split. Pa si eto zamislite glazbenu kulisu koja vama najbolje paše uz ovo.
Post je objavljen 20.02.2011. u 09:50 sati.