Mačka u čizmama je danas bila u akciji. Onoj vokalnoj. Ivka je imala epizodu grobljanske glazbe pa smo nekoliko puta preslušale Ain't No Grave, The Man Comes Around, What's He Building In There. Pa smo slušale Smith Westerns, Girls, Florence, Amy, Lou Reeda, Erykah Badu i, kao šlag na torti, Eltona-freakin'-Johna, I'm Still Standing!!! Pjevale smo sve u šesnaest i sedamnaest. Na radnom mjestu. Svaka za svojim računalom. Dok sam ja pisala izvještaj, a Ivka se borila s aukcijama.hr. A sunce nam je išlo u oči.
Čudesno je to s pjevanjem, kako može iščupati iz mene zadnji atom dobre energije za koji nisam ni znala da ga imam na zalihama. Nije važno jesam li u duru ili molu, pjevam li uopće ili falšam, ali taj nenadmašni osjećaj koji daje pjevanje... Neopisivo. Moj glas koji još uvijek mogu kontrolirati, unatoč kilometrima nikotinskih štapića, moj glas koji zvoni u sobi s visokim stropovima. Vraća me na mjesta gdje mi je dobro i gdje znam biti. I planiram kako ću, kad dobijem Bingo, organizirati koncert na kojemu će mi nastupiti masa nekog svijeta, i ja ću nastupiti. Iako bih umrla od treme i odustala u zadnji tren. Ali je baš dobar osjećaj zamišljati sebe na nekoj maloj klupskoj pozornici kako pjevam tako nevjerojatno dobro da svi padaju u nesvijest od oduševljenja. I imam, narafski, najbolji prateći bend na svijetu i susjednim galaksijama. Ako ste ikad tulili pod tušem ili na bilo kojem drugom mjestu, dok ste mislili da vas nitko ne čuje ili vam je bilo potpuno svjedeno, onda znate o čemu pišem/pričam. Uopće ne mislim da pjevam osobito dobro, čak bih rekla da pjevam osrednje, osim kad pjevam ono što volim. Recimo No Need To Argue onih kljakavih Cranberries. Ni za milijun godina nikomu ne bi pala na pamet, a ja ju često pjevušim, sama sa sobom. U akustičnim stubištima, kupaonicama, uredima s visokim stropovima. I kad ju pjevam, moja aktualna tuga se oživotvoruje, vidim ju pred sobom. Ili, Sinatrin My Way kad je situacija ozbiljno napeta. Ono, napeta do sloma živaca i zastoja sinapsi. Onda umjesto sloma živaca pjevam punim glasom, sa svim crescendima i decrescendima, kao da sam pod reflektorima Madison Square Gardena. I osjećam se moćno.
Caveova There She Goes, My Beautiful World je dobra za skoro sve prilike. Kad se npr. danima ne uspjevate ustati iz kreveta, a morate. Jer bolujem kozmičku bol. I ne vidim joj kraja. Pjevam s istim bijesom kao Cave. Da, to je bijes. Bijes zbog nemoći. I tako lijepo otpjevan. Da se tapete ljušte sa zidova u mom privatnom komadiću pakla. Jer bolujem kozmičku bol. Sad konačno imam pravo na to. Nemojte se iznenaditi ako vam idućih dana na pitanje kako sam odgovorim sa loše, strahovito loše, prekostrašno ili jednostavno nisam dobro. Jer nisam. I neću biti neko vrijeme. Zadnja tri mjeseca sam lomila jedan po jedan dan. Da preživim. Prehodala sam terminalnu fazu. Govorila da sam dobro. Govorila da plivam, kotrljam se, plutam. Sad više ne moram. Sad sam slomljena u temelju i moram neko vrijeme biti takva. Sad je vrijeme za potonuti. Kontemplirati neko vrijeme nad svojim nutarnjim ranama. Jer je 11 godina mog života otišlo u stečaj. Jer sam 11 godina do kostiju voljela onog-čije-se-ime-ne-spominje. I sad voljenje ne vidim kao mogućnost. Ikada. Sad je vrijeme za pjevanje do potpunog sloma. Da bih se imala iz čega sastaviti. I dalje pjevati u uredu, dok mi sunce ide u oči.
Post je objavljen 10.02.2011. u 18:30 sati.