"Ring of Fire" je bila glazbena podloga u onoj staroj reklami za Levis, mislim da je to bilo početkom 90'ih. Nisam odmah znala da je to Cash, bila je to samo još jedna zgodna reklama sa dobro odabranim songom. Pjevušila sam je na putu do škole, modulirajući svoj girly glas u dijelu "and it burns, burns, burns, the ring of fire, the ring of fire". Nije mi tada country bio na pameti. Slušala sam REM i Depeche Mode, Stonse i to. Country je bio kaubojske čizme, teksas suknje i košulje s resama, square dancing i Texas. Kasnije sam čula, vidjela i pročitala još ponešto o Cashu, ali i dalje nije bio moj cup of tea. Do jedne nove reklame, ne bi čovjek vjerovao, za sportsku marku. "Hurt" je bila pjesma. I taj glas. Taj tekst i taj glas sa gitarom u podlozi. U prvom nezaboravnom kadru je trkač, dugoprugaš, dok Cash izgovara "I hurt myself today, to see if I still feel" (već sam spominjala svoju plačnost kad su dugoprugaši u pitanju). Jedan od onih životnih zamrznutih kadrova. Dan danas vidim to lice u bolnom grču kad čujem prve taktove pjesme. Uslijedila je potraga. American IV je bio album. Znači kasnim 3 albuma. Krenimo s tim četvrtim da vidimo što je to uopće. Hodali smo Cash i ja Vukovarskom u smjeru istok-zapad pa istim putem nazad mjesecima. Prepoznali smo se odmah na prvoj pjesmi "The Man Comes Around" i na obradama "Bridge Over Troubled Water" i "First Time Ever I Saw Your Face". Kozmička bol i ljubav prirodno sljubljeni, fino utkani vokal Fione Apple koji se neočekivano pojavi u refrenu nakon čega ni na što drugo ne mogu misliti. Cave koji iskoči u "I'm So Lonsome I Could Cry". Trebalo mi je više koraka dok sam uvidjela ljepotu priča u "I Hung My Head" i "Give My Love To Rose". Imam svoju osobnu priču za svaku od tih pjesama. Manje ili više emocionalno nabijenu. U godinu i pol dana slušanja tog albuma umrlo je nekoliko meni dragih ljudi. Za njih sam puštala "We'll Meet Again". Na American III je "I Won't Back Down" koja mi je infuzija zadnjih mjeseci. I "Mercy Seat". Cash pjeva Cavea. Katarza. Čini mi se da za razumijevanje Casha treba biti malo emocionalno pomaknut. Nije na odmet biti i sklona autodestrukciji i mazohizmu s vjerskim momentima. Sve je to lijepo povezano, isprepleteno, kao na kartama podzemnih željeznica.
I sad gledam u svoje vjenčano prstenje na lijevoj ruci dok u glavi moduliram svoj, više ne tako girly, glas za pjevanje "and it burns, burns, burns, the ring of fire, the ring of fire". Razumijemo se nas dvoje zadnjih godina. Možda i predobro.
Johnny Cash me naučio strpljivosti. Dok sam u glavi razmotalavala slojeve pojedinih albuma sveudilj prkoseći suncu, kiši, snijegu i vjetrovima. Naučio me poniznosti. Dok sam slušala njegove ogoljene aramžmane u kojima propovjeda svoju duboku muku i neizmjernu ljubav. Koje su uvijek povezane. Kao na kartama podzemnih željeznica.
P.S. Hvala Transporteru koji je povodom rođendavanja donio poklon u ljubičastoj kutiji: original American IV. Sreća najveća.
Post je objavljen 27.02.2011. u 12:08 sati.