Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
31.05.2008., subota
Liturgijska glazba pronalazi svoju istinu
|
Liturgijska glazba pronalazi svoju istinu podjednako u dimenziji vjerničkog iskustva i simboličko-obrednog izraza. S jedne strane, ona je glazba koja govori o Bogu i s Bogom i time objavljuje bogoljudski dijalog. S druge strane, ona pjeva vjerničko iskustvo koristeći se različitim stilovima i govorima, formama i ritmovima te je time očitovanje ljudske kulture. Stoga, ona nije heteronomna bogoljudskom dijalogu, ali ni autonomna u sklopu istoga slavlja i istoga iskustva vjere. S kulturom i stilovima uspostavlja dijalektički, implicitni odnos, te istodobno izgrađuje svoj osebujni stil i tvori vlastitu kulturu obrednog izričaja. Liturgijska glazba, naime, treba uvijek odgovarati zahtjevima liturgijskog slavlja, njegovim vremenima, strukturama, ali i onim ograničenjima koje slavlje nalaže u sklopu svojega simboličkog programa. Jer Crkva moli glazbom, glazbeni izraz se treba prvotno otvoriti duhu te molitve i njoj dati glas, te na vlastiti način, u zvukovnom liku svojih formi, iznjedriti izraz i ozbiljiti iskustvo vjere. Glazba ulazi u liturgiju, ali i proizlazi iz nje. Glazba posreduje liturgiju, ali istom biva posredovana liturgijom. Posredujući Otajstvo, ona daje kušati estetsko iskustvo slavlja vjere, ali se istodobno vjerom oplemenjuje. Čineći jedinstvo sa simboličkom strukturom bogoslužja, glazba se isprepleće s harmonijom njegovih ikoničkih, verbalnih i neverbalnih govora, te sazdaje bogoslužnu komunikaciju. Ona ne nameće svoj izraz drugim govorima liturgije, niti se podvrgava nekom drugom govoru. Ona, naime, nije ‘zvučna kulisa’ čina, nego svoj govor ispunjava očitovanjem otajstvenoga u sklopu sinestetskih odnosa s njime. Na se taj način, u liturgijskoglazbenom okviru, ministerijalno otvara misterijskom bogoljudskom dijalogu. Samo se u tom okviru glazba konačno zadobiva u svojem uzvišenom izrazu i liturgijskom identitetu. Drugi vatikanski sabor ističe jedinstvo svete glazbe i svetog čina i naučava: “Stoga će sveta glazba biti to svetija što se čvršće poveže s liturgijskim činom, bilo da ugodnije izrazi molitvu, ili da promiče jednodušnost, ili pak da svete obrede obogati većom svečanošću. A Crkva odobrava i u bogoslužje pripušta sve oblike istinske umjetnosti ako su obdareni potrebnim svojstvima.” (SC, 112). I kada se radi o izboru djela starije liturgijske glazbe, princip svetosti, čvrste povezanosti s liturgijskim činom, promicanja ugode (estetskog doživljaja), jednodušnosti i veće svečanosti bogoslužja, treba istaknuti kao orijentativno kriteriološko polazište u njihovu odabiru i vrjednovanju. “Crkva je s ponosom svjesna golemog blaga svete glazbe što ga je kroz dvije tisuće godina u njezinu krilu naraštaj predavao naraštaju i pritom ga redovito obogaćivao, piše M. Kirigin. “Budući da je glazbeno blago namijenjeno svemu Božjem narodu, koji ga je stvorio i njime se služi da tako još više negoli samo riječima slavi Boga, posve opravdano ovaj članak (SC, 112, op. aut.) u sva svoja četiri stavka za crkveno pjevanje i glazbu upotrebljava pridjev ’svet’. Slobodno se može reći da Crkva svetu glazbu smatra svojevrsnim sakramentom, tj. čujnim znakom nevidljivih duhovnih vrednota, koji Božju blizinu i njegovo djelovanje ostvaruje zajedno s božanski nadahnutim riječima Biblije i liturgije.”17 Kada Sabor u istom broju Konstitucije naglašava vrijednost “istinske umjetnosti”, pod uvjetom da je “obdarena potrebnim svojstvima”, neizravno potvrđuje komunikativnu i estetsku vrijednost glazbe. Autentična liturgijska glazba otvorena je i komunikativna kulturi i ljudskom iskustvu. Ona se zbiva u obostranosti interpretacije i slušanja, izvedbe i slavlja. Sva je prisutna u svojem simboličkom izrazu, ali istom, sva se ozbiljuje u svojoj transcendenciji. Ona je sama egzistencija svojega značenja, duhovnost svoje forme i kao takva neposredno svima razumljiva.18 Kada je pak riječ o djelima iz baštine liturgijske glazbe, i ona, bilo u široj glazbenoj kulturi Crkve, bilo u liturgijskoj praksi, počivaju na istom principu. Umjetničko lice tih djela otkriva duhovno lice njihova liturgijskog značenja. Njihov je smisao vazda očitovati otajstveno ishodište i to isto pronositi u istini svojih formi. Odatle glazba crpi snagu sveopćeg izraza i putem njega ozbiljuje odnose, promiče apsolutnost i uzvišenost lijepoga i u konačnici plemenito oblikuje vjerujuće osjećanje otajstvenoga. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
30.05.2008., petak
Poštivanje liturgijske vlastitosti glazbe
|
Bez poštivanja liturgijske vlastitosti glazbe u poimanju djela starih majstora, suvremene reprodukcije nameću nerijetko sužene izvedbene formule i sugeriraju klišeizirane orijentacije u pristupu interpretaciji djela. U svakom slučaju – u trenucima kada smo preplavljeni produkcijom i reprodukcijom koje se sve mahom vole nazivati liturgijskom ili pak ‘duhovnom’ glazbom i neselektivno zasiplju okolinu marginalnim sadržajima – valja raspoznati načela na kojima se temelji istinska liturgijska glazba. Tendencija komunikacije djela putem medijalne ‘reprodukcije’, na svojstven način pogoduje spontanoj ‘konzumističkoj’ komunikaciji glazbe kao estetskog doživljaja.16 U okviru takvoga kulturalnog ozračja, koje liturgijsku glazbenu baštinu ne prepoznaje kao integralni izraz minulog ili sadašnjeg obrednog iskustva vjere, ona može izgubiti svoju vlastitu otajstvenu dimenziju, te biti shvaćena kao bilo koje drugo umjetničko ili kao puko glazbeno djelo. U stvarnosti, liturgijska je glazba sastavni dio simboličkog izraza liturgije, a liturgija je slavlje spasenjskog događaja, koji u svojoj aktualnosti zahvaća povijest ljudi, njima se obraća i s njima uspostavlja savez u Kristu. Pjevati i svirati tu snagu veza u Gospodinu jest zadaća liturgijske glazbe. Ona, dakle, pronalazi svoju istinu u odnosima koji se ozbiljuju u sakramentalnoj liturgiji, te kao takva spada u red simboličkih i stoga realnih formi bogoslužja. I dok s jedne strane ‘prevodi’ sakramentalno ponazočen kristološki događaj u iskustvo vjere, s druge je strane liturgijska glazba pokrenuta tim istim iskustvom. Ona se naime uspostavlja kao liturgijska u svojoj otajstvenoj naravi u redu simboličkoobrednog čina. Izvire podjednako iz duhovnosti umjetnika i iz otajstvenosti sakramentalnog čina. Ta se dva obzora susreću i komplementiraju u autentičnoj liturgijskoj glazbi, a ispunjavaju u slušanju i izvođenju kao vlastitom načinu sudjelovanja na liturgijskom događaju. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
29.05.2008., četvrtak
3. GLAZBENA BAŠTINA I LITURGIJA U VREMENU KOMUNIKACIJE UMJETNOSTI
|
Glazba i liturgija su po svojoj prirodi i izražajnoj snazi tijesno povezane u međuodnos, koji je u vremenu povijesnih i kulturalnih mijena nerijetko bio poprištem nerazumijevanja ili pak krize i liturgije i glazbe. U drugim je vremenima međutim označio procvat obrednog i umjetničkog iskustva vjere. Za razliku od minulih razdoblja, u kojima je liturgijska glazba bila u središtu društvene pozornosti, oblikovala kulturu i sama se kulturom obogaćivala, te davala pečat kulturalnom identitetu, naše je vrijeme obilježeno “pasivnim” položajem liturgijske glazbe. Svjetovna kultura naime reflektira zanimanje za liturgijsku glazbu. No, ona više nije kulturalno relevantni “subjekt”. I onda kad jest predmetom zanimanja šire kulturne javnosti, ona je izmještena iz svojega izvornoga mjesta liturgijske ispovijesti vjere, jer je viđena s ideološko-laičkih gledišta, koja je umrtvljuju u njezinom teologalnom i liturgijskom identitetu. Aktualni trenutak problematike međuodnosa glazbe, liturgije i kulture proizlazi iz globalno probuđenog smisla za estetiku, koja je ipak u posmodernoj kulturi obilježena stanovitom dvoznačnošću. Ona uzvisuje glazbeni doživljaj i medijski posreduje različite vrste glazbe, među kojima i liturgijsku glazbu starijih glazbenih razdoblja, a istodobno održava formalizirane odnose prema glazbenoj praksi. Mnogo se toga svodi na usvojene izvedbene formule, uzorke koji se iščitavaju kao modeli za tumačenje stila epohe, tumačenje lišeno temeljnog obrasca religioznog karaktera. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.05.2008., srijeda
Djela splitskih katedralnih kapelnika
|
Djela splitskih katedralnih kapelnika iz minulih stoljeća, sačuvana u Glazbenom arhivu splitske katedrale, baština su identiteta mjesne Crkve, ali i dio ukupne hrvatske glazbene baštine. Cjelokupna hrvatska glazbena baština bitno je vezana uz glazbeni život i stvaralaštvo u splitskoj prvostolnici. Istraživanja posljednjih nekoliko desetljeća pridonijela su cjelovitijem vrjednovanju njihova prinosa i promicanju u širem kulturalnom ozračju. U najnovijem razdoblju, kapelnici splitske prvostolnice (A. Kusić, Š. Marović), uz stvaralački, reproduktivni i pedagoški rad, bavit će se očuvanjem i oživljavanjem glazbene baštine minulih stoljeća. Uspostavljajući ponovno ključni dodir s bogatstvom vlastite tradicije, glazbena kultura splitske prvostolnice, a s njom i glazbena kultura grada, obećava iščitati važne stranice svoje baštine i osluhnuti stoljetni umjetnički izraz vjere, koji se i danas potvrđuje u krilu sakramentalnog bogoslužja. Time se jamačno ozbiljuje nakana Drugoga vatikanskog sabora “da se s najvećom brigom čuva i promiče blago svete glazbe” (SC, 114). Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.05.2008., utorak
Pjevačko društvo Zvonimir (1884.)
|
Pjevačko društvo Zvonimir (1884.) pridonijelo je oživljavanju nekih djela starih splitskih kapelnika (I. Lukačića, B. Pellizzarija, A. Vissetija i J. Bajamontija), ali i promicanju djela domaćih autora na hrvatskom jeziku (J. Hatze, I. Parać, J. Gotovac i dr.). Pročišćavanjem crkvene glazbene prakse prema liturgijskim i estetskim kriterijima, te njegovanjem domaće glazbene baštine, Zvonimir je nastojao slijediti prave zasade cecilijanskog pokreta, koji se u čitavoj Europi pojavio zajedno s liturgijskim pokretom. Nasljeđuje ga pjevačko društvo Lisinski, koje će uskoro promijeniti ime u Pjevačko društvo ‘Sveta Cecilija’, slijedeći ista načela cecilijanske obnove. No, zbog pada kvalitete i odmaka od cecilijanskih principa, društvo napušta katedralu. Njega će zamijeniti Katedralni (ili Oratorijski) zbor sv. Duje (1925.), koji nastavlja tradiciju sve do danas. Taj se zbor zarana opredijelio za vjernost strogoj liturgijskoj funkciji i ostvarivanju cecilijanskih reformi. Među istaknutim skladateljima i kapelnicima iz tog razdoblja, čija se brojna djela nalaze u Glazbenom arhivu splitske katedrale, valja istaknuti nekoliko imena: F. S. Vilhar Kalski (1852.-1928.), zaslužan za uvođenje i promicanje hrvatskog, odnosno staroslavenskog jezika u pjevane obredne službe; nadalje N. Faller (1862.-1938.), promicatelj stare glazbene baštine splitske prvostolnice; Ć. M. Hrazdira (1868.-1926.), te poslije K. Adamič (1887.-1945.), profesor u splitskom sjemeništu, plodni skladatelj i vrsni zborovođa, koji je zapisivao pučke i katedralne napjeve, ostavivši tijekom kraćeg djelovanja duboki trag u liturgijskoj glazbenoj kulturi splitske prvostolnice.15 Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.05.2008., ponedjeljak
2. GLAZBENA BAŠTINA SPLITSKE KATEDRALE
|
U okviru duhovno-kulturnih zbivanja grad Split je tijekom svoje duge kulturne prošlosti oduvijek posvećivao veliku pomnju glazbi, na poseban način liturgijskoj glazbi, koja je u tom ambijentu zauzimala povlašten položaj. Splitska je prvostolnica svojom dugom i bogatom glazbenom tradicijom stoljećima bila središte glazbenog života Dalmacije, a uz Dubrovnik i središte glazbenog stvaralaštva u južnoj Hrvatskoj. Počeci glazbene prakse u splitskoj prvostolnici vjerojatno se poklapaju s početkom bogoslužja posvetom Dioklecijanova mauzoleja u katedralu (VII. stoljeće), a vezuju se uz gregorijansko pjevanje baštinjeno i razvijeno unutar benediktinskog reda čiji je utjecaj nedvojben u razvoju bogoslužja i kulture u Hrvata. Liturgijske knjige sačuvane u riznici splitske katedrale očituju tradiciju gregorijanskog pjevanja, njegovanog u bogoslužju tijekom stoljeća.3 Već u XIV. stoljeću spominje se služba predvoditelja u pjevanju (cantor), a u XV. stoljeću katedrala dobiva prve orgulje, a time i službu orguljaša.4 U XVI. stoljeću nadbiskup Ivan Foconi počeo se intenzivnije baviti uređenjem liturgijske glazbe u katedrali.5 U istom stoljeću ustrojava se kapelnička služba, koja utječe na nove oblike organiziranja glazbene izobrazbe i izvedbene prakse. Pritom valja napomenuti da je Split u svojoj starijoj prošlosti spadao u područje latinskoga liturgijskog jezika i tradicije gregorijanskog pjevanja, tradicije koju nikada nije napustio, ali je kler poznavao i upotrebljavao i narodni jezik u pjevanju, osobito poslanica i evanđelja.6 Prvi podaci sežu u XI. stoljeće, kada je Adam Parižanin prepjevao žića sv. Dujma na hrvatski jezik. Praksa pjevanja šćaveta njegovala se u vrijeme mletačke i austrijske uprave nad Dalmacijom u dane gradskoga patrona. Prvi tragovi domaćeg stvaralaštva ponovo se vezuju uz uglazbljivanje žića sv. Dujma (XI st.). U XVII. stoljeću u katedrali se uspostavlja institucija kapelnika (Magister ili Maestro di cappella), a s kojim počinje procvat glazbenog stvaralaštva i glazbene poduke, koji se neprekidno razvijaju puna četiri stoljeća.7 Kontinuitet brižnog njegovanja i razvijanja liturgijske glazbe na poseban način se je očitovao u uspostavi posebne profesionalne glazbene službe kapelnika i njenog kontinuiranog održavanja sve do danas.8 Svi su kapelnici redom bili skladatelji, zborovođe, ali i glazbeni pedagozi, budući da su bili “dužni podučavati klerike cantum gregorianum etiam figuratum”.9 Međutim, jedan od osnovnih problema u glazbenoj tradiciji u splitskoj katedrali jest pomanjkanje izvedbenog kontinuiteta, odnosno padanje u zaborav kompletnog opusa niza autora. U pravilu, aktualni kapelnici bili su dužni skladati i sami su većinom izvodili svoja djela; nasljednici su rijetko posezali za djelima prethodnika, budući da su zahtjevi trenutka, stilske i kulturalne promjene, diktirali stvaranje novih djela. Niz vrsnih hrvatskih, ali i stranih skladatelja i zborovođa djelovao je u tom prostoru, poput Ivana M. Lukačića, koji je na naslovnici svoje zbirke Sacrae Cantiones izdane u Mlecima,10 nazvan praefectus musicae i smatra ga se “ocem hrvatske glazbe”, zatim Tome Cecchinija, Jeronima Sperutija, Karla Antonija Naglia, Julija Bajamontija, Benedetta Pellizzarija i drugih. Njihove skladbe, sačuvane u Glazbenom arhivu splitske katedrale, stvarni su pokazatelji visine umjetničkih dosega katedralnih kapelnika, ali i stvarni pokazatelji kvalitete reproduktivnog muziciranja prisutnih vokalnih ili pak vokalno-instrumentalnih ansambala koji su djelovali pri splitskoj prvostolnici.11 Muzikološka istraživanja stvaralaštva splitskih kapelnika, tijekom našeg stoljeća, izazvala su zanimanje šire javnosti, a djela zaboravljenih autora našla su svoje mjesto na današnjim Veliko vijeće grada. Za razliku od kapelnika, koji su bili odgovorni za ukupna glazbena događanja u katedrali, kao i za poduku klerika, postojale su i još neke profesionalne službe: orguljaši i poslužnici kod orgulja. Orguljaše se nerijetko poistovjećuje s kapelnicima iako su te dvije službe bile zasebne. Ponekad je, doista, i jedna i druga služba bila objedinjena u jednoj osobi. No, u redovitom slučaju, još od vremena I. Lukačića, zasebno je postojala služba orguljaša i služba kapelnika. Orguljaš je imao zadaću redovito pratiti na instrumentu zbor realizirajući basso continuo po već utvrđenim pravilima. Uz orguljaša, postojala je i služba poslužnika kod orgulja, odnosno služba ‘mjehogazitelja’ (folista) koja se prvi put spominje 1702. godine. Usp. M. Grgić, Služba poslužnika kod orgulja u splitskoj katedrali, u: Bašćinski glasi 4 (1995), 239-248. U spomenutom razdoblju, u katedrali je povremeno djelovao i orkestar. Bili su to uglavnom manji sastavi (gudački korpus, eventualni puhači: trube, rogovi, flaute i sl., uz obvezatnu pratnju orgulja). Razvidno je na temelju uvida u djela sačuvana u Glazbenom arhivu splitske katedrale, da su se oni okupljali prigodom većih proslava i blagdana koncertnim, ali i u liturgijskim repertoarima. U višekratna istraživanja Glazbenog arhiva splitske katedrale koja su poduzimali muzikolozi pojedinačno ili pak cijele ekipe, dovelo je do određenih rezultata, poput kompletnog sređivanja arhivske građe, stvaranja cjelovitiog popisa djela i dr. Osobio zanimanje izazvao je vrijedan opus Julija Bajamontija, čije je djelo znanstveno osvijetljeno s različitih gledišta.12 Glazbena frazeologija kojom se služio, a napose formalni obrasci i kompozicijsko-tehnički postupci, koje je primjenjivao, potvrđuju njegovu dugotrajnu vezanost uz aktualnog kapelnika Benedetta Pellizzarija. Godine 1770., prigodom posvete novog oltara sv. Dujma, Bajamonti je na vlastite stihove uglazbio dramski oratorij Prijenos sv. Dujma, prvi u povijesti hrvatske glazbe. Iste godine djelo je praizvedeno u starom splitskom kazalištu za vrijeme proslave blagdana gradskog patrona sv. Dujma. U istoj prigodi, glazbu za svečanu liturgiju, osobito monumentalnu Svečanu večernju i Te Deum, skladao je tadašnji kapelnik B. Pellizzari.13 On je u Splitu tijekom dugog razdoblja svojega djelovanja (1754.-1789.), stvorio obiman opus, koji visokom vrijednošću daleko nadvisuje druge katedralne kapelnike. Uz Bajamontija, on se zacijelo može smatrati jednim od najsvestranijih i najplodnijih skladatelja u glazbenoj i kulturnoj povijesti grada Splita. U kontekstu političkih, društvenih i kulturnih gibanja pojedinih razdoblja, liturgijska je glazba u splitskoj katedrali doživljavala određene oscilacije u stvaralaštvu i izvedbi. Možemo reći da je 18. stoljeće, u vrijeme djelovanja B. Pellizzarija i J. Bajamontija, te poslije A. Albertija bilo ‘zlatno doba’ liturgijske glazbe u Splitu, dok u 19. stoljeću ona doživljava stagnaciju i pad. Nestankom drevnog običaja glazbene edukacije pri katedrali, čestim promjenama kapelnika te konačnim rasformiranjem katedralne kapele (1886.), glazba u splitskoj katedrali zapada u sve teži položaj. Sve snažniji utjecaj teatralne glazbe romantizma utjecao je na liturgijsku vrijednost glazbene kulture u katedrali. Postupno se razvijao i utjecaj preporodnog razdoblja te promicanja narodnog, odnosno staroslavenskog jezika, što je ostavilo traga u povijesti glazbene kulture u tom prostoru.14 Početak 20. stoljeća obilježen je nastojanjem oko obnove crkvene glazbe općenito, kad Motu proprio pape sv. Pija X. (1903.) utvrđuje nove kriterije u vrjednovanju i njegovanju crkvene glazbe. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
25.05.2008., nedjelja
Kreativni pristup liturgiji
|
Kreativni pristup liturgiji, a time i liturgijskoj glazbi, treba nadići gubljenje njezine estetske vrijednosti i simbolike – ponajviše vidljivo u ‘komercijalnoj’ glazbi novijeg tipa niske vrijednosti i siromašnog sadržaja, sve učestalije u liturgijskoj praksi – ali i druge oblike ‘autoreferencijalne’ glazbe koncertnog tipa, koji u težnji za ‘spektakularnoću’ izvedbe zastiru sakramentalni događaj. U svakom pogledu, glazba za liturgiju jest ona koja se otvara liturgiji i biva liturgija. S druge pak strane, liturgija se treba glazbeno otjeloviti u cjelovitoj estetskoj i ministerijalnoj vrijednosti. Samo tako može biti izraz i iskustvo Crkve koja slavi i zato vjeruje i koja vjeruje pjevajući. U našem je predmetu, međutim, od posebnog zanimanja razmatranje kreativnog odnosa spram domaće glazbene baštine, koja u ograničenoj mjeri ‘pohađa’ aktualno bogoslužje. Isključujući u ovome razmatranju kritičku analizu šireg poimanja liturgijskog glazbenog izražavanja i dublju analizu glazbenih oblika, valja nam promišljati mogućnost dijaloga staroga i novoga, tj. one pojave koja je kroz povijest glazbe uvijek dijalektički prisutna. Svaki je naime novi pojavak u povijesti liturgijske glazbe podrazumijevao nadilazak staroga, ali istom zahvaljujući prijašnjem gradio je svoju novost, te u novosti začinjao neke nove putove očitovanju ljepote otajstva vjere. Pritom je nerijetko ono prijašnje padalo u zaborav i opet se uzdizalo u svojoj veličini, potvrđujući povijesno uglazbljen izraz i iskustvo vjere, koje i nekim drugim generacijama zrači privlačnom ljepotom i ministerijalnom poniznošću. I onda kada dio tih djela više nije prikladan za aktualno bogoslužje, oni čine neotuđivi dio glazbene kulture Crkve. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.05.2008., subota
Glazbena kultura Crkve
|
Glazbena kultura Crkve pronalazi u ovoj perspektivi neobično važan trenutak sadržan u motivu izraza i iskustva ‘potpunog lika liturgije’ koji nipošto ne može biti shvaćen kao općeniti odnos spram kršćanske vjere i njezinih sadržaja. To dodatno potvrđuje činjenica da liturgija objedinjuje različite govore (ikonički, verbalni, neverbalni), među kojima sonorni govor glazbe zauzima povlašteno mjesto. Uostalom, sama Konstitucija uočava jedinstvo između riječi i svetog pjevanja (SC, 112), pružajući integralno viđenje glazbe u bogoslužju i po bogoslužnom činu, u njegovoj simbolici i estetici. Otud slijedi da je Crkva, po svojoj glazbenoj kulturi, sadašnjoj i prošloj, upućena na njegovanje liturgije iz čijega krila ona izvire i događa se kao sveta i liturgijska, u kojoj i po kojoj obogaćuje izraz i iskustvo vjere. No, ona ne ostaje samoreferencijalno zatvorena u samostojne obzore vlastitog obrednog izričaja, nego oplemenjuje kulturu. Ona je uklopljena u kulturu i zato od nje prima poticaje, stilska nadahnuća, forme, kako bi uvijek odgovarala svojoj izvornoj istini umjetničkog djela, te u svojoj simboličko-estetičkoj naravi očitovala ljepotu otajstva vjere. Posred napetosti između njezine istine glazbe i istine njezine ministerijalnosti stoji pravi izazov sadašnjeg trenutka liturgijske glazbe. On je zasigurno obilježen ponešto ‘neodređenim’ stavom spram glazbene vrijednosti djela i njegove obredne ministerijalnosti, a sve u nedostatku jasne kriteriologije jedinstvenoga estetsko-liturgijskog vrjednovanja djela. Međutim, on iščekuje recepciju autentičnog ideala liturgijske glazbe na umjetničkoj, pastoralnoj i teološkoj razini, koja se ne može ograničiti na fragmentarnu elaboraciju zasebnih vidova, nego se globalno smješta u liturgijski kontekst i cjelovito odnosi na slavlje Pashalnog Otajstva per ritus et preces (SC, 48). Liturgijsko posredovanje glazbenoga i glazbeno posredovanje liturgije postaje pravo mjesto suočavanja s istinom liturgijske glazbe, ali polazište prepoznavanja cjelovitosti prakse liturgijske glazbe kao izraza i iskustva svetoga i otajstvenoga. Daljnji je problem suvremene glazbene kulture Crkve sadržan u činjenici kulturalnih varijacija, sve većeg utjecaja svjetovnog načina vrjednovanja i ‘konzumacije’ glazbe. Naime, suvremena kultura više nego ikad otvara prostor različitim autonomnim ili ‘sinkretističkim’ glazbenim izrazima, ne suzdržavajući se ni od otuđujućih interpretacija klasičnih dijela računalnim i sintetičkim instrumentima. Samostojnost i raznovrsnost glazbenog izraza u suvremenoj kulturi, vođenoj konzumističkim, odnosno ‘komercijalnim’ interesom, globalno umanjuje sposobnost autentičnog estetskog doživljaja i vrjednovanja. Površnost u slušanju, “prilagodba” djela “širokoj publici”, zatiru put ‘konzumaciji glazbe’, a time i njezinom padu u ‘obično’ i ‘površno’. I kada se radi o ‘staroj glazbi’ ili pak o suvremenoj liturgijskoj glazbi, poteškoće u međuodnosu estetske i ministerijalne vrijednosti djela ne izostaju. One su na svoj način podvrgnute utjecaju suvremene autonomije glazbenog izraza, osobito u pogledu ‘izoliranosti’ i ‘samoreferencijalnosti’, ‘uzvišenosti’ ili pak ‘nametljivosti’ samoga djela u odnosu prema kojemu sakramentalni čin postaje ‘ministerijalan’ ili tek ‘okviran’. Time se pojavljuje opasnost da sama glazba svedena na ‘konzumaciju’ izričaja, iscrpi smisao i veličinu sakramentalnog čina. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.05.2008., petak
Poimanje liturgijske glazbe
|
Poimanje liturgijske glazbe kao ‘glazbenog repertoara’ u čistoj ‘funkciji’ slavlja ili pak ‘glazbenog repertoara’ neovisnog o liturgijskom slavlju, upravljenog k estetskom doživljaju same glazbe, nisu rijetke predrasude koje se kriju, ali i očituju u novijoj liturgijskoj praksi. U stvarnosti, obje se ograničavaju suženim viđenjima smisla liturgijske glazbe. Prva svodi glazbu na funkciju i sredstvo ne vodeći računa o obrednoj naravi glazbe, njezinoj strukturalnoj povezanosti sa simbolikom kršćanskog bogoslužja koje glazba prožima u svim njegovim dijelovima. Drugoj opciji izmiče smisao bogoslužnog čina, sveden na površni okvir ‘spektakularnog’ glazbenog događanja. Istina liturgijske glazbe, pak, stoji onkraj jednostranih viđenja. Ona se ogleda u liturgijskoj službi Crkve te pronalazi smisao u svojoj ministerijalnoj ulozi (munus ministeriale) (SC, 112). Glazba, naime, piše M. Kirigin, “nije samo dodatak i ukras liturgije. Ona je sama liturgija, njezin integralni dio koji ne spada u njezino bitno ustrojstvo, ali svakako spada u potpuni lik liturgije”.2 Time se ona izuzima iz perspektive sredstva i funkcija, a upisuje u okvir službe (ministerium), te je istom nesvediva na glazbeni događaj, budući da čini jedinstvo s otajstvenim događanjem liturgijskog slavlja. To konačno potvrđuje i Drugi vatikanski sabor, kada smješta sve umjetnosti u red “uglednih i lijepih znakova i simbola nadnaravnih vrednota” (SC, 122). Budući da je glazba simbol, ona, poput svih drugih liturgijskih simbola, počiva na principu prezencijalnosti i artikulira se u teandričkoj dijalogalnosti. Viđenje glazbe u toj perspektivi omogućava dublje i cjelovitije vrjednovanje njezinog mjesta i službe u liturgijskom slavlju. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.05.2008., četvrtak
1. GLAZBENA KULTURA CRKVE PRED SUVREMENIM IZAZOVIMA
|
Liturgijska glazba uvijek ostaje i jest umjetnost zvuka. Njezin je identitet naime vazda zajamčen pripadnošću ‘svijetu umjetnosti’, te je stoga podložna estetskim i formalnim kriterijima glazbene umjetnosti kao takve, koji je u svakom pogledu obvezuju. Time se ona smješta u širi horizont umjetničkog djela (ergon), koji počiva na simboličko-estetičkom principu očitovanja lijepoga, eksplicirajući komunikativne, interaktivne i integrativne forme vezane uz specifični kulturalni obzor. No, glazbene funkcije, forme i strukture očituju se na različiti i na dinamičan način u onom ambijentu kojemu su povjerene i iz kojega proizlaze. U našem je slučaju to bogoslužje Crkve. U onom smislu kada Sabor potvrđuje da “sveto pjevanje združeno s riječima tvori potrebit i sastavni dio svečane liturgije“ (SC, 112), valja uočiti specifičnost liturgijske glazbe, koja se bitno razlikuje od drugih oblika glazbenog izražavanja time što se događa u dimenziji vjerničkog iskustva i liturgijskog slavlja Kristova Otajstva. Obzirom na taj vid, glazba u liturgiji može biti nazvana svetom glazbom, ukoliko je ona bitno vezana uz obredno iskustvo vjere, ali istodobno može biti nazvana i liturgijskom glazbom, ukoliko proizlazi iz liturgije, k liturgiji je upravljena i samo unutar liturgije se jedinstveno događa kao iskustvo same vjere, koja u njoj pronalazi svoj estetski odraz. ‘Sveto’ i ‘liturgijsko’ u ovom slučaju izriču istu zbiljnost, uzmemo li u obzir da se uvijek radi o svetom (sacrum) s kršćanskim predznakom, a liturgijskosakramentalnim identitetom. S fenomenološke točke gledišta, u ‘induktivnom’ smislu, radi se o svetom u redu kršćanskog Otajstva. No, ‘liturgijsko’ u objektivnom smislu izriče narav glazbe o kojoj je riječ, njezinu ukorijenjenost u slavlje Otajstva i njezino odredište u sudjelovanju vjernika na istom slavlju. Time je zajamčena komplementarnost ovih dvaju različitih, ali usko povezanih vidova istoga fenomena.1 Oko potonje problematike različitih nazivlja liturgijske glazbe, koja nerijetko sa sobom nose niz općenitih ili posebnih konotacija, ali i mjestimice oprečnih, ne postoje samo pojmovne neodređenosti. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.05.2008., srijeda
LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE
|
Ivica Žižić, Split Izvorni znanstveni rad Predmet razmatranja ovog članka je međuodnos liturgijske glazbene baštine i aktualne liturgijske prakse s posebnim osvrtom na problematiku vrjednovanja domaće glazbene baštine u odnosu prema novim oblicima liturgijsko-glazbenog izraza. Ovim se prilogom želi ukazati na važnost njegovanja i potrebu promicanja glazbene baštine izvan i u sklopu liturgijskog slavlja, njihovo integrativno vrjednovanje i učinkovito posredovanje u glazbenoj kulturi Crkve, te razbistriti prikladnu kriteriologiju odabira djela u aktualnoj liturgijskoj praksi. Prvi dio članaka uvodi u zadanu tematiku, eksplicirajući neke vidove suvremenih izazova pred kojima se nalazi glazbena kultura Crkve. Pritom se autor ukratko osvrće na saborski nauk o glazbi za liturgiju i izvodi neka načela, koja izvorno obilježavaju liturgijsku glazbu. Drugi dio članka, u kraćem povijesnom presjeku, upozorava na bogate i slojevite oblike domaće glazbene baštine splitske prvostolnice. Glazbena baština i liturgija u vremenu komunikacije umjetnosti, predmet je razmatranja trećeg dijela priloga. U njemu se obrađuje problematika suvremene percepcije liturgijske glazbe, te nnjezina neotuđiva teologalna i komunikativna vlastitost na obzoru postmoderne komunikacije umjetnosti. Završni, četvrti dio, obrađuje neke normativne kriterije s obzirom na prisutnost djela iz glazbene baštine u suvremenoj liturgijskoj praksi i izvan nje. Ključne riječi: liturgijska glazba, liturgija, baština, glazbena kultura Crkve, komunikacija umjetnosti. UVOD “Glazbena je baština opće Crkve blago neprocjenjive vrijednosti jer se ističe između ostalih izraza umjetnosti posebno time što sveto pjevanje združeno s riječima tvori potrebit i sastavni dio svečane liturgije” (SC, 112). Time Drugi vatikanski sabor potvrđuje bogatu umjetničku tradiciju svete glazbe, koja je proizašla iz iskustva slavlja vjere Božjeg naroda i razvijala se u krilu bogoslužnog čina Crkve te i danas čini jedinstvo u sklopu svečane liturgije. Slavlje kršćanske vjere je od svojih najranijih vremena strukturalno vezano uz estetsko iskustvo glazbenog izraza. Povijest ovog međuodnosa važno je područje, koje otkriva ne samo baštinu kulturalnog i umjetničkog dobra crkvene glazbe, koja je cvala u krilu sakramentalnoga slavlja, nego u njoj i preko nje očituje iskustvo vjere kroz stoljeća, savez duhovnosti liturgijskog izraza i stvaralaštva Kristove Crkve. Baština vokalnog i instrumentalnog izraza liturgije neotuđivi je dio i sadašnjeg trenutka glazbene kulture Crkve. U sklopu aktualne liturgijske prakse, glazbena baština zahtjeva pozornu identifikaciju prikladnih glazbenih oblika i djela, raščlambu kriteriologije odabira djela i razmatranje mogućnosti njihove uporabe u liturgijskim slavljima, kao i njezino promicanje u širem umjetničko-kulturalnom i društvenom okviru. Predmet razmatranja ovoga rada je međuodnos liturgijske glazbene baštine i aktualne liturgijske prakse s posebnim osvrtom na problematiku vrjednovanja domaće glazbene baštine u odnosu prema novim glazbenim oblicima. Ovim se prilogom želi ukazati na važnost njegovanja i potrebu promicanja glazbene baštine izvan i u sklopu liturgijskih slavlja, na integrativno vrjednovanje baštine u sadašnjoj glazbenoj kulturi Crkve, te razbistriti prikladnu kriteriologiju odabira djela u aktualnoj liturgijskoj praksi. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.05.2008., utorak
Poznajete li skladbe i skladatelje ? V.
|
|
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.05.2008., ponedjeljak
Nikola Šubić Zrinski u Muenchenu
|
U nedjelju 19.svibnja 1985.god. izveo sam u Muenchenu koncertno, operu Nikola Šubić Zrinski Ivana pl.Zajca. Koncert je održan u Herculessaal, jednoj od največih i najljepših muenchenskih koncertnih dvorana i pod pokroviteljstvom predsjednika Bavarske vlade dr.Franz Josefa Straussa. Bila je to prva izvedba jedne hrvatske opere u Zapadnoj Europi koju su izvodili stranci na hrvatskom jeziku. Bila je to i prva izvedba opere Nikola Šubić Zrinski u inozemstvu. Protiv ove izvedbe jugoslavenski konzulat je poveo pravu hajku denuncirajući i prijeteći na sve strane. A spomenimo i to da su kritike koncerta u njemačkim novinama bile izvrsne. Na taj događaj podsjeća me i album ploča koje smo snimili tom prilikom. Evo djela naslovne stranice:  Album se sastojao od dvije ploče. U unutrašnjosti albuma donesena je radnja opere kao i podaci o hrvatskoj himni, jer je album bio posvećen 150 obljetnici hrvatske himne. Inače, svi tekstovi su objavljenji na hrvatskom, njemačkom i engleskom.  Dio unutarnjih stranica albuma s tekstovima na stranim jezicima.  Dio stražnje strane albuma s popisom izvođača i slikom izvedbe.  Naslovnica koncertnog programa.  Komentar opere objavili smo na njemačkom.  Na drugoj stranici koncertnog programa objavili smo popis izvođača.  U programu, budući da smo slavili 150 obljetnicu hrvatske himne bila je otisnuta i Lijepa naša uz izvrsni prijevod na njemački. Ovdje objavljujem samo neke pojedinosti. Ako vas zanima opširna priča o izvedbi opere Nikola Šubić Zrinski možete ju pročitati ovdje!! Kritiku izvedbe opere Nikole Šubić Zrinski u New Yorku koju je objavio New York Times možete pročitati ovdje. P.S. A kad sam već bio gotov sa sastavljanjem ovog bloga, sasvim slučajno sam naletio na jedan komentar o izvedbi Zrinskog u Sydney Opera House. Donašam ga ovdje u originalu (jer nemam vremena za prevođenje) pa će barem oni koji znadu engleski moći pročitati taj tekst. http://www.jstor.org Conferences Source: The Musical Times, Vol. 129, No. 1742, (Apr., 1988), pp. 207 Published by: Musical Times Publications Ltd. Stable URL: http://www.jstor.org/stable/965329 SYDNEY Practically every musician in the first month of 1988 has tried to establish some connection between his or her programme and the Australian Bicentenary - though few were quite as assiduous as the organist who justified a performance of Mendelssohn's Sonata no.3 by an- nouncing that it originated in the year that saw the invention of a material without which the Australian outback could never have been developed - galvanized iron. More directly relevant was a work com- missioned from Peter Sculthorpe for the official Australia Day concert, with a text for chorus, solo soprano and narrator by Thomas Keneally; called Child of Australia, it was - as any work for an oc- casion like this has to be - tuneful, opti- mistic and bright. But the performance in the open on the Sydney Opera House forecourt by the Australian Youth Orchestra, Sydney Philharmonia Choir, Joan Carden and John Howard, con- ducted by Carlo Felice Cillario (who spends much time with the Australian Opera) had to be abbreviated because otherwise its closing pages would have been overwhelmed by a cannonade from 88 guns marking the onset of fireworks for which close to a million people had gathered around Sydney Harbour; and the sound of guns was considered incom- patible with this work's message of peace and reconciliation with the seamy side of our history, especially in relation to aborigines. Australian music was naturally in the spotlight. The mezzo-soprano Elizabeth Campbell, now arguably Australia's best resident singer, gave two all-Australian recitals with Anthony Fogg, featuring songs by Dorian le Gallienne, Margaret Sutherland, Alison Bauld, Ross Edwards, Malcolm Williamson, Eugene Goossens (an honorary Australian), Peter Scul- thorpe, George Tibbits, Colin Brumby, Andrew Ford and Percy Grainger. Other prominent local composers in pro- grammes with a bicentennial flavour in- cluded Nigel Butterley and Mark Isaacs. We heard music composed in and around 1788 by Mozart (who wrote the first of six German Dances K536 a day after the convicts arrived), Beethoven (op.39) and part. Balance in concertos is always a ma- jor problem, but it is not incapable of a sensible solution. DENIS STEVENS Haydn - none of whom had probably heard of Terra Australis. Some bicentennial tributes were odd. Melbourne heard Professor Manning Clark's History of Australia: the Musical with a score by George Dreyfus, but its sacrilege was not greatly appreciated. The least Australian tribute came from the Croatian community, which sponsored a concert performance of the opera Nikola Subic Zrinski by Ivan Zajc, a Yugoslavian counterpart of the Verdian risorgimento genre. It was performed by German soloists and a local choir and orchestra under Ivan Cerovac, an impressive conductor born in Zagreb and active in Munich. Slightly more relevant to the festivities was Mozart's La clemenza di Tito, given an excellent concert perform- ance under Christopher Hogwood. This was part of our annual Mostly Mozart series, which also brought fine piano play- ing from Kathryn Selby (a young Aus- tralian now resident in USA). The five operas presented as part of the normal Australian Opera summer season had no relationship to all the historical re- enactments, but late last year the National Opera Workshop, an activity of the Aus- tralian Opera, tried out parts of two local works - Eleanor ofAquitaine by Gillian Whitehead and Gesualdo by Michael Whiticker - and later in 1988 we will see a fully professional production of Brian Howard's new opera Whitsunday; his Kafka-based opera Metamorphosis had great success under Stuart Challender in 1985. Within the last few weeks we had revivals of John Copley's production of Carmen with Elizabeth Campbell and Jolanta Nagajek sharing the title role, Zauberflote with the unusually matter-of- fact, non-magic production by Goran Jarvefelt, The Merry Widow with Joan Sutherland trying to be a cygnet while singing a swan-song, and Salome, with the American Marilyn Zschau brilliant as a Lolita from Galilee. To end on a lighter note of multiple murder, we had an excel- lent production of Sondheim's musical Sweeney Todd: the |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.05.2008., nedjelja
Zaključak - NAVEDENA LITERATURA - SUMMARY
|
Nakon dostojanstvenih plesnih formi umjerenog tempa iz 18. stoljeća, prešlo se u 19. st. na čulnije, vrtoglave okretne plesove, gdje se tempo i pokret ubrzavaju. Osim ubrzanog tempa, ples u samostalnom paru postaje osnovnom značajkom društvenih plesova 19. stoljeća. Gube se složene plesne formacije 18. stoljeća te se plesni partneri sve bliskije fizički dodiruju u plesnim koracima gdje su kao par samostalno prepušteni ritmu glazbe ili, eventualno, u odnosu na ostale parove u određenom plesu oblikuju određene figure i likove. Vacer je bio najpopularniji ne samo društveni nego i narodni i scenski ples. Bio je često osuđivan i napadan zbog fizičke bliskosti među plesnim partnerima i svog neslavenskog porijekla, ali istodobno branjen, prihvaćen i omiljen. Osvajao je svojom brzinom, okretnošću i jednostavnošću. Ples je u Zagrebu dugo tražio adekvatan prostor. Plesalo se prvo u gostionicama, krčmama, privatnim kućama i palačama zagrebačkih plemića. Usporednim nastojanjima oko izgradnje kazališne i drugih zgrada za održavanje plesova te nastankom različitih institucija koje preuzimaju organiziranje i priređivanje plesova u svojim prostorima, problem prostora je bio riješen. Ples je dominirao u javnom društvenom životu Zagrepčana u pokladno vrijeme kad je bio najomiljeniji način provođenja slobodnog vremena i zabave. U skladu s raspoloženjem, plesovi su se često izvodili pod maskama. Osim u pokladno vrijeme u Zagrebu se plesalo prigodom većih gradskih svečanosti, tijekom važnijih događanja, nakon glazbenih koncerata, prigodom privatnih večernjih druženja i slično. U doba narodnog preporoda plesne dvorane postaju središtima okupljanja domoljuba i promoviranja narodnih ideja. U narodnom su stilu, narodnim bojama i znakovima bile okićene plesne dvorane. Dame su nosile i promovirale narodne boje i krojeve. Na plesnim redovima ispisivali su se rodoljubni stihovi, šaljući domoljubne poruke i iskazujući domoljubna nastojanja. Nastaje koreografirano hrvatsko ili slavonsko kolo koje se brzo širi i dominira u mnogim zagrebačkim salonima kao izraz narodnjaštva. Utoliko plesovi i plesne dvorane postaju središtima domoljubnih nastojanja. Svojom neprestanom prisutnošću u životu zagrebačkog društva, zagrebački su plesnjaci imali bitnu i neizostavnu ulogu. Plesovi su redovito bili najavljivani i oglašavani u zagrebačkom tisku te su pripadali javnim društvenim događanjima. Nekoliko dana nakon njihova održavanja u novinama su izlazili iscrpni izvještaji o događanjima i uspjehu proteklog bala. Tako su građani mogli biti obaviješteni o prisutnima na balu, malim incidentima koji su se tamo događali i slično, pa neka izvješća podsjećaju na današnji tzv. žuti tisak. Izvještavalo se čak i o temama i razgovorima koji su se vodili pa se iz njih donekle može iščitavati i smjer tadašnje politike ili nekog kulturnog nastojanja. Vjerno su se opisivali svi interijeri zgrade u kojoj se ples održavao, a iscrpni opisi damskih balskih haljina od boje do materijala, vjerojatno su i bili glavni uzor u odijevanju mladih Zagrepčanki. Dame koje su bile vješte u izvođenju plesnih koraka opisivane su kao izrazito ljupke, elegantne i graciozne i ta im je vještina podizala ugled u društvu. Tijekom godine Zagrepčani su se intenzivno pripremali i uvježbavali plesne korake na tečajevima i privatno da bi u pokladnim mjesecima i drugim plesnim prigodama mogli što bolje iskazati svoju plesnu vještinu. Zagrepčani su se na plesovima okupljali ne samo radi plesa i plesanja već da bi prisustvovali i bili dio zagrebačkog društvenog života. NAVEDENA LITERATURA Batušić, Slavko. 1974. "Osnova za prvo kazalište u Zagrebu." U Iz starog i novog Zagreba, V. Ivan Bach, Franjo Buntak i Vanda Ladović, ur. Zagreb: Muzej grada Zagreba, 107-112. Bučar, Franjo. 1930. "O posjeti Franje Josipa I. godine 1852. u Zagrebu". Narodna starina 9:323-325. Nar. umjet. 42/2, 2005, str. 49-68, I. Katarinčić, Zagrebačke plesne zabave s kraja 18. i... 66 Bučar, Franjo. 1944. "Veliki sjajni ples Crvenog križa u Zagrebu godine 1887. i drugi plesovi u predratnom Zagrebu". Zagreb, revija družtva Zagrebčana 12:45-51. Cindrić, Pavao. 1969. "Trnovit put do samostalnosti (do 1860.)". Enciklopedija Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu. Pavao Cindrić, ur. Zagreb: Naprijed - Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 13-75. Franković, Dubravka. 1984. "O muzičkom životu Hrvatske tragom oglasnika ilirske štampe". Iz starog i novog Zagreba. Zagreb: Muzej grada Zagreba, 169-178. Hirc, Dragutin. 1987. "Stari Zagreb". Zbornik III. programa Radio-Zagreba 17:97- -155. Hrbud-Popović, Višnja. 1990. "Kolo hervatsko – Das kroatische Kolo kao društveni ples prema opisu iz 1848.". Narodna umjetnost 27:199-209. Ivančan, Ivan. 1996. Narodni plesni običaji u Hrvata. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika - Institut za etnologiju i folkloristiku. Karaman, Igor i Ivan Kampuš. 1994. Tisućljetni Zagreb. Zagreb: Školska knjiga. Kassowitz-Cvijić, Antonija. 1919. Vatroslav Lisinski u kolu Ilira. Zagreb: Tisak Hrvatskog štamparskog zavoda d. d. Kassowitz-Cvijić, Antonija. 1927. "Nekoć na svečanom balu". Jutarnji list: 20.02.1927.:19-22. Kastl, Sonja i Jagoda Martinčević. 2002. 125 godina profesionalnog plesa u Hrvatskoj. Zagreb: Školska knjiga. Katarinčić, Ivana. 2004. "Društveni plesovi 19. stoljeća u Zagrebu". U Lucius, zbornik radova društva studenata povijesti Hrvatskih studija. Sv. 4-5. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 215-243. Kolanović, Josip. 1995. "Hrvatski sabor od narodnog zborovanja do građanskog sabora 1848.". U Hrvatski sabor. Željko Sabol, ur. Zagreb: Sabor Republike Hrvatske - Nakladni zavod Globus - Školska knjiga, 9-60. Krčelić, Baltazar Adam. 1952. Annue ili historija 1748-1767. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Krešić, Mijo. 1898. Autobiografija. Zagreb. Kuhač-Koch, Franjo Šaver. 1872. "Dvoransko kolo". Vienac, 4, 7, 8, 9, 10, 11:58-61; 106-107; 123-124; 138-140; 154-155; 170-173. Kuhač, Franjo. 1887. Vatroslav Lisinski i njegovo doba. Zagreb: Matica hrvatska. Kuhač, Franjo. 1893. "Ples i plesovna glazba". Prosvjeta, list za zabavu, znanost i umjetnost 1., 03. 02.:59-63. Ladović, Vanda. 1974. "Oslikani ciljevi građanskog streljačkog društva". U Iz starog i novog Zagreba, 5. Ivan Bach, Franjo Buntak i Vanda Ladović, ur. Zagreb: Muzej grada Zagreba, 127-138. Laszowski, Emilij i Valerij Deželić. 1922. "Dnevnik Dragutina Rakovca". Narodna starina 1:62-72. Nar. umjet. 42/2, 2005, str. 49-68, I. Katarinčić, Zagrebačke plesne zabave s kraja 18. i... 67 Laszowski, Emilij. 1925. "Crtice iz kazališne prošlosti grada Zagreba (1784-1816)". Narodna starina 4:79-95. Milčec, Zvonimir. 1989. Galantni Zagreb. Zagreb: Mladost. Muraj, Aleksandra. 2004. "Poklade u Zagrebu (1900.-1918.)". Narodna umjetnost 41/2:205-234. Narodne novine. 1842., br. 44, 46, 48; 1847., br. 71; 1848., br. 18; 1879., br. 28; 1885., br. 7, 11, 25. Pozor. 1860., br. 47: 24.11. Premerl, Nada. 1974. "Ples kao oblik društvenog života u prošlosti Zagreba". U Iz starog i novog Zagreba 5. Ivan Bach, Franjo Buntak i Vanda Ladović, ur. Zagreb: Muzej grada Zagreba, 139-150. Premerl, Nada. 1985. "Društveni život u sjevernoj Hrvatskoj kao dio preporodnog nacionalnog programa". U Hrvatski narodni preporod 1790-1848. Nikša Stančić, ur. Zagreb: Muzej za umjetnost i obrt,135-145. Sremac, Stjepan. 1988. "Ples u suvremenim pokladnim običajima u Hrvatskoj". Narodna umjetnost 25:137-174. Sremac, Stjepan. 2001. Folklorni ples u Hrvata od "izvora" do pozornice. Rukopis disertacije pohranjen je u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, IEF rkp 1746. Szabo, Gjuro 1929. "Sajam na Štefanje u Zagrebu u godini 1826.". Narodna starina 8:112. Szabo, Gjuro. 1933. "Instalacija nagodbenog bana baruna Levina Raucha 1869.". Narodna starina 32:168-171. Širola, Božidar. 1925. "Stara hrvatska muzička nastojanja". Narodna starina 4:127- -132. Vukotinović, Ljudevit. 1843. "Letošnje poklade u Zagrebu". Danica ilirska 9:35-36. Vukotinović, Ljudevit. 1842. "Salon u Zagrebu". Danica ilirska br. 6., 11. 2.:23-24. Zebec, Tvrtko. 2004. Krčki tanci. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloistiku - Rijeka: Adamić. [S. n.] 1996. "Danica". Hrvatski leksikon 1. Zagreb: Naklada Leksikon, 234. [S. n.] 1997. "Narodne novine". Hrvatski leksikon 2. Zagreb: Naklada Leksikon, 160. ZAGREB DANCE EVENTS AT THE END OF THE 18TH CENTURY AND THROUGHOUT THE 19 TH SUMMARY An effort is made in this article to position dance events in the social context of the 19th century, which was rich in major political changes and endeavours. The author monitors organised Zagreb dance socials from their first recorded appearances and their later penetration into Zagreb social life. She tries to establish who the organisers of the dance events were, from the initial individuals to the various subsequent institutions and societies. The frequency in organising and holding dance socials was primarily linked with long-term efforts to seek out and make relevant appropriate dance venues. During the period of Illyrian ideas and strivings, dance halls became one of the very important places where the Illyrians gathered and one of the factors in promoting their ideas. The dance socials were open to all and resulted in intensive association between all the classes and strata of urban society. Aimed at stimulating the awakening of national awareness, the music and dance content at the dance halls was altered. Keywords: dance, dance events, Zagreb Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA Autorica: IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
17.05.2008., subota
Društvena i humanitarna uloga plesnih zabava
|
Početkom 19. stoljeća plesovi su se u Zagrebu priređivali isključivo radi zabave i razonode. Plemstvo i građani su tako provodili svoje slobodno vrijeme. Iako i dalje ostaje zabavna, uloga plesa u drugoj polovici 19. st. bitno se mijenja. Još je sredinom 18. st. uveden običaj da se za tadašnje "maskirane balove" obvezatno plaća ulaznica (Kampuš i Karaman 1994:146). Taj se običaj održao tijekom cijelog 19. stoljeća. Vidljivo je iz oglasa Narodnih novina da su članovi pojedinoga društva dolazili na plesne zabave putem pozivnica, a za širu javnost prodavale su se ulaznice.14 Veliko zanimanje i posjećenost plesova odražavala se u stotinama gostiju i dupkom punim dvoranama. Na sokolskoj šaljivoj zabavi "po prodanih ulaznicah dade se uztvrditi, da je bilo prisutnih 15-16 stotina osobah, a sangvinični ljudi govore, da je bilo preko 2000 osobah" (Narodne novine 1885., 13. 1.). Tijekom druge polovice 19. stoljeća plesovi se sve češće organiziraju radi prikupljanja novčanih sredstava za dobrotvorne svrhe. Primjerice, 1851. godine održan je vrlo posjećen veliki bal u Dvorani u korist Jelačićeva invalidskog fonda, kojem su prisustvovali ban i banica (Südslawische Zeitung 1851., 4. 3., br. 52). Na sjajnom sveučilišnom plesu 1879. prikupljala su se sredstva "na korist zaklade za uboge učenike gimnazije u Gospiću" (Narodne novine 1879., 4. 2., br. 28). Plesna je zabava bila "priređena na korist poplavom postradalih stanovnikah slavonske krajine" (Narodne novine 1879., br. 28, 30, 32). Narodne novine iz 1885. izvješćuju o prikupljenom novčanom iznosu na plesu priređenom "na korist sveučelišne bolničke zaklade" (Narodne novine 1885., 22. 1., br. 25). Koncerti i plesovi u dobrotvorne svrhe priređivali su se u cijeloj zemlji. Praksa humanitarnih plesova protegla se i u početke 20. stoljeća (usp. Muraj 2004:209). 14 Tekst oglasa: "Ulaznice za 'šaljivu zabavu s plesom', što ju 'hrvatski Sokol' priredjuje svojim članovom dne 12. o. mj., prodavat će se 11. i 12. o. mj. u hotelu 'k caru austrijskomu', od 9- -1 prije podne i od 3-6 satih poslje podne" (Narodne novine 1885., 10. 1., br. 7). Tekst oglasa: "'Sloga' priredjuje sutra dne 1. veljače 1885. u svih prostorijah 'gradjanske streljanje' šaljivi koncert sa plesom i tombolom, uz sudjelovanje vojničke glasbe pukovnije nadvojvode Leopolda vr. 53. pod ravnanjem kapelnika gosp. Dvoržaka. Početak u osam Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA Autorica: IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.05.2008., petak
Streljana i Casino
|
Zagrebačka je javnost tih godina još uvijek podijeljena. Prevladavaju dvojaki stavovi. Zagrebačko društvo uviđa potrebu i opravdanost ilirskih ideja i razumije zalaganje Iliraca za narodno u svakom smislu – od jezika, odijevanja, narodnih boja i sl., ali još je uvijek sklono tada već tradicijskoj stranoj, uglavnom bečkoj modi, bečkoj školi čak i određenim sitnim manirama koje nisu u narodnom duhu, ali su bile prisutne i tako prihvaćene u njihovim životima. Međutim, otpor pa i neprijateljstvo prema mađarskom i austrijskom u Zagrebu jasno je iskazivano. Dragutin Rakovac u svom Dnevniku bilježi održavanje balova u Streljani i Casinu te raspoloženje koje je vladalo i reakcije koje su ti balovi izazivali.13 Streljana i Casino, kao predstavnici narodnih i mađaronskih uvjerenja, prednjačili su i iskazivanjem međusobnog neprijateljstva i natjecanjem u priređivanju i organiziranju što većih, ljepših i boljih plesova. U članku "Letošnje poklade u Zagrebu" Vukotinović piše da su bile priređene zabave u Casinu i nekim privatnim kućama, međutim, on ih nije pohađao jer ne želi pohađati mjesta "gdje se rodoljublje neštuje", niti želi pisati o njima jer "u njih ništa nebiaše, što bi se u obziru naše narodnosti napomenuti moralo". Istodobno ističe ulogu Družtva zagrebačkih strelacah, čijih balova je "najvažnije bilo, da su značaj imali, značaj, koji je svakomu jasno kazao, da je ovaj bal u Zagrebu, u zemlji, gde Slaveni obitavaju. Svaki put je narodno kolo igrano bilo i osim toga, da sala narodnimi bojami nakitjena, i napisi svuda i našem jeziku biahu, svirali su mnogovarstvne melodije narodne, a gospoje i devojke, muževi i mladići natecahu se da samo u narodnom jeziku govore" (Vukotinović 1843., br. 9). Bitna promjena u doba narodnog preporoda je sve veća i bliskija povezanost i suradnja svih zagrebačkih staleža na plesovima. Skupinu ljudi različitog društvenog i socijalnog sloja povezala je borba za narodnu svijest. Plesne zabave postaju mjesta na kojima se nadilaze socijalne i društvene razlike. Plesne dvorane otvorene su konačno svima, plemstvu i građanima. Na strelištu biahu tri bala, u kojih su se gradjani, plemići i velikaši sastajali, i tako složno medju sobom zabavljali, kao da su svi od jednoga stališa bili, što našemu stanovničtvu na osobitu čast služi, jer dokazuje da i mi u duhu vremena napredujemo (Vukotinović 1843., br. 9). Vjerojatno je svemu tomu, kad su vrata već jednom bila otvorena, osim domoljublja i domoljubnog otpora tuđim kulturama pridonio i sam ples. Plesači, naime, plesove nisu izvodili profesionalno niti umjetnički kvalitetno, ali smisao za ples, osjećaj za ritam, sluh i spretnost izvođenja pojedinih koraka bila je uočljiva u pojedinih plesača i plesačica i takve je sposobnosti netko imao ili nije, bez obzira na porijeklo, imovno stanje, stalež ili spol. Na plesnom je podiju vladala potpuna demokracija i jednom kad su počeli prvi akordi, svatko je u parovnim plesovima bio prepušten vlastitim ili eventualno sposobnostima svoga plesnog partnera. Važnu ulogu u promicanju narodnih ideja i nastojanja u narodnom preporodu imao je, osim spomenute Streljane, i Narodni dom. Članovi koji su unajmili prvi kat Narodnog doma da bi se tamo mogli sastajati i zabavljati, "drže za svoju poglavitu dužnost narodni naš jezik, i sve, što je narodno, po svojoj mogućnosti promicati". Dvorana za zabave u Narodnom domu otvorena je sjajnim plesom u doba poklada 8. veljače 1847. Prije otvaranja plesa izveo se "muzikalni uvod k svečanosti" pod naslovom Venac narodnih glasovah, naznačen na redu plesanja. U tom su uvodu bili stopljeni svi aktualniji napjevi narodnih pjesama. Taj je komad složio Franjo Čačković. Uslijedio je napjev k horvatskom kolu, gdje "preko dvadeset paravah nježnih gospodičnah i krepkih mladićah stade izvoditi naš prekrasni narodni tanac, koji je i inostrancem već toliko omilio". Iako su se plesali i europski plesovi, spomenuto "kolo bijaše još dva puta igrano a isto toliko putah i slavansko". Autor novinskog članka u Danici iskazuje daljnje težnje ilirskog pokreta u sklopu ovakvih balova: "Želiti bi bilo, da se u nas na ovaj način i za sve druge inostrane tanceve muzika načini kad još nije moguće da bi se u naših balovih sami slavjanski tancevi igrali, da nam se time barem ponešto taj nedostatak nadoknadi!". Na kraju optimistično zaključuje: Nu što još nije, biti će! Ta tko se je još pred nekoliko godinah samo pomisliti usudio, da će se kod nas u gospodske balove ikada naše kolo uvesti – pa evo sada igraju ga svakom prigodom! Nesumljamo dakle, da će skoro i kod nas doći red i na ostale slavenske igre. Hvala Bogu, početak je već učinjen, a to biaše najmučnie! (Danica horvatsko slavonska i dalmatinska 1847., br.7). Plesovi su, dakle, bili pozornice izražavanja rodoljubnih nastojanja. Radi otpora nametnutim stranim utjecajima na plesnim su se zabavama proklamirale i promovirale narodne boje, narodna moda, rodoljubni stihovi i u takvu je ozračju nastalo hrvatsko ili slavonsko kolo. Upravo su Ilirci, koristeći se kolom i inzistirajući na njemu kao izrazu domaćeg i narodnog, doveli kolo u zagrebačke palače i salone. Kolo je nekim svojim figurama i njihovim nazivima (Zvijezda, Polumjesec – simboli ilirizma) isticalo domoljublje i predstavljalo ideje ilirizma. Stoga su ples i plesna događanja kao središta okupljanja domoljuba odigrala važnu ulogu u narodnom preporodu. 13 Nekoliko rečenica koje mogu poslužiti kao primjer raspoloženja 1844. godine: "Ovih pokladah neće biti bala u kazinu. Magjaroni se boje, kao što kažu, da im Ilirci nebi prozore polupali. Jučer su bili djaci na balu i oko 12 satih počeše vikati: Magjaroni van! Na gradjanski bal u kazinu od 15.veljače pozivaju mnogi, a i naše tj. Ilire. Pa im je Rainhardt odgovorio: Kakav gradjanski bal u kazinu, ta gradjani su već imali bal u strelani. Oni drugi su sami tepci, magarci itd. 15.01. je gradjanski bal u kazinu. Tkalčić je pripovedao da je na balu u kazinu bilo ponajviše Ilirah. Poveda se, da su dve kočie najmite, koje su svu noć kroz varoš išle, samo da svet misli da je bilo mnogo ljudi" (Laszowski i Deželić 1922:290-296). Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA Autorica: IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.05.2008., četvrtak
Nacionalni elementi u plesnoj glazbi
|
Uvodili su se nacionalni elementi i u plesnu glazbu, posebno za valcere, galope i mazurke (Ivančan 1996:43). Izdvojila bih valcer kao najdominantniji i najzanimljiviji ples 19. stoljeća. Plesao se kao društveni, narodni i scenski ples. Nalazi se na svim plesnim redovima sačuvanima u Muzeju grada Zagreba. Iako najpopularniji i najomiljeniji, neprestano su ga pratile kritike10 jer osim, za ono doba, presmionog fizički bliskog dodira među plesnim partnerima, zamjeralo mu se i neslavensko podrijetlo. Osobito u ilirsko doba "bečki je Walzer imao i svoju njemačku dakle neprijateljsku afirmaciju" (Kassowitz-Cvijić 1927., 20. 2.). Zavodljivi su valcer najviše branile dame, a da se "ne zamjeri odveć krasnom spolu" i nacionalnom rodoljublju ipak bude udovoljeno, grof Jurica Oršić (tada vođa "društva zagrebačkih strielacah"), odredio je da se u tročetvrtinskom plesnom taktu sviraju hrvatske melodije, pa se omiljeni valcer ipak plesao (Kassowitz-Cvijić 1927., 20. 2.), često uz pratnju narodnih tamburica. Osvajao je najvjerojatnije jednostavnošću koraka11 (ali ne i izvedbe), svojom brzinom i okretnošću. (Opširnije o valceru i salonskome kolu vidjeti u tekstu Ive Niemčić, str. **-**) Ipak, ništa se nije događalo preko noći pa su se neki običaji i navade teško iskorjenjivali. Ljudevit Vukotinović se u članku "Salon u Zagrebu", u kojem opisuje bal u Streljani, 27. siječnja 1842., nazvan "narodna večerna zabava", osvrnuo upravo na opravdanost toga naziva jer smatra da naziv "narodno" podrazumijeva narodne običaje, narodnu nošnju i narodni jezik, i u tom smislu ona to nije bila. Piše da su na tom balu običaji i nošnja bili europski, a "jezik pako, ah da nam se Bog smiluje, on je i kod nas Horvatah ili Ilirah uvek još nemački", a ljepšem spolu poručuje: "Treba, da gospodične i gospoje na to misle, da je svaka u naših očiuh lepša, koja je domorodka". Slaže se, međutim, da je zabava imala narodni značaj "jer je salah narodnimi bojami nakitjena bila, napisi itd. naški biahu". Zahvaljuje "gospodičnam... koje su se carveno i belo obukle", iako iskazuje ilirsku težnju da "bi voljio bio na mnogih na njih i modre i zelene i ma kakove haljine vidjeti, samo da bi u sardcu narodnost nosile; jer se mi s nekoliko rifah carvenih verpcah zaslepiti nedamo" (Vukotinović 1842., 11. 2., br. 6). Opravdanost naziva mogli bismo naći u prvoj izvedbi kola u zagrebačkom salonu za što je lovorike pokupio Marko Bogunović,12 "koji si taj trud dade, i tako mladiće naše kao i gospodične u tom tancu poduči" (Vukotinović 1842., 11. 2., br. 6). Promjene su se događale postupno, ali je nastojanje bilo konstantno, uporno i dosljedno. 10 Ivan Dežman valcer je čak smatrao nezdravim, najvjerojatnije radi veličanja "zdravog" i "moralnog" kola (Vienac 1869:br.1). 11 Valcer se sastoji samo od šest koraka: dva za desni okret, dva za lijevi i dva koraka za promjene. 12 Marko Bogunović, natporučnik brodske krajiške pukovnije, sastavio je 1841. "dvoransko kolo u dva lika", nazvavši ga Slavonsko kolo, a po želji mladih Iliraca sastavio je naknadno i Horvatsko kolo. Oba su bila izvedena na spomenutoj pokladnoj plesnoj zabavi 27. siječnja 1842. u Streljani (Vukotinović 1842., 11. 2., br.6). Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA Autorica: IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.05.2008., srijeda
Prvi stalni učitelj plesa
|
No, prvim stalnim učiteljem plesa smatra se Pietro Coronelli, talijanski baletni majstor, tada učitelj plesa u Pomorskoj akademiji u Rijeci, koji je na poziv baruna Ambroza Vranyczanyja 1859. godine stigao u Zagreb da privatno podučava njegovu kćer Klotildu. Coronelli je ubrzo razvio svoju aktivnost, te osim što je djelovao u kazalištu, podučavao je općinstvo plesu na tečajevima i privatno. Godine 1860. u Pozoru je izašao Coronellijev "oglas za obučavanje u plesanju", gdje "podpisani javlja ovdašnjemu obćinstvu, da je započeo obučavanja u plesanju u Streljani i u djevojačkom zavodu gdje. Struppieve, i da ima još njekoliko prostih urah, u kojih je pripravan obučavati i u privatnih kućah. Nadalje javlja, da je otvorio mjesečni i zimski tečaj lekcijah, što će ih davati dječici obojega spola, i to u Streljani svaki dan od 11 do 12 satih prije podne osim praznikah, ili na jedan mjesec ili kroz cielu zimu uzeti" (Pozor 1860., 24. 11., br. 47). Aktivno je djelovao u podučavanju i afirmaciji društvenih plesova sve do svoje smrti 1902. godine, kada je poduku u plesanju nastavila njegova kći Elvira uz pomoć sestre Bianke (Sremac 1988:144-145). Može se pretpostaviti da su upravo učitelji plesova stižući u Zagreb iz europskih gradova, bili glavni i presudni čimbenici širenja europskih plesova s vremenom udomaćenih i u Zagrebu.9 Plesalo se ubrzo i u kazalištu. Naime, na kazališnom programu Graničara, popularnog "izvornog pučkog igrokaza s pjevanjem i plesom" iz 1857., jasno je istaknuto da je Josip Freudenreich, prvi poznati zagrebački koreograf, postavio "Kolo tancano po čitavom društvu" (Kastl i Martinčević 2000:63). U narodnom pokretu plesovi postaju promotori i promicatelji narodnih ideja. Plesne dvorane postaju mjesta gdje se okupljaju domoljubi, dvorane se rese narodnim bojama, nose se narodni krojevi i nošnje, slažu izvorne narodne frizure, nosi nakit domaćih izrađivača, pišu rodoljubni stihovi otisnuti u plesnim redovima, govori se narodnim jezikom, svira glazba domaćih autora ili strana prema narodnim predlošcima i u tom smislu plesovi postaju simbolom narodnog jedinstva. N. Premerl, iščitavajući Danicu iz 1840. godine, primjećuje da je u kazalištu te sezone većina plesača bila u narodnim surkama, a prvu je nagradu dobio kostim ukrašen ilirskim grbom (Premerl 1985:136). Najagilniji organizatori "sjajnih plesova" u narodnom duhu postaju pravnici i strijelci. Ljudevit Vukotinović piše o balu koji je priredilo Društvo strijelaca 23. veljače 1843., na kojem su "medju gospoje i gospodične" bile razdijeljene male knjižice pod imenom Slava lepote i "krasnom spolu posvećene". U njima se nalazilo devetnaest pjesama domorodnih pjesnika sa domorodnim stihovima koji "drage gospoje i gospodične naše prose, da se nikada neodreknu narodnosti svoje" (Vukotinović 1843:br.9 [nepag.]). Narodni preporod dao je tridesetih i četrdesetih godina 19. st. posebne poticaje prikupljanju hrvatskog narodnog stvaralaštva. Istaknuti pojedinci kao Stanko Vraz, Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević Sakcinski i drugi, sastavljaju kvestionare, preporučuju skupljanje folklorne građe, u čemu i sami sudjeluju (Ivančan 1996:29). Hrvatske i uopće "ilirske" pjesme i plesovi suprotstavljaju se mađarskim, talijanskim i drugim stranim tvorevinama. Komponiraju se pjesme u narodnom stilu i nastaje hrvatsko kolo. Nose se narodne nošnje ili kreiraju plesne toalete u narodnom stilu, pri čemu se pri izboru materijala najviše rabe narodne boje, pa na balovima dominiraju bijela, crvena i tamnoplava. U doba narodnog preporoda izvlačile su se haljine iz starih obiteljskih škrinja ili prigotovljavale nove prema domaćim portretima u velikaškim dvorovima: Krojač Milošević tolikim je pijetetom i dosjetljivošću izvršio svoju zadaću, da je time probudio u građanstvu novu domorodnu ideju: salonsko odijelo prema salonskoj nošnji 16. i 17. vijeka, kad je narodni ban prvi put pribivao sjajnom balu, većina građana a naročito gospođe usvojiše narodnu salonsku nošnju (Kassowitz-Cvijić 1919:89; usp. i str. 121, 152-153). 9 Širenju i popularnosti kola pridonijela je i malena knjižica džepnog formata nepoznatog autora koja se prodavala pod dvojezičnim nazivom Kolo hervatsko-Das kroatische Kolo. Citiram oglas: "U slavjanskoj knjigarnici Lavoslava Župana u Dugoj ulici u Zagrebu izišlo je i prodaje se u svih odmenih knjigarnicah, opis Kola Hervatskoga sa dervorezima, koji pred oči stavljaju sve slike (figure) ovoga kola; cena 20 kr. srebru, za koje novce dobit će gospoda kupci badava još i opis kola slavonskoga, koje će za malo vremena na svetlo izići" ( Narodne novine 1848., 9.02., br.12). Knjižica je najvjerojatnije prva u nizu od nekoliko opisa kola u kasnijim razdobljima. Ovom se knjižicom služio Franjo Ks. Kuhač prigodom izrade opisa dvoranskog kola u radu objavljenom 1872. u Viencu (Kuhač-Koch 1872). Tiskara u Sušaku 1880. tiska opis "Hrvatsko kolo" (Hrbud-Popović 1990:201). Rukopis opisa "Hrvatsko salonsko kolo" Petra Ortolanija, dubrovačkog trgovca, iz 1936. nalazi se u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA Autorica: IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.05.2008., utorak
Ples u preporodnom razdoblju
|
Doba ilirskog pokreta (1830.-1848.) doba je buđenja nacionalne svijesti, odbacivanja stranog i prihvaćanja domaćeg jezika, običaja, glazbe, pjesme, a tako i plesa. Mlada inteligencija, studirajući i stičući iskustva u europskim metropolama gdje dolazi u kontakt s nacionalnim idejama drugih naroda, osobito slavenskih, dolaskom u Zagreb širi svijest o vlastitom nacionalnom identitetu. Radi širenja preporodnih ideja organizirane su u Zagrebu u tridesetim i četrdesetim godinama brojne kulturne i umjetničke priredbe u narodnom duhu. Mijo Krešić u svojoj Autobiografiji piše da je "oduševljena mladež probudjivala narodnu sviest, putujuć po domovini i davajuć koncerte" (Krešić 1898:81). Te su priredbe i koncerti bile prigode da se susretnu mlada nacionalna inteligencija, pripadnici trgovačkog staleža, krajiški časnici i dio domaćeg plemstva jer se i društveno i kulturno sve više povezuju svi građanski i plemićki krugovi radi zajedničkog otpora stranim utjecajima (Karaman i Kampuš 1994:189). S prvim brojevima Novina Horvatzkih 1835. godine objavljen je i Obznanitely K Horvatzkem Novinam, u kojem su tiskani i prvi oglasi. Tih godina u Zagrebu Ilirci nastoje da u svakodnevnom svečanom životu Zagreba zavlada "narodni duh". Tako već otprije omiljene plesne večeri i balovi mijenjaju donekle svoj glazbeni i plesni sadržaj: uz "europejske" društvene plesove sve su češći "narodni": kolo, lepa maca i dr. (Franković 1984:169- 174). Neki su plesovi, kao npr. kolo, figuralni gdje se u prostoru izvode figure i likovi te koreografski određeni pa ih je valjalo naučiti i uvježbati prije dolaska na ples. Međutim, i za plesove bez neke ustaljene koreografije trebala je vještina izvođenja i znanje. Zanimanje je raslo, a malo je tko poznavao njihove raznolike figure pa se upravo u to doba javljaju prvi učitelji plesa. Tako, "Alojzio Deperis, meštar od plesanja iz Tersta, baš sada ovamo stigo", preporuča "svemu visokomu plemstvu, c. k. vojničtvu i štovanoj obćini svoje znanje kako u domaćih tako i u inostranih tancih" (Narodne novine 1842., 1. 6., br. 44.; 7. 6., br. 46.; 14. 6., br. 48). Nešto se kasnije javlja i Albert Dragoner, "Horvat Varaždinec", svojim oglasom u kojem naglašava da dobro poznaje sve europske i narodne plesove (Narodne novine 1847.,br.71). Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA Autorica: IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.05.2008., ponedjeljak
Posjeta cara Franje Josipa I.
|
Prigodom posjeta cara Franje Josipa I., 1852. godine, u Zagrebu se, nakon što je car razgledao grad i posjetio kulturne institucije, održala pučka svečanost u "Jurjavesi", gdje se okupio narod u narodnim odijelima iz svih krajeva Hrvatske i Slavonije i Vojne krajine koji su se na svoj način zabavljali i plesali kolo. Na Markovu trgu je bila priređena serenada i bakljada te narodni ples, a zatim je car pošao vidjeti rasvjetu. Narodni ples su pratile vojničke glazbe iz četiri regimente koje su u to vrijeme bile komandirane u Zagrebu. Među plesačima je bilo i graničarskih i talijanskih vojnika. U Dvorani se poslije održao ples i plesalo se narodno kolo (Bučar 1930:324). Tridesetih godina 19. stoljeća osnovan je Musikverein, najstarije glazbeno društvo, koje je prema svojem pravilniku trebalo priređivati svaki mjesec dvije privatne i dvije javne akademije. One su istodobno bile i zabave jer je iza obvezatnog koncerta, u kojemu su nastupali društveni članovi, slijedila i "društvena igranka" (Širola 1925:130). Vidljivo je iz Narodnih Novina da se praksa priređivanja koncerata uz ples, ili održavanje plesne zabave iza ili uz koncert zadržala tijekom cijelog stoljeća (Narodne novine 1879., 14. 2., br. 37). Obično su se plesne zabave održavale nakon koncerata pa su mnogi posjećivali koncerte samo da bi nakon njih mogli prisustvovati plesu (Narodne novine 1885., 17. 1., br. 13). Godine 1866. slavili su Zagrepčani tri dana u mjesecu studenom tristogodišnjicu smrti bana Nikole Šubića Zrinskoga, sigetskog viteza. Radi toga je osnovan odbor koji je složio program za proslavu i između ostalog predvidio sjajan ples, održan trećeg dana proslave u Narodnom domu (Hirc 1987:142-143). Do 1869. godine banovi su instalirani s kraljevskim počastima. Zadnji tako instalirani ban bio je Levin Rauch. Postojali su precizni naputci koji su točno određivali način proslave. Osim naputaka za glazbu (vojnu i građansku), za seoske gajdaše, za topništvo, za kazalište, za jahače i za cijelu pučku svečanost, postojali su naputci i za svečani ples (Širola 1925:187-188). Sadržavali su redoslijed primanja gostiju kod bana, redoslijed darivanja bana, program plesova, glazbe i slično. Taj je svečani bal bio održan 13. rujna 1869. u nadbiskupskim dvorima (Szabo 1933:168-171). Zagrepčani plesu nisu mogli odoljeti niti u korizmeno doba, kada su se u Novoj Vesi održavali plesovi i zabave, takozvane "črne redute" (Hirc 1987:153). U užem krugu obitelji i prijatelja neke su zagrebačke obitelji večeri provodile u intimnoj zabavi i uz ples. Takva su okupljanja najviše veselila mladež: Kroz zimu običavali su Banovi da svake nedjelje pred večer primaju znance i prijatelje (...) Tad bi zaredao ples. U tren oka iznijela bi mladež stolove i stolce, pridigla sagove, pa ih smotala (...) Mladež je najvoljela valčik. Zglobovi su okretnih nožica treperili, uvojci oko nasmijanih glavica vijali i lepršali, sva bi životna radost u toplim tjelesima podrhtavala u vrelom uživanju uz kratak ritam triju četvrtinka (...) Točno u deset sati osvanule bi na pragu stroge majke. Vrijeme je da se krene kući! Čule su se živahne molbe, vruća zaklinjanja: "Samo još jen jedini tanec!" pa su nezasitnoj mladeži morale da popuste. Kao da im je posljednji u životu, odigrali su ga vatreno i smiono, mlada bi se tjelesa privijala toplije jedno uz drugo (Kassowitz-Cvijić 1919:254). Svako se veće svečanije okupljanje ljudi slavilo i obilježavalo plesom. Tako Zagrepčani u 19. stoljeću osim za poklada i privatno plešu i u svakoj drugoj plesnoj prigodi. 8 Obavljajući bansku dužnost 1806.-1831., Ignjat Gyulay je podržavao otpor hrvatskih staleža uvođenju mađarskog jezika u Hrvatskoj (Kolanović 1995:55). Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA Autorica: IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
11.05.2008., nedjelja
Prilike za plesanje
|
Spomenuto je da se najviše organiziranih plesnih zabava priređivalo u pokladno vrijeme kada se na plesovima dopuštala veća sloboda negoli je bilo uobičajeno. Sudionici su se često maskirali. U tom se razdoblju u Zagrebu plesalo u zatvorenim prostorima predviđenima za ples, iako su poznate zabave, povorke i plesovi koji su se odvijali na otvorenom, gdje se metaforički osuđivao glavni krivac za sve nevolje građana, lutka Karneval. Lutki se prvo čitala optužnica, sudilo joj se i na kraju spaljivalo. Dok je u seoskoj tradiciji uobičajeno plesanje u raznim godišnjim dobima (osim u korizmi i adventu kad se plesalo samo iznimno i to ne javno) jer su uz njihovo izvođenje bila vezana vjerovanja, pa su seljaci, primjerice, plesali da bi utjecali na bolji urod, da bi odbili zle sile od sela, kuće, ljudi, domaćih životinja i slično ili su plesali da bi obilježili posebne datume (primjerice imendane), u Zagrebu su se takvi datumi obilježavali, najčešće, u intimnijem obiteljskom krugu. Na selu se primjerice redovito, plesalo na Badnjak, u sezoni od Cvjetnice do Duhova i drugim prigodama, što u Zagrebu nije toliko izraženo (Ivančan 1996:103-104). U Zagrebu su se, dakle, javne plesne zabave odvijale uglavnom i najviše o pokladama. Međutim, i tu je bilo iznimaka pa tako znamo da su se neke zabave u Zagrebu održavale u povodu iznimnih događanja, kojima se ponekad može pridodati značaj (političkih) rituala (usp. Zebec 2004:54-61). Godine 1826. uz proslavu prvog sajamskog dana na Štefanje davao se ples u kazalištu (Szabo 1929:112). Zagrebačke novine Luna iz 1827. svjedoče da se prigodom povratka bana Gyulaya8 nakon dužeg izbivanja u Zagreb, 11. rujna 1827. priredio "sjajni ples na kojem se pribrao najodličniji svijet grada Zagreba i potrajao do ponoći" (Hirc 1987:155). U rujnu 1842. godine se 600-obljetnica proglašenja Zlatne bule slavila tri dana. Tom su se prigodom održavale prigodne predstave u kazalištu i druge svečanosti. Varoški sudac priredio je u Streljani objed za dvije stotine uzvanika, a treći su dan ove svečanosti završile velikim balom u svim dvoranama kazališta (Premerl 1985:136-137). Godine 1843. Streljačko društvo je organiziralo ples u čast povratka njihova vođe grofa Jurice Oršića, koji je bio na dugom liječenju u Beču (Vukotinović 1843:br.9 [nepag.]). U ožujku 1848. prigodom instalacije bana Jelačića, održan je u Narodnom domu "sjajan pravnički ples" (Kassovitz-Cvijić 1919:175). Veliko je slavlje doživio Markov trg 1850. u povodu povratka bana Jelačića iz Beča. Ban dolazi u banske dvore sa svojom suprugom, nevjestom i banicom Sofijom, rođenom Stokau. "Pred banskim dvorom dočekala ih dvoredica ljepotica sa trobojnim svjetiljkama, na trgu seljaci uz narodnu svirku. Poslije zasviraše sve glazbe narodnu himnu i banicu pozdraviše rodoljubne gospodje... igralo se kolo, pjevalo, veselilo" (Hirc 1987:122). Ples je započeo "kao na dvoru s konvencionalnom polonaisom, koju je ban sa suprugom vodio, a onda su se redali plesovi u nevezanom uživanju mladeži. Jelačić je tada svoju suprugu iznenadio hrvatskim salonskim kolom, koje se prvi put u banskim dvorima igralo". Na svečanosti su se plesali i valcer, polka i mazurka (Kassovitz- Cvijić 1919:207-208). 6 Manje je poznato da je ban Josip Jelačić bio vješt plesač i time mamio simpatije bečkih nadvojvotkinja koje su se ... "vruće molile Bogu, neka spasi od smrti lijepog kavalira, koji umije plesati mazurku i lancier-quadrillu elegantnije no ikoji franceski vojvoda" (Kassowitz- -Cvijić 1919:173-174). 7 Još za 1751. godinu Krčelić bilježi da su se plesovi i pokladne zabave održavali kod privatnika jer ih iznimno te godine nisu priredili grof namjesnik ni biskup zbog zabranjenih zabava u Beču. Te je godine bila korota jer je umrla carica Elizabeta, majka kraljice Marije Terezije (Krčelić 1952:65), što je utoliko zanimljivije jer je upravo Crkva, npr. u srednjem vijeku, bila najveći protivnik plesa u bilo kojem obliku, smatrajući ga promicateljem nemorala. I zagrebački je biskup Maksimilijan Vrhovac bio veliki poklonik i organizator plesnih zabava (usp. Sremac 2001:25). Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA Autorica: IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.05.2008., subota
Organizatori plesnih zabava
|
Od 1780. do 1860. nastupaju u Zagrebu putujuće profesionalne njemačke glumačke družine. Njihovi voditelji su ujedno kazališni poduzetnici koji, osim što brinu o radu i opstanku svojih družina, upriličuju u Zagrebu javne plesove. Početkom 1786. godine stigla je iz Beča kazališna družina Johanna Weilhammera i Ignatza Podingbauera. U družini je kao glumica i plesačica nastupala i Weilhammerova supruga Rosalia rođ. Priner. Kod zagrebačke je "noblese" i publike osvajala mnoga priznanja i simpatije koje su pridonijele da je Weilhammer za poklade 1787. godine dobio isključivo pravo priređivati "noble Baale", a kavanar Augustin Schnepf i Ivan Plejel građanske plesove (Bürger Baal). Prvi su održavani u dvorani grofa Vojkovića, a potonji u dvorani gradske vijećnice. Za poklada 1790. Weilhammer je priređivao elitne plesove s baletnim divertismanima u dvorani grofa Vojkovića (Cindrić 1969:28-31). Vodstvo spomenuta Pejačevićeva kazališta u Demetrovoj 1 preuzela je 1796. godine austrijska kazališna glumica Barbara Krapf, čija je družina uz predstave davala i svečane plesne priredbe i baletne divertismane.5 Upravitelj kazališta nakon Barbare Krapf, Carl Horst (1799.-1801.), u Zagrebu je priređivao velike plesove, ali se puno zaduživao pa su zbog tih dugova po odredbi gradskog magistrata iz 1801. posjetiteljima plesova naplaćivane ulaznice. Godine 1802. dozvolu za izvođenje predstava u Zagrebu dobio je neki Friderik Adams. I on je zapao u dugove, ali se zna da je u Zagrebu priređivao plesove. Uskoro vodstvo zagrebačkog kazališta preuzima Joseph Bubenhofen. Godine 1806. dobio je dozvolu da može priređivati "noble Baale" i "redutne plesove" za vrijeme poklada i to nedjeljom i četvrtkom te zadnja tri pokladna dana. Za vrijeme predstava i plesova u kazalištu bile su postavljene straže radi održavanja reda. Bubenhofen si je ugovorom s grofom Amadeom osigurao kazališnu zgradu do Uskrsa 1817. i u njoj su redovito održavani redutni odnosno krabuljni plesovi (Laszowski 1925:89-93). Plesove su sredinom i u drugoj polovici 19. stoljeća uglavnom organizirale i priređivale veće institucije koje su imale odgovarajuće uvjete, odnosno adekvatan prostor za takav događaj. Zbog neophodne slobode kretanja u plesu bio je potreban oveći prostor. Najveći plesovi priređivani su u prostorijama Hrvatskog sokola i Kola, a najelitniji u Glazbenom zavodu. Streljana je na pokladni utorak priređivala maskiranu redutu. Društvo Crvenoga križa sa sjedištem u Zagrebu priređivalo je posebne priredbe u korist Crvenog križa, a na prvome mjestu veliki sjajni ples. Plesove je s uspjehom priređivalo i Društvo za poljepšanje Plitvičkih jezera, a sveučilištarci su priređivali svoj veliki, sjajni Akademski ples. Manje brojne i ne toliko raskošne plesove priređivali su vatrogasci, veterani, "Merkur", "Kolo" i pjevačko društvo "Sloga" te časnici zagrebačke vojne posade, iako uglavnom samo za svoje članove (Bučar 1944:49-51). Društva koja su priređivala plesove samo za svoje članove, ili za širu javnost, imala su uglavnom svoje odbore koje su činili članovi određenog društva ili organizacije i oni bi se pobrinuli oko organizacije plesa. Na glasu su bili plesovi u banskoj palači na Markovu trgu. Priređivale su ih banice Lila Pejačević za banovanja grofa Teodora Pejačevića i banica Margita, supruga Khuena Héderváryja, koja je priređivala velike banske plesove s diletantskim predstavama i živim slikama. Raskošne su bile i zabave kod barunice Klotilde Buratti-Vranyczany na Katarinskom trgu (Milčec 1989:16-25). Nešto kasnije plesne zabave su priređivala i športska društva: Prvo hrvatsko sklizačko, Prvo hrvatsko mačevalačko s akademijom, Prvo hrvatsko biciklističko te Družtvo biciklista, Sokol i Hašk. Priređivali su ih i novčano sposobni i uvaženi pojedinci kao npr. ban6 ili biskup7 (Vukotinović 1843:br.9 [nepag.]). 5 Divertismani su kratki plesni ulomci koji su se najčešće plesali u pauzama ili u međučinovima drama ili opera. Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA Autorica: IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.05.2008., petak
Dobitak na lutriji
|
Igrom slučaja, od dobitka na lutriji, zagrebački trgovac Kristofor Stanković poklonio je Zagrebu novčana sredstva za prvu stalnu kazališnu zgradu. Izgradnjom kazališta na Markovu trgu, Zagreb 1834. dobiva javnu tzv. "redutnu" (plesnu) dvoranu, a nekoliko godina poslije i zgradu streljane u Tuškancu (1837.), u kojoj "Društvo zagrebačkih strijelacah" na sjajnim plesovima okuplja "domoljubno" općinstvo (Premerl 1974:139). Još od svoje pojave 1786. godine Streljačko društvo u Zagrebu bilo je posebno agilno i zainteresirano za organizaciju društvenog i zabavnog života. O njegovoj ulozi u društvenom životu govori I. članak Pravila društva građanske streljane u Zagrebu iz 1861.: Svrha društva streljačkog, jeste zabava i to vježbanje u strijeljanju, a uzato i ostale zakonom dozvoljene zabave kao: čitanje, igra, ples itd. (cit. prema: Ladović 1974:127). Uz streljačka natjecanja društvo je, u skladu sa čl. I. svojih Pravila, priređivalo i sjajne plesove, pa je Streljana, odnosno društveni dom uz Streljanu, ubrzo postao i desetljećima ostao središte društvenog života tadašnjeg Zagreba (Ladović 1974:127-128). U prvoj polovici 19. st. u Zagrebu nastaju mnogi novi domovi plemićkih ili građanskih obitelji. Jača građanski sloj koji traži zabavu i preuzima organizaciju zabavnog života te potiče i traži načine za izgradnju novijih i većih javnih objekata gdje bi moglo priređivati zabave i plesove. Ilirci 1846. otkupljuju palaču što ju je nekoliko godina prije (1838.) za grofa Karla Draškovića bio podigao graditelj Felbinger u Opatičkoj ulici 18 (danas Institut Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti) i pretvaraju je u Narodni dom. U glavnoj, plesnoj dvorani po kojoj je nazvan čitav dom, održavali su se sastanci i priređivali plesovi. U Narodnom domu su bile smještene različite preporodne, kulturne i društvene organizacije, npr. Matica ilirska, Gospodarsko društvo, Narodni muzej i drugi, pa Narodni dom postaje središte kulturnog, zabavnog i političkog života Zagreba. Dom je svečano otvoren 8. veljače 1847. velikim plesom u prisutnosti više od 500 uzvanika (Karaman i Kampuš 1994:182). Dvorane Streljane i Narodnog doma prikazane su na igraćim kartama što ih je proizvela domaća radionica Josipa Bäcka. Te su karte prikazivale važnije građevine tadašnjeg Zagreba i okolice, krajolike, likove u narodnim nošnjama, pa i neke hrvatske vladare (Kassowitz-Cvijić 1919:252). Takve su karte sredinom 19. stoljeća bile vrlo popularne i često upotrebljavane za razonodu na večernjim zabavama. Mađarsko je pak društvo, kao protutežu ilirskoj Dvorani u Narodnom domu otkupilo 1845. godine spomenutu kuću s "plesnom dvoranom" u Demetrovoj ulici br. 1. Ta je zgrada doskora prozvana Casino i u njoj su se redovito održavale plesne večeri. Casino i Streljana postali su neke vrste rivali u pripremanju što većih i ljepših plesnih večeri, osobito u doba narodnoga preporoda. 4 Antun Amadé de Varkonyi (1757.-1835.), kraljevski komornik i veliki župan zagrebački. Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA Autorica: IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.05.2008., četvrtak
Plesovi su se u Zagrebu priređivali poglavito u pokladno vrijeme.
|
Društveni život zagrebačkih građana krajem 18. st., izvan prigodnih odnosno pokladnih blagdana, odvijao se uglavnom u domaćoj, kućnoj atmosferi, u prijateljskim i obiteljskim krugovima. Pokladni su mjeseci bili prilično hladni pa je za održavanje plesnih zabava bio potreban odgovarajući plesni prostor. Nisu, naime, postojala prikladna javna mjesta gdje bi se ondašnji Zagrepčani mogli u svoje slobodno vrijeme sastajati, razgovarati i zabavljati (Ladović 1974:127). Problem prostora počeo se rješavati krajem 18. st. i za plemićke krugove i za kazališne družine koje su u Zagrebu djelovale od 1780. do 1860. i suočavale se s istim problemom (Batušić 1974:108). U Basaričkovoj 4 nalazila se gradska pivovara. Nekoliko godina prije dolaska njemačkih družina pivovara je znatno proširena i potpuno sazidana. U glavnoj gostinjskoj sobi priređivali su se plesovi. O tome su sačuvani dokumenti iz 1790. godine kada su dozvolu za javne plesove molili Augustin Schnepf i Josip Mohović, a godine 1828. objavljen je u zagrebačkom Intelligenzblattu (br. 2 od 12. siječnja 1828.) ovaj oglas: Plesna obavijest. Sutra, u nedjelju, 13. i u srijedu 16. siječnja 1828., a zatim svake nedjelje i srijede, sve do konca poklada, održavat će se u ovdašnjoj gradskoj pivovari plesne zabave. Nadalje i u Maksimiru će biti priređeno nekoliko društvenih plesova, zbog čega potpisani uljudno poziva, očekujući i ugodno se nadajući obilnu posjetu. Potpisani neće ništa propustiti da svoje vrlo poštovane goste na najbolji način posluži. Kad je samostan klarisa u Opatičkoj ulici (danas Muzej grada Zagreba) poslije ukinuća opatičkog reda sv. Klare (1782.) prešao u gradske ruke, uređena je u njemu prva javna kazališna dvorana u Zagrebu u kojoj su se priređivali plesovi i održavale predstave (Cindrić 1969:26-27). Podigavši 1796. veliku palaču u Demetrovoj 1, grof Ante Pejačević uredio je u njoj i plesnu dvoranu s pozornicom i gledalištem (Premerl 1974:139). Nije bila odmah useljiva jer je bila vlažna, ali grof je sljedeće godine ishodio odobrenje za javnu uporabu, što je bilo proslavljeno svečanim plesom u redutnoj dvorani (Cindrić 1969:33). Nakon smrti grofa Pejačevića njegova je udovica Barbara, rođ. Drašković, palaču prodala Ivanu Emilijanu barunu Kulmeru, a 1807. godine novi vlasnik kazališta postaje grof Antun Amadé de Varkonyi.4 Grof Amadé je dao kazalištu ime, a Maksimilijan Vrhovac položio je potreban iznos (Cindrić 1969:35). U toj su se dvorani do početka 1830-ih godina redovito održavale plesne zabave i kazališne predstave putujućih njemačkih družina (Karaman i Kampuš 1994:180). Međutim, Amadeovo je kazalište uskoro postalo neprikladno za sve veće kazališne pothvate i premaleno za velike plesne zabave. Zadnje vijesti o djelovanju Amadeova kazališta nalazimo u Intelligenzblattu, prilogu zagrebačkih njemačkih novina Agramer Politische Zeitung od 16. 8. 1834., gdje stoji da će se u "u četvrtak, 21. kolovoza održati u ondašnjoj kazališnoj zgradi ples" (Cindrić 1969:41). Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA Autorica: IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb |
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
07.05.2008., srijeda
Zagrebački plesni prostori
|
Neki veseli grad, taj naš stari Zagreb i neki veseli ljudi, naše bake i djedovi. Na sve strane druženja, zabave, igre, plesovi... (Milčec 1989:[bez pag.]). Jačanjem plemićkih i velikaških obitelji polovicom 18. stoljeća, pisani tragovi upućuju da se u Zagrebu plesalo ponajviše u plemićkim gornjogradskim aristokratskim palačama. Osim u kućama zagrebačkih plemića, plesalo se i kod gradskog suca Krajačića, u Banskim dvorima na Markovu trgu pa čak i kod biskupa na Kaptolu. Grofica Maria rođena Stubenberg, supruga banskog namjesnika Ludviga Erdödyja, priređivala je sredinom 18. st. krabuljne plesove (Premerl 1974:139). Podaci u kronici Annuae Baltazara Adama Krčelića govore da je prve poznate pokladne zabave i krabuljne plesove priređivala grofica Tereza Batthyány već 1754. godine. Međutim, Krčelić je prve plesove okarakterizirao "hramom razblude" i gnijezdom nemorala. Opisujući "žive slike",3 koje su u 18. stoljeću bile sastavnim dijelom plesnih zabava, kritizira "razvrat" i raskalašenost "gdje se čovjek igrao sa ženama, uvlačeći svoje noge među njihove, tako da su se njegove noge nalazile među nogama žena, i to jedna noga između nogu jedne žene, a druga između nogu druge" (Krčelić 1952:129-130). Franjo Bučar, opisujući svakidašnji život i običaje starog Zagreba, bilježi da su kućne zabave i plesove u svojim plemićkim kućama priređivali grof Ljudevit Vranyczany na Zrinjskom trgu, njegov brat barun Vladimir Vranyczany-Dobrinović u svojoj palači na uglu Berislavićeve i Gajeve, Vladimir Halaper pl. Sigetski u ulici Vatroslava Lisinskog i drugi (usp. Milčec 1989:16). Budući da su plesne zabave bile novost u tadašnjem društvenom i zabavnom životu Zagreba, nailazile su na razne otpore, osude i kritike te su prolazile, kao i svaka novost, proces bržeg ili sporijeg prihvaćanja. Međutim, plesne zabave ubrzo postaju moda i mjesto gdje su vladajući zagrebački slojevi provodili svoj društveni život. Kroničar Dragutin Hirc bilježi da je krajem 18. stoljeća, u želji da bude "spektabilis, svatko čeznuo za redutom ili u kazalište" (Hirc 1987:100). Građani su pak posjećivali vlastite "purgarske plesove" koji su se održavali u gostionicama i kavanama. Iz podataka o plaćanju općinskih pristojbi za te priredbe doznajemo da je u jednoj pokladnoj sezoni oko godine 1780. u više gostionica održano nekoliko "balova" sa stotinama posjetitelja. Spominje se da su takve priredbe održavane u gostionici koju je na središnjem donjogradskom trgu Harmici držao u vlasništvu barun Magdalenić (Karaman i Kampuš 1994:146). S južne strane zagrebačke Harmice bilo je više krčmi u kojima se "jelo i pilo dan i noć, plesalo, pjevalo, uz bajs i cilik gusala, halabučilo se, a došlo je često i do šaka, jer je bilo u krčmama i sumnjivih osoba i zagrebački panduri imali su tu više posla, nego u cielom Zagrebu. Nije se plesalo po podu, već po nabitoj zemlji" (Hirc 1987:138). Do ilirskog pokreta, kada se staleži više povezuju, plesne su se zabave održavale pretežno zasebno, odnosno posebno za građanstvo i posebno za plemstvo. Mijo Krešić u svojoj Autobiografiji piše da je "aristokracija u Zagrebu svoje zabave isključivo za sebe imala u neznatnih prostorijah, a građanstvo se istom u novo sagradjenoj strieljani, u maloj dvorani i neuglednih pobočnih sobicah bez dovoljnog komforta sastajalo. Prije nije imao Zagreb lokaliteta do dvorane 'Hajde de problemus' u Kaptolu i 'Paradeisl' u Jurjevskoj ulici, kasnije u redutnoj dvorani u kazalištu" (Krešić 1898:69). U organiziranju karnevalskih svečanosti isticao se zagrebački kavanar Pley, koji je organizirao plesove i za plemstvo i za građanstvo. Godine 1786. zakupio je veliku dvoranu palače Vojković (u Matoševoj ulici 9) za "otmjene plesove", a dvoranu općinske vijećnice za zabavu pučana. Ukupno je Pley te sezone održao 30 priredbi koje je posjetilo oko dvije i pol tisuće gostiju (Karaman i Kampuš 1994:146). Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA Autorica: IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
06.05.2008., utorak
ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA
|
IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb Autorica pokušava smjestiti plesna događanja i plesne zabave u društveni kontekst zagrebačkog devetnaestog stoljeća. U razdoblju velikih političkih previranja predstavlja njihovu ulogu i utjecaj na zagrebačka društvena zbivanja te nastoji otkriti prve plesne prostore i okolnosti njihova održavanja. Ključne riječi: ples, plesne zabave, Zagreb Pojava društvenog plesa u Europi vezana je uz rast većih europskih gradova i uvjetovana razvojem trgovine i obrta. Društveni su, odnosno gradski plesovi u Zagreb stigli iz europskih gradova, ostavljajući prve poznate tragove u 18. stoljeće, dok u 19. stoljeću mijenjaju svoj oblik i značaj. Kakvi su i koji plesovi 19. stoljeća bili u Zagrebu, kada su se plesali, u povodu kojih događanja, koliko često su se izvodili te kakva je bila njihova uloga u zagrebačkom društvu, pitanja su koja će se provlačiti kroz ovaj tekst. Počela sam iščitavati ponajprije Narodne novine1 i njihov književni prilog Danicu,2 a literatura me uputila i ka drugima. Pokazalo se da dnevne novine 19. stoljeća obiluju oglasima koji obavještavaju o vremenu, mjestu i povodu održavanja nekog plesa te izvještajima iz kojih se može iščitavati brojnost prisutnih i imenovanje osoba na plesu, raspored i plesovi koji su se plesali pa čak i atmosfera koja je vladala u plesnim dvoranama. Plesovi s kraja 18. stoljeća zabilježeni su samo usputno ili se kratko spominju uglavnom u kronikama koje opisuju zagrebački život i običaje. Kao osnovnim izvorom služila sam se, dakle, dnevnim novinama 19. stoljeća. Metodi povijesnog istraživanja plesa tek predstoji razdoblje razvitka i konačnog konkretiziranja. Hrvatske su zemlje s kraja 18. i tijekom 19. stoljeća teritorijalno razjedinjene i pod velikim su političkim, a onda neminovno i društvenim utjecajem Budima, Beča i Praga. S druge pak strane, mladi intelektualci, školujući se na europskim sveučilištima, šire utjecaje slavenskih zemalja i njihovih zajedničkih političkih ideja. U takvom se ozračju budi nacionalna svijest, sve se više vrednuje domaće i narodno te u cijeloj situaciji važnu ulogu preuzimaju i zagrebačka plesna događanja. 1 Pokrenute su u Zagrebu 1835. pod nazivom Novine horvatske, od 1836. do 1843. nose naziv Ilirske narodne novine, a od 1843. zbog zabrane ilirskog imena postaju Narodne novine. Kao službeni list RH izlaze i danas ([S.n.] 1997:160). 2 Danica je književni list koji je kao tjedni prilog Novina horvatskih počeo izlaziti 1835. S kulturnoprosvjetnom nakanom pokrenuo ga je i uređivao Ljudevit Gaj. Poslije su kao urednici djelovali Dragutin Rakovac, Vjekoslav Babukić, Dimitrija Demeter, Bogoslav Šulek te Stanko Vraz. Atribut "horvatsko, slavonska, dalmatinska" odnosno "ilirska" mijenja 1836., 1843. i 1848. Bila je medij jezične standardizacije i kulturnopolititičke integracije. Izlazila je u Zagrebu 1835.- 1849., 1853.,1862.-1967. ([S.n.] 1996:234). Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA Autorica: IVANA KATARINČIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
05.05.2008., ponedjeljak
Miljenko Turk, Hrvat rodom iz Čakovca, bariton, pjeva Seviljskog brijača u bečkoj Volksoperi (a i nešto o Ivanu Klasniću)
 Produženi prvosvibanjski vikend proveli smo moja supruga i ja kod prijatelja u Beču. I budući da njihova 13-godišnja kći nastupa u bečkoj Volksoperi (kao što znalci znadu, drugoj operi po veličini i kvaliteti u Beču) našli smo kod njih i najnoviji broj novina koje izdaje i koje se zovu „Volksoper“. Ugodno iznenađenje skrivalo su u sadržaju. Najavljuju naime premijeru „Seviljskog brijača“ G.Rossinija. A naslovnu ulogu pjeva Hrvat, bariton, Miljenko Turk.  Ovdje donašamo naslovnu stranicu tih novina a uz nju i stranicu na kojoj se mladi Miljenko Turk na najljepši mogući način sam predstavio bečkoj publici. Oni koji znaju njemački mogu to pročitati. A da ne ostanemo samo kod glazbe pobrinuo se prošlotjedni njemački “Spiegel“ koji o nogometašu Ivanu Klasniću donaša veliki članak, uglavnom o njegovoj bolesti i transplantaciji bubrega. A o samom Klasniću i njegovoj supruzi i obitelji izriču novinari najljepše pohvale.  Tako je ugodno doći u inozemstvo i čitati o Hrvatima koji su u inozemstvu ne samo uspjeli nego i ostavili najbolji dojam. Priznajem, uživao sam. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
04.05.2008., nedjelja
Poznajete li skladbe i skladatelje ? IV.
|
|
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
03.05.2008., subota
Poznajete li skladbe i skladatelje ? III.
|
|
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.05.2008., petak
Poznajete li skladbe i skladatelje ? II.
|
|
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.05.2008., četvrtak
Poznajete li skladbe i skladatelje ? I.
|
|
