Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
31.05.2008., subota
Liturgijska glazba pronalazi svoju istinu
|
Liturgijska glazba pronalazi svoju istinu podjednako u dimenziji vjerničkog iskustva i simboličko-obrednog izraza. S jedne strane, ona je glazba koja govori o Bogu i s Bogom i time objavljuje bogoljudski dijalog. S druge strane, ona pjeva vjerničko iskustvo koristeći se različitim stilovima i govorima, formama i ritmovima te je time očitovanje ljudske kulture. Stoga, ona nije heteronomna bogoljudskom dijalogu, ali ni autonomna u sklopu istoga slavlja i istoga iskustva vjere. S kulturom i stilovima uspostavlja dijalektički, implicitni odnos, te istodobno izgrađuje svoj osebujni stil i tvori vlastitu kulturu obrednog izričaja. Liturgijska glazba, naime, treba uvijek odgovarati zahtjevima liturgijskog slavlja, njegovim vremenima, strukturama, ali i onim ograničenjima koje slavlje nalaže u sklopu svojega simboličkog programa. Jer Crkva moli glazbom, glazbeni izraz se treba prvotno otvoriti duhu te molitve i njoj dati glas, te na vlastiti način, u zvukovnom liku svojih formi, iznjedriti izraz i ozbiljiti iskustvo vjere. Glazba ulazi u liturgiju, ali i proizlazi iz nje. Glazba posreduje liturgiju, ali istom biva posredovana liturgijom. Posredujući Otajstvo, ona daje kušati estetsko iskustvo slavlja vjere, ali se istodobno vjerom oplemenjuje. Čineći jedinstvo sa simboličkom strukturom bogoslužja, glazba se isprepleće s harmonijom njegovih ikoničkih, verbalnih i neverbalnih govora, te sazdaje bogoslužnu komunikaciju. Ona ne nameće svoj izraz drugim govorima liturgije, niti se podvrgava nekom drugom govoru. Ona, naime, nije ‘zvučna kulisa’ čina, nego svoj govor ispunjava očitovanjem otajstvenoga u sklopu sinestetskih odnosa s njime. Na se taj način, u liturgijskoglazbenom okviru, ministerijalno otvara misterijskom bogoljudskom dijalogu. Samo se u tom okviru glazba konačno zadobiva u svojem uzvišenom izrazu i liturgijskom identitetu. Drugi vatikanski sabor ističe jedinstvo svete glazbe i svetog čina i naučava: “Stoga će sveta glazba biti to svetija što se čvršće poveže s liturgijskim činom, bilo da ugodnije izrazi molitvu, ili da promiče jednodušnost, ili pak da svete obrede obogati većom svečanošću. A Crkva odobrava i u bogoslužje pripušta sve oblike istinske umjetnosti ako su obdareni potrebnim svojstvima.” (SC, 112). I kada se radi o izboru djela starije liturgijske glazbe, princip svetosti, čvrste povezanosti s liturgijskim činom, promicanja ugode (estetskog doživljaja), jednodušnosti i veće svečanosti bogoslužja, treba istaknuti kao orijentativno kriteriološko polazište u njihovu odabiru i vrjednovanju. “Crkva je s ponosom svjesna golemog blaga svete glazbe što ga je kroz dvije tisuće godina u njezinu krilu naraštaj predavao naraštaju i pritom ga redovito obogaćivao, piše M. Kirigin. “Budući da je glazbeno blago namijenjeno svemu Božjem narodu, koji ga je stvorio i njime se služi da tako još više negoli samo riječima slavi Boga, posve opravdano ovaj članak (SC, 112, op. aut.) u sva svoja četiri stavka za crkveno pjevanje i glazbu upotrebljava pridjev ’svet’. Slobodno se može reći da Crkva svetu glazbu smatra svojevrsnim sakramentom, tj. čujnim znakom nevidljivih duhovnih vrednota, koji Božju blizinu i njegovo djelovanje ostvaruje zajedno s božanski nadahnutim riječima Biblije i liturgije.”17 Kada Sabor u istom broju Konstitucije naglašava vrijednost “istinske umjetnosti”, pod uvjetom da je “obdarena potrebnim svojstvima”, neizravno potvrđuje komunikativnu i estetsku vrijednost glazbe. Autentična liturgijska glazba otvorena je i komunikativna kulturi i ljudskom iskustvu. Ona se zbiva u obostranosti interpretacije i slušanja, izvedbe i slavlja. Sva je prisutna u svojem simboličkom izrazu, ali istom, sva se ozbiljuje u svojoj transcendenciji. Ona je sama egzistencija svojega značenja, duhovnost svoje forme i kao takva neposredno svima razumljiva.18 Kada je pak riječ o djelima iz baštine liturgijske glazbe, i ona, bilo u široj glazbenoj kulturi Crkve, bilo u liturgijskoj praksi, počivaju na istom principu. Umjetničko lice tih djela otkriva duhovno lice njihova liturgijskog značenja. Njihov je smisao vazda očitovati otajstveno ishodište i to isto pronositi u istini svojih formi. Odatle glazba crpi snagu sveopćeg izraza i putem njega ozbiljuje odnose, promiče apsolutnost i uzvišenost lijepoga i u konačnici plemenito oblikuje vjerujuće osjećanje otajstvenoga. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
