Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
08.06.2008., nedjelja
Zaključak - NAVEDENA LITERATURA - SUMMARY
|
ZAKLJUČAK Zanimanje za estetsku, upravo kao i za komunikativnu dimenziju globalno obilježava postmodernu kulturu.31 On se ne odnosi samo na umjetnost, nego cjelovito prožima kulturalnu klimu Zapada. Religiozni smisao i onaj estetski ponovno se susreću i isprepleću, ali ne bez opasnosti iscrpljivanja religioznoga u pragmatici gratifikacije afekata i njihove konzumacije. Taj se trenutak, naravno, odražava povoljno, ali i kritički spram liturgije i glazbe. Jer se liturgija u svim svojim govorima oblikuje kao percepcija (aisthesis) božanske prisutnosti, estetska dimenzija pojavljuje se upravo kao fundamentalna odrednica liturgijskog iskustva.32 Liturgijska glazba uvijek nanovo evocira vexata questio. Njezin položaj i važnost unutar i izvan liturgije, u kulturalnom humusu, u široj glazbenoj kulturi Crkve, potiče ad extra i ad intra na razmatranje identiteta njezine zbiljnosti. To pak upućuje na zahtjevniju elaboraciju teološke estetike, koja valja odgovoriti na pitanja uvjeta mogućnosti autentičnoga glazbenog iskustva u redu sakramentalnoga, tematizirati onaj predio sakramentalnog bogoslužja koji se konsolidira u formama glazbenog izričaja. S druge pak strane, upućuje na ustrajnu elaboraciju načela liturgijske glazbe te neprestani aktivni odnos prema domaćoj glazbenoj baštini. U složenosti trenutka, glazbena kultura Crkve se ne bi smjela povlačiti pred postmodernim izazovima. Dapače, novi “glazbeni humanizam” može pomoći novom vidu komunikacije glazbene kulture Crkve, te razvoju kritičke svijesti spram vlastitog pristupanja umjetnosti. Velikodušno ulaganje u kreativne energije, teorijski i povijesni studij baštine ne svodi crkvenu brigu na razinu nostalgije za minulim vremenima, niti na ideologijsku ili didaskalijsku funkciju, nego je primarno poziva da postane mjesto oplemenjene kreativnosti i kompetentne glazbene prakse, motivirane služenjem životu vjere kršćanske zajednice. Domaća glazbena baština ima jedinstvenu povijest, a Crkva u odnosu prema njoj jedinstvenu zadaću. U jeku kulturalne marginalizacije kršćanstva možda je upravo glazbena baština (i ne samo glazbena) ona koja može pomoći današnjoj crkvenoj zajednici da ponovno postane kulturalno relevantna, a u evoluciji komunikacije umjetnosti da prepozna evanđeosku komunikativnost svoje prisutnosti u svijetu. Jer je kršćanska kultura lijepoga u svim umjetnostima intrinsečna otajstvenom i liturgijskom, a vjera strukturalno vezana uz simboličko ozbiljenje, komunikacija glazbene baštine svestrano se upisuje u evangelizacijsko djelovanje Crkve. U konačnici, glazbena kultura Crkve ima se upriličiti evanđeoskom “čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro” (Mt 13, 52). LITURGICAL MUSIC BETWEEN THE PRESERVATION OF MUSICAL HERITAGE AND LITURGICAL PRACTICE Summary The subject of this article is the correlation between liturgical musical heritage and actual liturgical practice, with special reference to the issue of evaluation of home musical heritage in relation to the new forms of liturgical-musical expression. The aim of this contribution is to point out the importance of fostering and need of promoting the musical heritage out of and within the liturgical celebration, their integrative evaluation and efficient mediation in the Church musical culture, and also to clear up the criteria of selecting the works in the actual liturgical practice. The first part of the article gives an introduction into the subject, explicating some aspects of contemporary challenges posing to the Church musical culture today. At it the author refers to the council doctrine on music for the liturgy and derives some principles, which authentically characterize liturgical music. The second part of the article, in a brief historical review, points to the rich and complex form of home musical heritage of the cathedral of Split. The third part of this contribution deals with the musical heritage and liturgy at the time of the arts’ communication. In it the author refers to the issue of contemporary perception of liturgical music, and to its inalienable theological and communicative properties on the horizon of the post-modern communication of art. The last, fourth part deals with some normative criteria regarding the presence of works from musical heritage in and out of contemporary liturgical practice. Key words: liturgical music, liturgy, heritage, Church musical culture, communication of art. Literatura: 1 O potonjoj problematici nazivlja usp. N. Schalz, La notion de “musique sacrée. Une tradition récente”, u: La Maison-Dieu, 108 (1971), 32-57; Isti, Musique sacrée. Naissance et évolution d’un concept, u: La Maison-Dieu, 164 (1985) 87-104; C. Duchesneau, Musique sacrée, musique d’eglise, musique liturgique: changement de mentalité, u: Notitiae, 23 (1987), 1189-1199; E. Jaschinski, Musica sacra oder Musik im Gottesdienst? Die Entstehung der Aussagen über die Kirchenmusik in der Liturgiekonstitution “Sacrosanctum Concilium” (1963) und bis zur Instruktion “Musicam Sacram”, Regensburg, Pustet, 1990 (Studien zur Pastoralliturgie, 8). 2 M. Kirigin, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, FTI, Zagreb 1985, 3 Usp. Š. Marović, Sakramentar riznice splitske katedrale (sig. 624) (Sacramentarium spalatense), u: Bašćinski glasi, 2 (1993), str. 51-100. Cjeloviti pregled povijesti glazbene kulture u splitskoj katedrali: Usp. M. Grgić, Glazbena kultura u splitskoj katedrali od 1750. do 1940., Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb, 1997. 4 Usp. I. Ostojić, Metropolitanski kaptol u Splitu, KS, Zagreb, 1975., str. 78-79. 5 Usp. N. Kalogjera, Povijesne crtice o glazbeniim prilikama splitske stolne crkve, u: Sveta Cecilija 18 (1924) 4, str. 160. 6 U tom pogledu valja istaknuti prinos nadbiskupa Stjepana Cosmija, koji je katedralnom kleru, prigodom prve sinode 1688. godine, strogo naložio da se brinu o crkvenom pjevanju, a da kapelnici poučavaju klerike. Zanimljivo je i to da je isti nadbiskup obnovio običaj da se pjevaju i recitiraju životi svetaca u katedrali na hrvatskom jeziku i to dva puta godišnje: na Božić i na blagdan sv. Dujma. Unatoč tradicionalnom latinskom rimskom obredu, naložio je da se poslanice i evanđelja, poslije čitanja na latinskom, ponove na hrvatskom jeziku. Ove odredbe odlučno je nastavio provoditi i njegov nasljednik, nadbiskup Stjepan Cupilli. Nadbiskup Cosmi je 1701. godine potaknuo splitsku bratovštinu Presv. Sakramenta da popravi orgulje. Usp. M. Grgić, Blagdan sv. Dujma i glazba, u: Kulturna baština, 16 (1991), str. 86-87. 7 Usp. M. Grgić, Katedralni kapelnici i glazbene pouke u Splitu 1600.-1900., u: Kulturna baština, 32 (2005), str. 525-544. 8 Služba kapelnika u splitskoj prvostolnici postupno se formalizirala po uzoru na kapelničku službu u katedrali sv. Marka u Veneciji. Prema starom splitskom statutu, službu kapelnika mogli su obavljati isključivo svećenici ili redovnici. Krajem 18. stoljeća dolazi ipak do prekida tog kontinuiteta te se iz natjecanja nisu isključivali ni laici. Da bi se netko uopće mogao natjecati na tu službu, morao je ispunjavati tri strogo utvrđena kriterija, a to su: rimokatolička vjeroispovijest, znanje talijanskog jezika i visoka stručnost na području glazbe, koja je uključivala kompletnu glazbenu izobrazbu. Brigu o financiranju, imenovanju, odnosno o razrješivanju kapelnika vodio je Kaptol, nadbiskup i 9 N. Kalogjera, Povijesne crtice..., str. 160. 10 Usp. I. Lukačić, Sacrae cantiones, (introduzione, trascrizione e realizzazione del basso continuo: Ennio Stipčević), Edizioni Messaggero, Padova, 1986; Usp. I. Bošković, Ivan Lukačić kao kapelnik splitske prvostolnice, u: Lukačić (zbornik radova), Provincijalat franjevaca konventualaca, Zagreb, 1987., str. 94-95. 11 Usp. M. Grgić, O nastanku i razvitku glazbenog arhiva splitske katedrale, u: Arti musices, 21 (1990) 2, str. 193. 12 Usp. Splitski polihistor Julije Bajamonti: zbornik radova sa znanstvenog skupa 30. listopada 1994. godine u Splitu, Književni krug, Split, 1996. 13 Godina 1770. je po mnogo čemu obilježila kulturnu i glazbenu povijest Splita. Tada je u splitskoj prvostolnici postavljen novi oltar sv. Dujma. Njega je dao sagraditi tadašnji splitski nadbiskup I. L. Garagnin 1767. godine prema nacrtu ili modelu dobavljenom iz Rima od istaknutog mletačkog kipara G. M. Morlaitera. Prigodom postavljanja novog oltara sv. Dujma u Splitu su upriličene višednevne svečanosti i veličanstvena procesija. Taj se događaj se može smatrati središnjom proslavom u 18. stoljeću u Splitu. O toj svečanosti svjedoče zapisi Julija Bajamontija, jednog od najaktivnijih sudionika u pripremi kulturnog programa i svećenika I. P. Kevešića, tajnika makarskog biskupa S. Blaškovića. Usp. J. Bajamonti, Zapisi o gradu Splitu, (izbor, prijevod i komentar Duško Kečkemet), Književni krug, Split, 1975., str. 257; M. Grgić, Blagdan sv. Dujma i glazba, u: Kulturna baština, 16 (1991), str. 85-86. Na ovome mjestu je važno upozoriti da osim Bajamontijevog oratorija, ova proslava poznaje i druga dva monumentalna djela skladana za tu priliku – Svečana večernja i Te Deum solenne - tadašnjeg kapelnika B. Pellizzarija. Prvo djelo još uvijek iščekuje rekonstrukciju putem glazbene i liturgijske analize nekoliko dijelova sačuvanih u Glazbenom arhivu splitske katedrale. Drugo je djelo godine 1997. rekonstruirao autor ovoga priloga, a izvedbi prilagodio Š. Marović, te je (pra)izvedeno u HNK-u u Splitu prigodom proslave 1700. obljetnice mučeništva sv. Dujma. Usp. I. Žižić, Tragom glazbene ostavštine splitskog kapelnika Benedetta Pellizzarija: Te Deum sollenne, u: Bašćinski glasi, 7 (1998), str. 109-125. 14 Usp. I. Bošković, Odjek pobjede narodnjaka iz godine 1882. u splitskom glazbenom životu, u: Hrvatski narodni preporod u Splitu, (zbornik), Split, 1984., str. 306. 15 Usp. P. Z. Blajić, Zaboravljeni hrvatski i slovenski skladatelj Karlo Adamič, u: Isti, Sve ima svoje vrijeme. Zapisi o glazbi i glazbenicima, Split, 1992., str. 116-123. 16 Usp. V. De Angelis, Arte e linguaggio nell’era elettronica, Bruno Mondadori, Milano, 2000., str. 185. 17 M. Kirigin, Konstitucija o svetoj liturgiji…, str. 375-376. To se promišljanje glazbe u redu sakramentalnog nedvojbeno oslanja na globalno viđenje umjetnosti Drugog vatikanskog sabora, u redu uglednih i lijepih znakova i simbola nadnaravnih vrednota” (SC, 122). 18 Usp. L. Pareyson, Estetica. Teoria della formativitŕ, Tascabili Bompiani, Milano, 1988., str. 281-282. 19 Usp. P. Sequeri, L’estro di Dio. Saggi di estetica, Glossa, Milano, 2000., str. 11. 20 Usp. J. M. Joncas, Canto liturgico, u: Scientia liturgica. Manuale di Liturgia, (ed. A. J. Chupungco), II Liturgia fondamentale, Piemme, Casale Monferrato, 1999., str. 323. 21 Usp. S. Babolin, L’uomo e il suo volto. Lezioni di estetica, Hortus Conclusus, Roma, 2000., str. 172. 22 “Simbolička moć glazbe – piše S. Langer – sastoji se u činjenici da ona tvori shemu tenzija i razrješenja.“ 23 Usp. U. Galimberti, Orme del sacro. Il cristianesimo e la desacralizzazione del sacro, Feltrinelli, Milano, 2000., str. 144. 24 Usp. P. Sequeri, L’estro di Dio, str. 260. 25 Na tu razdiobu jasno upućuje Sacrosanctum Concilium u br. 116: “Crkva smatra gregorijansko pjevanje vlastitim rimskoj liturgiji; ono dakle u liturgijskim činima, uz jednake uvjete, ima prvo mjesto. Druge se vrste svete glazbe, osobito polifonija, nikako ne isključuju iz bogoslužja, samo ako odgovaraju duhu liturgijskog čina prema čl. 30.“ I u br. 118., nastavlja: „Neka se brižljivo njeguje pučko vjersko pjevanje, da glasovi mogu odzvanjati u pobožnim i svetim vježbama, i u samim liturgijskim činima, prema odredbama i propisima rubrika.“ 26 Usp. C. Valenziano, L’evento del Concilio. La riscoperta rituale della musica per celebrare nella bellezza, u: Fidei canora confessio“. La musica liturgica a 40 anni dalla Sacrosanctum Concilium, Atti del 5. convegno nazionale di musica per la liturgia, Palermo 20-23 ottobre 2003, Ufficio liturgico nazionale, Roma, 2003., 14. Na istom mjestu valja podsjetiti i na kirograf pape Ivana Pavla II prigodom stote obljetnice motuproprija Tra le sollecitudini u kojem se ponovno sažima crkveni nauk o liturgijskoj glazbi. Usp. Ivan Pavao II., Kirograf velikog svećenika Ivana Pavla II. o stotoj obljetnici Motuproprija “Tra le sollecitudini” o svetoj glazbi, u: Sveta Cecilija. Časopis za duhovnu glazbu, 74 (2004), 1, str. 4-8. 27 Usp. F. Rainoldi, Traditio canendi. Appunti per una storia dei riti cristiani cantati, Centro Liturgico Vicenziano – Edizioni Liturgiche, Roma, 2000., str. 483. 28 Barokna glazba, primjerice, izgubivši strukturalni odnos s liturgijskim činom, autonomno se odredila kao izraz odnosa čovjeka i glazbe. Taj ‘glazbeni humanizam’, pokrivajući svojom monumentalnošću druge forme, gubi jedinstvo s liturgijskim činom. I u razdoblju klasike i romantike bilježi se isti fenomen. Težeći sve više prema individualizmu kompozicije i virtuozitetu izvedbe, glazba se autonomno određuje unutar liturgijskog čina. Ona više nije njegov integralni dio, nego ‘koncentrirajuća glazba’, koja svojom monumentalnošću, prozračnim melodikama, bujnim vokalnim i instrumentalnim ornamentacijama, nameće izraz i obuzima liturgiju. 29 Usp. A. Grillo, Les instruments dans la liturgie. Musique instrumentale et liturgie instrumentalisée, La Maison-Dieu, 239 (2004), str. 51-55. 30 Načelo da upotreba crkve ne smije biti protivna svetosti mjesta (CIC, 1210) određuje i kriterij prema kojemu se vrata crkve trebaju otvoriti koncertu svete ili religiozne glazbe, ali i zatvoriti svakoj drugoj vrsti glazbe. Poznato Pismo Kongregacije za božanski kult o Koncertima u crkvama (1987.) pobliže određuje kriterije i uvjete održavanja koncerata u crkvama. 31 Usp. G. Chiurazzi, Il postmoderno. Il pensiero nella societŕ della comunicazione, Bruno Mondadori, Milano, 2002., str. 21. 32 Usp. A. N. Terrin, L’attualitŕ ‘estetica’ ed ‘estetizzante’ del rito nel mondo postmoderno, u: Liturgia ed estetica (ed. A. N. Terrin), Edizioni Messaggero-Abbazia di Santa Giustina, Padova, 2006., str. 71-122. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #
07.06.2008., subota
Vrjednovanje i aktualiziranje crkvene glazbene baštine
|
Pravilno vrjednovanje i aktualiziranje crkvene glazbene baštine zahtjeva duboku integraciju teološke i duhovne kulture, glazbenog, liturgijskog i estetskog umijeća, kako bi se održao doticaj s memorijom dara, koji je kultura vjere prenosila iz generacije u generaciju, kako bi se mudro obogaćivala duhovna tvornost sadašnje glazbene kulture Crkve. Ponavljanje je jedan od osnovnih fenomena glazbe. Ponavljanje ritma, ponavljanje melodije nije u suprotnosti s cjelinom, nego je na stanovit način uvjet mogućnosti da se cjelina “razvije” i “dogodi”, a novost glazbe očituje. Kada je riječ o izvedbi djela iz domaće glazbene baštine, stanovito ponavljanje uvijek je neophodno kako bi se “pojavila” cjelina tradicije, a njezino bogatstvo posredovalo u sadašnjosti. Jamačno, ponavljanje je uvjet da se nešto pojavi u povijesti. Možda je ispravno smatrati da se istinska novost sastoji u obnovljenom vrjednovanju i pravilnom promicanju glazbene tradicije, koje današnjim i sutrašnjim generacijama može posredovati onu istu novost koju su djela očitovala prigodom svoje prve izvedbe, i ona ista iskustva iz kojih su iznjedreni. Izvedba djela iz glazbene baštine upisuju se u ritam života Crkve u kojoj uravnotežen stav prema kulturnoj tradiciji obećava životnost i komunikabilnost kršćanske kulture u sadašnjosti. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
06.06.2008., petak
Dio djela iz domaće glazbene baštine, zbog prethodno navedenih kriterija, ne odgovara unutarnjoj strukturi današnjeg bogoslužja.
|
Dio djela iz domaće glazbene baštine, zbog prethodno navedenih kriterija, ne odgovara unutarnjoj strukturi današnjeg bogoslužja. Bilo da ih nije moguće realizirati zbog složenog instrumentalnog sastava ili zahtjevnosti skladbe, bilo iz razloga njihove stilske neprilagođenosti današnjem bogoslužju, oni ulaze radije u druge oblike komunikacije glazbene kulture Crkve. Relativna rijetkost izvođenja takvih djela vjerojatno je ključni problem liturgijskih zborova, usredotočenih na pripremu za liturgijska slavlja tijekom čitave godine. To pak ne umanjuje obvezu trajnog nastojanja oko oživljavanja i izvođenja i onih djela koja ne mogu biti u sklopu svečanog bogoslužja Crkve. Drugi dio djela može i danas vršiti ministerijalnu ulogu, ako odgovara normativnim principima i duhu liturgijskog čina. Veoma mali dio njih će promicati izravno sudjelovanje “svih vjernika” u liturgiji, ali će jamačno oplemenjivati slušanje, koje se također dijalektički uspostavlja unutar liturgijskog sudjelovanja. U svakom pogledu, unutar liturgije oni trebaju ministerijalno oplemenjivati izraz otajstva. Kada je pak riječ o posredovanju šire glazbene kulture nastale u krilu liturgije, koja se povjerava koncertima, diskografskim, inim izdanjima i sl., vrijedi podcrtati da njihovo liturgijsko obilježje ne bi smjelo biti zaboravljeno. Zbog općeprisutnog fenomena nepoznavanja kršćanske terminologije u sredstvima društvenog priopćavanja, a tako i u komunikaciji i kritici umjetnosti, potrebno je, prigodom izvedbi djela iz liturgijske glazbene baštine, naznačiti ili pak pružiti kraće objašnjenje njihovog ‘izvornog mjesta’. Offertorium ili prikazna pjesma za naše suvremenike nije pojam razumljiv sam po sebi, poglavito ako se upotrebljava u vlastitoj latinskoj terminologiji. U većini slučajeva radi se izravno o biblijskim tekstovima, ili pak o prepjevanim biblijskim tekstovima, koji su integrirani u liturgijske čine. Podjednako tako i termini antifona, himan, Tužaljke ili pak Muka, koliko god mogli izgledati uobičajeno, nisu posvema razvidni “prosječnom” slušatelju. Njih valja osvijetliti u njihovom biblijskom i liturgijskom identitetu. Upravo potonji izrazi upućuju i na potrebu naznake njihovog ‘izvornog vremena’. Ova je liturgijska hermeneutika glazbenog djela izostajala čak i iz ozbiljnijih i složenijih studija, što je nerijetko uvjetovalo ‘globalno nerazumijevanje’ “same stvari” liturgijske glazbe, unatoč ‘dobrom razumijevanju’ glazbe. U konačnici, djela iz liturgijske glazbene baštine i onda kada više ne ulaze izravno u bogoslužje zaslužuju i svoj liturgijski prostor u kojem na najbolji način mogu priopćavati estetsko iskustvo vjere i ljepote bogoslužnog izraza. Koncerti u crkvama značajan su vid njegovanja baštine, ali i evangelizatorske uloge koju mogu promicati u prilikama današnje kulture, te neupitan način oplemenjivanja vjerničkog iskustva svetoga i lijepoga s kršćanskim predznakom, a liturgijskim identitetom.30 Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
05.06.2008., četvrtak
Istinska liturgijska glazba govori s Bogom
|
Istinska liturgijska glazba govori s Bogom i o Bogu. No, ona govori Božju Riječ čovjeku i govori s čovjekom. Stoga se neizostavno artikulira unutar bogoljudskog dijaloga, upisuje u iskustvo ljepote otajstva. Glazba za liturgiju se konstituira u liturgijskom činu za sudjelovanje u liturgijskom činu. Ona je služba u službi Božjoj – munus ministeriale in dominico servito.26 U tom kontekstu, glazba se ne nalaže kao ‘sredstvo’, nego kao ‘služba’ (ministerium) kako bi Otajstvo (mysterium) zadobilo svoju epifaniju. Ovaj hermeneutički princip vrijedi podjednako za novu i staru glazbu u liturgiji. U razdobljima u kojima je prevagnuo “glazbeni humanizam” (barok ili romantizam) i s njim spektakularnost odnosa čovjekglazba, ekstroverzija glazbe je zadobivala monumentalne oblike.27 Istom se razvijala istančana introvertiranost liturgijskog čina. Time se formirala dvostruka podijeljenost: između liturgije i glazbe (gdje je liturgija bivala samo okvir glazbenoj izvedbi) te između čovjeka i liturgije (gdje je liturgija bivala samo konačni religiozni izraz čovjeka).28 Tu podijeljenost aktualna liturgijska praksa treba nadići, odabirući i izvodeći ona djela koja sakramentalni događaj produhovljuju svezama, promiču sudjelovanje, istinski izražavaju otajstveni vid liturgijskog čina.29 Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
04.06.2008., srijeda
Gregorijanski napjevi
|
U gregorijanskim napjevima je razvidno nekoliko obilježja: - tekst uvijek proizlazi iz Svetog pisma ili euhologije, a odnosi se na obredni kontekst (lit. slavlje, lit. vrijeme i sl.), odnosno, iz njega proizlazi; - forme, kao što su antifona, himan, psalam, responzorij, litanije itd. upisuju se u živu liturgijsku praksu i sastavni su dio liturgijskih čina; - gregorijanski napjevi su eminentno vokalna glazba; njih odlikuje vokalnost, melodičnost i jednoglasje. - napjevi se često dijalogalno strukturiraju, tj. impliciraju sudjelovanje scholae cantorum, zajednice, psalmista (solista), predsjedatelja slavlja; - glazbena struktura uvijek slijedi tekst; ona otvara njegovu izražajnost i sadržanost; gregorijanski napjevi posreduju mudrost i snagu riječi u sklopu sakramentalnog čina. Tome osobito pridonosi izgrađenost napjeva na starocrkvenim ljestvicama, koja daju napjevima ozbiljnost i dostojanstvenost te patinu “staroga, a vječnoga”. Iz tih najjednostavnijih obilježja, koja bi jamačno zahtijevala širu analizu svakog od njih posebno, razvidne su glavne označnice u odabiru stare, ali i nove glazbe za liturgiju. Na toj osnovi može se izdvojiti nekoliko drugih kriterija: - tekst se redovito uzima iz Svetog pisma ili euhologije, iz “liturgijske poezije” i tradicije ili je barem njima nadahnut; - forme održavaju liturgijski čin i doista se s njime isprepleću; one ga naime nikada ne zastiru, nego s njim tvore cjelinu; - glazba za liturgiju bi se trebala odlikovati umjetničkom vrijednošću, bilo u odabiru samih djela, bilo u njihovoj izvedbi (dobra izoritmija, prozodija te skladan odnos između riječi i glazbe); - u složenosti i zahtjevnosti glazbe zasigurno se ne očituje njezina vrijednost; ono što vrijedi za liturgijsku glazbu, jest plemenita jednostavnost; s jedne strane, ona treba biti razumljiva, s druge strane, izvediva, a u cjelini jedinstvena u svojem finalitetu: unositi zajednicu u otajstveno posredovanje. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
03.06.2008., utorak
4. GLAZBENA BAŠTINA U SUVREMENOJ LITURGIJSKOJ PRAKSI: NEKE KRITERIOLOŠKE NAZNAKE
|
Upućujući se preko liturgijsko-glazbenog vrjednovanja glazbene baštine i njezine komunikativne dimenzije, ukorijenjene u vlastitostima simboličko-obrednog izraza, prema kriteriologiji, valja nam razmotriti preliminarne uvjete aktualizacije iste u današnjem bogoslužju i glazbenoj kulturi Crkve. Nakana je dati nekoliko kriterioloških naznaka koje, slijedom prethodno uočenih teoloških principa, jamačno mogu pomoći u obnovljenom vrjednovanju liturgijske glazbene baštine. Osnovni kriteriji izvođenja djela iz domaće i strane glazbene baštine zasigurno počivaju na prethodno navedenim uvidima u ministerijalni i otajstveni identitet liturgijske glazbe. Njih valja eksplicirati uvijek s obzirom na simboličko-obredni obzor. Jer se ta djela izvode tek ‘prigodom euharistijskoga slavlja’, nego ‘izvode’ euharistijsko slavlje, modaliteti njihove prisutnosti trebaju se voditi načelom ministerijalnosti. Ministerijalno obilježje sabire sva istinska svojstva liturgijske glazbe. “Potrebna svojstva“ o kojima govori Sabor” (SC, 112) i koje eksplicira u već spomenutim kriterijima (svetost, čvrsta povezanost s liturgijskim činom, promicanje estetskog doživljaja, jednodušnosti i veća svečanost bogoslužja), obvezuju novu i staru glazbu da posreduje smisao slavlja u svim naznačenim vidovima, ali i samo slavlje upućuje na traženje glazbe kao žive geste, simbola u činu. Jednom riječju, nova sinteza između glazbenog posredovanja liturgije i liturgijskog posredovanja glazbe, valja se ozbiljiti u načelu ministerijalnosti. Time se otvara drugi fundamentalni kriterij koji generalno obilježava modalitete prisutnosti glazbene baštine u aktualnom bogoslužju. Budući da glazba u liturgiji nije koncert, nego sama liturgija, valja razlikovati, bez odvajanja, širu glazbenu kulturu Crkve od uže glazbe za liturgijsku praksu, a u potonjoj prioritetno gregorijansko pjevanje, druge vrste svete glazbe (osobito polifonija), te pučko vjersko pjevanje i druge popijevke prikladne za bogoslužje.25 Tradicija gregorijanskog pjevanja, koja je normativno i “vlastita rimskoj liturgiji“ (SC, 116), može nam pomoći u konkretnijem ekspliciranju kriteriologije glazbe za liturgiju. Jamačno, gregorijansko pjevanje nije jedina vrsta glazbe za liturgiju. No, ono je izvrsna sinteza molitve i glazbe, autentična liturgijska glazba u svim pogledima. Gregorijansko pjevanje svojstveno je rimskoj liturgiji i kao takvo može poslužiti u sagledavanju potrebnih svojstava drugim glazbenim vrstama koje ulaze u liturgijsku praksu. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.06.2008., ponedjeljak
U liturgijskoj praksi
|
U liturgijskoj praksi, koja je „vrelo i vrhunac ka kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe njezina snaga“ (SC, 10), Crkva se i glazbom, kao jednim od temeljnih simboličkoobrednih govora, povjerava komunikaciji Otajstva, te, upisujući je u bogoljudski dijalog, glazbeno posreduje njegovu veličinu. Liturgijska je glazba tako ad intra usredotočena na ozbiljenje veza zajedništva vjernika u Kristu i slavlje njegova Otajstva, ali i ad extra na promicanje svojega sakramentalnog sjedišta i duhovnog izraza u odnosu prema kulturi i ljudima svih vremena. Održavajući ljudsko iskustvo ‘otvorenim’ za Otajstvo, ona u liturgiji ispunjava svoju ministerijalnu ulogu spram bogoljudskog dijaloga. Ali i izvan liturgije, glazba stavlja u pokret duhovni dinamizam transcendiranja, uzdižući ljudski duh u prebivanje coram Deo. To “taborsko iskustvo” (usp. Mt 17, 4), koje sakramentalno bogoslužje otjelovljuje u cjelini umjetničkih djela u liturgiji, zrcalo je u kojem se ogleda otajstveno ukorjenjenje vjere dovedene na vrhunac svojega izraza. Ono je istom slavlje otajstvene simbolike, univerzalni govor koji gratuitno promiče dijalogalnost lijepoga i dobrobitnost svetoga unutar sveza zajedništva koje ozbiljuje. Zato liturgijska glazba svoje izvorno mjesto pronalazi u liturgiji, ali njome nije ograničena. Ona jest i ostaje eminentno kulturalna datost otvorena transverzalnoj hermeneutici. Ne upadajući u regresivni ‘kult glazbe’, kojemu je podložna suvremena kultura u traženju socijalnog prestiža ili emotivne gratifikacije, glazbena kultura Crkve treba biti svjesna svojega temeljnog obilježja: liturgijska glazba posebno, a i ‘duhovna glazba’ u širem smislu, počiva na glazbenom posredovanju otajstvenoga. Spram sekularizirane kulture, glazbena kultura Crkve nalazi se pred izazovom novog načina komunikacije teologalne vrijednosti svete umjetnosti. Posred kulture koja je odavno udaljila sveto iz svijesti i iz svojih racionalnih govora, a pohađa ga s ciljem puke emotivne gratifikacije, glazbena kultura Crkve može pronaći nov način govora o istinski svetome i duhovnome, a udaljiti od sebe standardnu komercijalizaciju afekata, koju joj zavodljivo predlaže postmoderna kultura.23 Naime, progresivna sekularizacija glazbe postoji čvrsta veza. Zahvaljujući njoj može se reći da je glazba simboličko objektiviranje afekta. Usp. S. Langer, Sentimento e forma, Feltrinelli, Milano, 1975., str. 145 i 406. Više o istome: G. Bonaccorso, La musica liturgica. Emozione o ragione? u: Il rito e l’altro. La liturgia come tempo, linguaggio e azione, Libreria Editrice Vaticana, Cittŕ del Vaticano, 2001., str. 187-210. U tom smislu, između afektivnog svijeta i svijeta estetskog emigracijom duhovnoga sada iščekuje revitaliziranje na istinskim osnovama. Crkva međutim ima potrebu zadobiti kritičku svijest spram vlastitog odnosa prema baštini nastaloj u krilu sakramentalnog bogoslužja. To pak znači da kršćanska kultura, koja odavno ne misli ozbiljenje vjere u estetskoj, nego samo u izoliranoj racionalnoj ili moralnoj perspektivi, izgubivši tako bitan dio svojega integriteta, u otkriću svete umjetnosti može pronaći onu strukturalnu poveznicu koja joj jamči evidenciju i razumljivost, komunikativnost u okvirima suvremene postmoderne, globalne komunikacije. Liturgijsko posredovanje glazbe i glazbeno posredovanje liturgije ne bi se smjelo razasuti u medijskom posredovanju i konzumaciji „površnoga“. Oni se u konačnici trebaju sabrati u dubini iskustva vjere, u ozbiljenju vjerničke svijesti, koja se od „estetskog iskustva“ do “obredne ekstaze”, oblikuje kao affectus fidei.24 Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.06.2008., nedjelja
Komunikativna dimenzija liturgijske glazbe
|
Neobično je važno primijetiti da spomenuta komunikativna dimenzija liturgijske glazbe u vremenu globalne komunikacije umjetnosti gubi na svojoj referencijalnosti u mjeri u kojoj gubi odnos s otajstvenom bitnošću liturgije. Kada ona postane heteronomna sakramentalnom izrazu, njezin izričaj se autonomno ograničava i jednostrano određuje isključivo prema visini interpretacije i komunikacije samog estetskog doživljaja. I kada se ona doživljava i predstavlja izdvojeno od opće glazbene kulture Crkve, biva na svojevrstan način lišena onog bitnog nagnuća koje je iznjedrilo njezinu umjetničku formu. Zatvaranje u ‘čistu’ umjetnost uvjetuje odmak od svijeta duhovnosti njezina obrednog izričaja. U stvarnosti, ona tom duhovnom izričaju treba dati umjetničko lice. Liturgija ne uvodi razlike između glazbenog i sakramentalnog izričaja. Oni se isprepleću u jedinstvenu svezu pokreta i zvuka. ‘Uspjela’ glazba je vazda vezana uz cjelovitu formu ‘uspjelog’ liturgijskog iskustva. Ona otvara i izriče vjerničku egzistenciju, koja se zadobiva kroz sekvence sakramentalnoga čina. Gdje pjesma i glazba smjera otvaranju neizrecive mogućnosti očitovanja otajstva u riječi, gesti i šutnji, ona se transformira metasimbolički događaj sudjelovanja i tako, kao liturgijska glazba, u najboljem smislu uspijeva. ‘Uspjela’ liturgijska glazba je uvijek dijalogalna. Ona je ‘organ’ osjećanja dara Duha “u trenutku kada on daruje život.”19 U kontinuitetu s biblijskim iskustvom glazbe, koja je izvor radosti, zdravlja, afektivni i efektivni susret s Jahvom, liturgijska je glazba otajstveni simboličko-obredni izraz i iskustvo one Prisutnosti koja se uzbiljuje u sakramentalnom bogoslužju. Pjevati i svirati arhetipski je modalitet obrednog izraza i iskustva zajedništva s božanskim. Njihova se specifičnost očituje u činjenici da stoje u čvrstoj vezi s riječju (usp. SC, 112). Liturgijska glazba je logogenička.20 Ona nosi riječ u glazbeni izraz, koja u svim svojim vokalizacijskim elementima struji prema osjetnom i simboličkom priopćavanju te konvergira u estetsko iskustvo slušanja i pjevanja.21 Preko svojega harmonijskog i melodijskog pokreta, preko eufonije i timbričkih artikulacija, glazba nosi u simbolizaciju afekata, tvori napetosti i razrješenja, oblikuje vrhunce i kadence, zbiva se kao simbolički događaj sposoban cjelovito izreći zbiljnost sakramentalnog prianjanja uz Otajstvo prisutnosti svojim vlastitim govorom.22 Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
