Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
25.08.2008., ponedjeljak
Nastanak oratorija
|
Opera je svjetovna forma, dok je oratorij pretežno duhovna. U toj vrsti skladbe prikazuje se dramska radnja, ali za razliku od opere, bez pozornice, samo posredstvom zbora, solista i instrumentalne pratnje Piše: Anto KOVAČIĆ Oratorij je, uz operu, još jedan značajan glazbeni oblik XVII. stoljeća koji je predstavljao izraz barokne monumentalnosti. Opera je svjetovna forma, dok je oratorij pretežno duhovna. U toj vrsti skladbe prikazuje se dramska radnja, ali za razliku od opere, bez pozornice, samo posredstvom zbora, solista i instrumentalne pratnje. Kao i u operi, glavni konstruktivni elementi oratorija su recitativ (melodijska deklamacija, pjevanje blisko govoru, osobito u dijalozima) i arioso (melodijski raspjevane dionice), te zborni nastupi. Ovaj glazbeni oblik ima zanimljivu pozadinu nastanka. U ranoj fazi razvoja postojale su dvije vrste oratorija: narodni (oratorio vulgare) i latinski (oratorio latino). Oba su nastala neovisno, a spojila su se u jedan oblik. Postanak narodnog oratorija vezan je uz djelatnost svetog Filipa Nerija (1515-1595). U jeku protureformacije on je po samostanima i crkvama organizirao duhovne vježbe za vjernike koje su se sastojale od čitanja evanđelja, propovijedi i razmatranja. Susreti su se održavali u oratoriju (prostoriji za molitvu). Odatle potječe naziv za glazbenu formu. Da bi susreti bili privlačni i spontani, te imali neposredan utjecaj na vjernike, Neri ih je odlučio dopuniti glazbom. Zamolio je neke ondašnje ugledne kompozitore (među njima su Ludovico da Vittoria, Giovanni Animuccia, Palestrina) da za njih skladaju prikladne napjeve. Kao što je Luther prikupljao jednostavne duhovne pjesme na narodnom jeziku da liturgiju približi običnom puku, tako su i ovi kompozitori za Nerijeve duhovne vježbe skladali melodije strofnog tipa u duhu nekadašnjih talijanskih duhovnih lauda, koje su također bile na narodnom jeziku. Tekst ovih skladbi odgovarao je temi pojedinog susreta, a mogao je biti meditativnog ili narativnog karaktera. U ovima drugim obično se prikazivao neki poučan biblijski događaj. Ovakve su se duhovne vježbe počele održavati po raznim gradovima Italije, pa su Nerijevi suradnici 1575. osnovali Kongregaciju oratorija. Članove te kongregacije zvali su oratoriani ili filippini. Kako se pak iz duhovnih lauda razvio barokni oratorij? Klice nastanka kriju se u onim laudama koje su imale pripovjedački karakter, koje su, dakle, pjevale o kakvom događaju. Pod utjecajem glazbene drame, opere, počeli su se tekstualni ulomci koji su sadržavali dijaloge povjeravati pjevačima solistima, prema ulogama u dijalogu. Dio teksta koji nije bio u formi dijaloga, nego je imao pripovjedački karakter, dodijeljen je posebnom izvođaču, koji je dobio naziv testo (talijanski svjedok, dakle onaj koji je vidio događaj i o njemu pripovijeda). Zbor je izvodio dijelove koji su sadržavali meditiranje i pouku u vezi s glavnim sadržajnim motivom. Ovim je duhovna lauda poprimila glavne strukturalne elemente baroknog oratorija. Tako je nastao narodni oratorij. Latinski oratorij potječe iz drugačijeg izvora. Razvio se iz pasija, pjevanja Kristove muke. Od davnih vremena postojao je običaj da se dijelovi teksta koje izgovara Krist povjeravaju solistu, dok je zbor izvodio ostalo. Tu je već u začetku prisutna individualizacija uloga, značajka presudna za oratorijski oblik. Kasnije se ta individualizacija samo proširila na onoliki broj solista, koliko uloga ima u pasiji. Vremenom su se kroz formu pasije pored Kristove muke počeli prikazivati i drugi biblijski događaji, primjerice Lazarovo uskrsnuće ili Krist u hramu. Time su se latinski i narodni oratorij našli na istom putu. Dok se nisu spojili u jedan oblik, latinski i narodni oratorij sadržavali su nekoliko osnovnih razlika. Latinski oratorij imao je latinski tekst, sastavljen u prozi, sadržavao je biblijske motive i pisao se uglavnom za izvođenje u crkvi (liturgiji). Poznati predstavnik ove vrste oratorija je Giacomo Carissimi. Narodni je oratorij bio pisan u stihovima, na narodnom jeziku, nastao je izvan liturgije i izvan nje se izvodio, u izboru sadržajne tematike bio je slobodniji, nevezan za Bibliju (često su se prikazivali događaji iz života svetaca). Mnogo je više zastupan od latinskog. Predstavnik narodnog oratorija je Händel. Sredinom XVII. stoljeća naziv oratorij postaje uobičajen za obje forme, te se među njima vremenom gube i razlike. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.08.2008., četvrtak
Glazba
 Sv. Cecilija - zaštitnica glazbe, stropna freska, Sv. Križ Začretje. Glazba kao dio kulture u hrvatskoj povijesti pa i sadašnjosti svakako je jedan od njezinih bitnih i podjednako lijepih segmenata, iako u svim razdobljima i sredinama nije uvijek bila jednako prisutna ili primana. Pogled u prošlost hrvatske glazbe često će biti usmjeren na čvrste točke poput skladatelja Julija Skjavetića, Ivana Lukačića ili Luke Sorkočevića, čiji su opusi korespondirali kretanjima općeg, dakle, zapadnoeuropskog tijeka i razvoja glazbe i glazbene umjetnosti, što znači i kulture svoga doba, dok će pogled u sadašnjost i budućnost važnim dijelom izvirati iz nasljeđa i tradicije glazbene misli uspostavljenih Muzičkim biennalom Zagreb u posljednjih četrdeset godina. Međutim, povijest hrvatske glazbe mnogo je bogatija i raznovrsnija, i zahvaljujući sve većem i institucionaliziranom naporu i radu stručnjaka, u prvome redu muzikologa, no također i skladatelja i izvođača, nasljeđa iz bližih i daljnjih vremena polako dopiru u našu svakodnevicu i postaju živom baštinom. Danas, primjerice, svjedočimo velikom zanimanju i revalorizaciji mnogih djela nastalih u 20. stoljeću, i to počesto onih koja su bila ili zanemarivana ili nedovoljno istražena, a na sličan se način pristupa i opusima skladatelja kao što je, primjerice, bio Ivan pl. Zajc, za kojega je dirigent i skladatelj Zoran Juranić točno i lijepo rekao, da mu Zagreb na neki način duguje svoje glazbeno postojanje. Iako glazbu, koja traži istovjetne, ako ne i veće, no u svakom smislu specifične uvjete, poput drugih umjetnosti i područja znanstvenog rada, prate brojni problemi, može se reći da njezino stablo danas u Hrvatskoj, a polako i u svijetu, dobiva sve više mladih grana, bogatiju krošnju i sve čvršće i dublje korijene, i to u svim područjima i žanrovima. uredila: Dodi Komanov Prenosimo:culturnet |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.08.2008., srijeda
Orlando di Lasso
|
Di Lasso je ekspresivan. Izbjegava Palestrininu općenitost, te polazi upravo od ljudskog bića: njegovih pobuda, strepnji i čežnji Piše: Anto KOVAČIĆ Kad u nekoj oblasti postoji mnogo velikih i vrijednih stvari, ideja ili osoba, čovjek se nađe na muci ako mora napraviti posve uzak izbor i izdvojiti samo dvije ili tri "najbolje". Čini se da se tim izborom svemu drugom nanosi nepravda. Ponekad je, pak, izbor olakšan, jer se dvije ili tri jedinke vidno ističu. Ako ćemo u renesansnoj polifonoj vokalnoj glazbi imenovati takve vrhove, jednog smo u prošlom broju već prikazali: Palestrinu. Drugi, njemu uz rame je – Orlando di Lasso (1530. ili 1532-1594). Nizozemci su u vokalnoj polifoniji dominirali petnaestim stoljećem. No, u XVI. ih po Europi još uvijek ima mnogo. Sve ih, međutim, zasjenjuje gigantski lik Orlanda di Lassa. Nizozemac, rođen u današnjoj Belgiji. Pravo ime Orlande de Lassus, u Belgiji poznat i kao Roland de Lattre. U dječačkoj dobi isticao se ljepotom glasa i muzikalnošću. Zbog tih vrlina tri puta je bio otet i odveden. U to vrijeme takva pojava bila je česta, u slučaju djece s izrazitim sposobnostima. Dječaka su roditelji dva puta uspjeli vratiti, treći put je odveden na Siciliju, vicekralju Ferdinandu Gonzagi. Di Lasso je pristao ostati. Sa svojim je gospodarom obišao neke talijanske gradove od kojih je glazbeno važan Milano. Dječak tu upija bogatstva i osobitosti talijanske muzike. Kod Gonzage je ostao dok nije mutirao, pa ga je vjerojatno zbog toga ovaj otpustio. Pomoću jednog plemića Lasso oko 1550. dospijeva u Napulj, istaknuto središte talijanske muzike, i tu upoznaje i asimilira njezina nova važna obilježja. Oko 1553. već je u Rimu, gdje proširuje svoje poznavanje crkvene muzike. Tu je neko vrijeme bio dirigent u crkvi sv. Ivana Lateranskog. God. 1555. izdaje dvije zbirke madrigala, zbog čega ubrzo stječe ugled, dovoljan da ga već 1556. bavarski vojvoda Albrecht V. pozove na svoj dvor u München. Tu počinje drugo razdoblje života ovoga umjetnika. U Münchenu će Di Lasso, uz povremena kraća putovanja, ostati do kraja života. Bio je vođa dvorske kapele koju je svojim organizatorskim i umjetničkim sposobnostima razvio u izvrsno glazbeno-reproduktivno tijelo. U Münchenu je Lasso razvio golemu stvarateljsku djelatnost te postao do tada najplodniji kompozitor, s opusom od oko 2.000 (!) skladbi. Slava ovoga umjetnika prešla je granice Münchena i Bavarske, te se proširila po cijeloj Europi. Orlando di Lasso je uz Palestrinu najveći kompozitor XVI. stoljeća. Nameće se potreba da povučemo paralele između njih. Nijedan nije bolji niti lošiji, nego su različiti. Palestrina je smiren i orijentiran gotovo samo na crkvenu glazbu. Di Lasso je po naravi vesela i šaljiva duha i mnogo svestraniji – na području vokalne muzike dotakao je sve tada postojeće oblike. Njegova putovanja po mnogim gradovima Europe dala su mu priliku da asimilira različita glazbena stremljenja i izgradi vlastiti stil izdižući se iznad svih kalupa i ustaljenih pravaca. Palestrina je najveći skladatelj misnog teksta. Di Lasso je napisao velik broj misa, ali to mu nisu najuspjelija djela. Pravi, genijalni Lasso nalazi se u njegovim motetima, kojih je napisao oko 1.200, više nego ijedan drugi kompozitor prije i poslije njega. U tom je obliku dao sintezu svega što je nastalo do njegove pojave. Ujedno je pokazao veliku snagu i originalnost u tretiranju najrazličitijih tekstova i njihovu glazbenom ocrtavanju. Među Lassovim motetima su biseri poput: Tristis est anima mea, Adoramus te Christe, Gustate et videte, Justorum animae i dr. Palestrina ne teži ekspresivnosti, izražavanju ljudskih osjećaja, on želi ostati miran i objektivan, uzdižući se svojom muzikom iznad tjelesnog, k nebeskim mističnim visinama. Di Lasso je, naprotiv, ekspresivan. On izbjegava Palestrininu općenitost, te polazi upravo od ljudskog bića: njegovih pobuda, strepnji i čežnji. U svojim djelima on dodiruje bogatu ljestvicu raspoloženja, među kojima se osobito ističe smisao za humor, ali nerijetko i za satiru. Od Lassovih duhovnih djela možemo spomenuti veoma uspjeli requiem, Missa pro defunctis, a među svim Lassovim crkvenim kompozicijama snažno se ističu Pokajnički psalmi, jedno od najslavnijih glazbenih djela XVI. stoljeća, slika slomljene duše s jedva malim tračkom nade. Lassova svjetovna djela nastala su na talijanske, francuske i njemačke stihove. Za razliku od Palestrine, Lasso, iako duhovan čovjek, za svoja se svjetovna djela nije kajao. Ona su raznovrsnih raspoloženja: pastirskih, idiličnih, ljubavnih, dramskih... Palestrina i Lasso su završna karika u razvoju vokalne polifonije. Obojica su umrla iste godine – 1594. Tih godina nastaju prve opere i to se vrijeme uzima za početak baroka. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
17.08.2008., nedjelja
Palestrina
|
Postoji legenda kako je Palestrina „spasio“ crkvenu glazbu, kad je posebnoj kardinalskoj komisiji dao izvesti neka svoja djela Piše: Anto KOVAČIĆ Renesansa je prvo stilski potpuno zrelo razdoblje glazbene umjetnosti. Ona predstavlja cilj stremljenja prethodnih perioda, sažimanje ranijih nastojanja i njihovo usavršavanje do vrhunca. Pritom prvenstveno mislimo na vokalnu polifoniju. Instrumentalna muzika tada još nije osvojila punu samostalnost zbog neusavršene konstrukcije i gradnje instrumenata. Predstavnika renesansne vokalne polifonije uistinu je mnogo, i to mnogo velikih i vrijednih. XV. stoljeće obilježeno je vrhunskim djelima nizozemskih majstora (Guillaume Dufay, Jean Ockeghem, Josquin des Prés i drugi), XVI. stoljeće donijelo ih je mnogo na području Italije. Nema se mjesta nabrajati imena, jer želimo reći nešto o nesumnjivo najvećem liku renesansne duhovne vokalne polifonije – to je Giovanni Pierluigi (da) Palestrina (1525-1594). Danas ga zovemo jednostavno Palestrina, ali to nije njegovo ime, nego ime gradića u blizini Rima, odakle potječe obitelj ovog umjetnika. Palestrina je čitav život proveo obavljajući dužnost zborovođe po raznim rimskim crkvama: bio je najprije obični pjevač i zborovođa dječjeg zbora crkve sv. Petra, zatim većih zborova u crkvama sv. Ivana Lateranskog i S. Maria Maggiore, da bi konačno 1571. postao skladatelj papinske kapele i zborovođa crkve sv. Petra. Palestrina je živio u jeku protureformacije. Na zasjedanjima Tridentskog sabora (1545-1563) Crkva je između ostaloga revno nastojala oko obnove liturgijske glazbe. Tada se s raznih strana dižu glasovi protiv polifonog stila: sve su se kritike uglavnom svodile na činjenicu da se u zamršenom polifonom tkivu dionice tako prepliću da je gotovo nemoguće razumijevanje teksta koji se pjeva. Došlo je čak do prijedloga da se polifonija potpuno odstrani iz bogoslužja. U vezi s tim postoji legenda kako je Palestrina „spasio“ crkvenu glazbu, kad je posebnoj kardinalskoj komisiji dao izvesti neka svoja djela: komisija je, navodno, ne samo razumjela tekst, nego ostala zadivljena ljepotom i uzvišenošću te glazbe. Što se točno dogodilo, ne znamo. Zna se da su se za vrijeme zasjedanja u Tridentu redovno izvodila djela flamanskog majstora Jakobusa de Kerle, koja su čistoćom stila i jasnoćom teksta naišla na opće odobravanje. Ali nema sumnje da su kardinali čuli i Palestrinina djela (zasigurno glasovitu Missa Papae Marcelli), kao vjerojatno i djela nekih drugih velikih majstora, pa je ubrzo postalo jasno kako polifoniju ne samo ne treba izbaciti iz crkve, nego je dalje čuvati i njegovati. U XVI. su stoljeću u vokalnoj glazbi bile dominantne tri glazbene forme: misa i motet kao duhovne, i madrigal kao svjetovna (najčešće ljubavnog i senzualnog sadržaja; madrigal je iznimno mogao biti i duhovni). Golema većina Palestrininih djela pripada crkvenom području: stotinjak misa, oko 500 moteta, razne druge crkvene kompozicije (Stabat Mater, Magnificat), te preko 100 svjetovnih i duhovnih madrigala. Zanimljivo je kako je Palestrina u svojim poznim godinama izjavljivao da mu je žao što je u svojim madrigalima skladao svjetovne ljubavne tekstove, te da se zbog tih svojih djela mora crvenjeti. Ova izjava proizlazi iz pobožnog stava i odnosi se na tekstualni sadržaj tih djela, ali njihova je glazbena vrijednost velika. Kakva su Palestrinina djela? Vedra, spokojna i gotovo anđeoska. U njima se čuje stvarateljska čistoća i jasnoća koja odražava dubok unutarnji mir. To je muzika oslobođena efekata kojima je cilj emocionalnost, senzualnost, draškanje osjetila, nepredvidivost, ekspresivnost. To je muzika koja teži što vjernijem doživljavanju mistike i uzdizanju k nadnaravnom. Vrlo je bliska duhu iz kojega je nastao gregorijanski koral. Od preko sto Palestrininih misa oko 80 ih je izgrađeno na temama iz gregorijanskog korala. Duh Palestrinine glazbe natopljen je koralnim obilježjima: melodijsko kretanje njegovih dionica vrlo je slično koralnom, nema naglih skokova ili iznenadnih i suviše jako obojenih harmonija. Glazba može biti određena vrsta testa duhovnog stanja čovjeka. Naš glazbeni ukus ugrubo je skica našeg duhovnog profila. Potražimo i poslušajmo najslavnije Palestrinino djelo: Misu pape Marcela. Hoće li nam biti dosadna, ili ćemo osjetiti nešto od njezinog duhovnoga mira? |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.08.2008., petak
Najteža za naučit i najljepša za svirat: violina!!
|
Naši tečajevi učenja violine podjednako su posjećeni od djece kao i odraslih. Iako svakog upozoravamo da za učenje violine treba i vremena i puno vježbanja i još više strpljenja ipak se broj polaznika tečajeva violine stalno povečava. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.08.2008., četvrtak
S malo dobre volje: svirajte gitaru
|
Imamo izvrsnog voditelja tečaja sviranja gitare. Jednako oduševljeni su s njim sasvim mali i mladi kao i oni odrasli. Bez obzira da li početnici ili s predznanjem svi se brzo uklapaju u tečaj. Pogledajte na lijevoj strani bloga sve o tečajevima sviranja gitare. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.08.2008., utorak
Glazbeni barok
|
Osim opere, barok će razviti i druge značajne glazbene oblike: oratorij i kantatu, svitu, sonatu i koncert Piše: Anto KOVAČIĆ Različite vrste umjetnosti imaju u svom razvoju kroz povijest mnoge značajke u kojima se mogu uočiti međusobne sličnosti i izvući neki zajednički principi. U jednom razdoblju isti stvaralački principi primjećuju se i u slikarstvu i u glazbi. U podlozi svih umjetnosti, pak, stoje psihološke, antropološke, sociološke i druge karakteristike jednog vremena i prostora. Tako umjetnost općenito postaje govorom svoga vremena, njegova slika i odraz. Izraz glazbeni barok pojavio se tek nakon Prvog svjetskog rata, kao posljedica opće težnje da se stilska podjela razdoblja likovnih umjetnosti i arhitekture primijeni i na glazbu. Koje bi bile značajke barokne glazbe? Povijesna razdoblja odvijaju se logikom kontrasta: istaknute osobine jednog perioda obično su suprotne ili bitno različite od osobina prethodnoga ili sljedećega. Naravno, nema oštrih granica niti crno-bijele slike, uvijek postoji i neka mjera međusobnog prožimanja. Tako je u renesansi još uvijek snažno izražena koncepcija srednjeg vijeka, u kojoj se zemaljski život smatrao prolaznom pojavom, a duhovne sile upravljale k nebu kao vrhovnom cilju čovjekova nastojanja. Zato u renesansi dominiraju duhovni glazbeni oblici. Iz strogih pravila kontrapunkta, izbjegavanja ekspresivnosti i slobode u melodijskom kretanju i tretiranju disonance, iz pažljivo dotjerane polifonije rađa se glazba mističnih obilježja. U baroku, naprotiv, čovjek se udaljuje od mistike. Smrću Palestrine i O. di Lassa polifonija polako prestaje biti dominantno stilsko obilježje, a rađaju se nova izražajna sredstva – naspram polifonog prepletanja mnogih glasova nastaje monodija, jednoglasna melodija uz pratnju. Težište skladateljskog interesa već se u renesansi postupno prebacuje s duhovnog područja na svjetovno, a u baroku taj proces još više uzima maha. Barok će također dati mnogobrojna velika djela duhovne glazbe, ali ona su stilski drukčija od renesansnih. U središte glazbeno-umjetničkog doživljavanja stupa pojedinac. Bezlična, objektivna umjetnost, kojoj izraz subjektivnog osjećanja nije bio cilj, postaje u baroku strogo osobnom, subjektivnom. Glazba postaje sredstvom izražaja onoga što čovjek pojedinac osobno doživljava i osjeća. Ona je u baroku, dakle, više subjektivna i ekspresivna nego u renesansi, kako u svjetovnim formama tako i duhovnim. Kompozitori su na početku baroka u monodiji prepoznali sredstvo izraza duševnog raspoloženja čovjeka pojedinca. Ta težnja da čovjek glazbeno-umjetnički izrazi svoje boli i radosti i čitavu lepezu drugih osjećaja što izviru iz svakodnevnog života i odnosa s drugim ljudima, pored monodije nalazi svoje ostvarenje u još jednom sredstvu, a to je pozornica. Na pozornici se može odigrati sukob interesa, karaktera, težnja i potreba, a glazbom se to odigravanje može izražajno pojačati, te istaknuti emotivna dimenzija zbivanja. Tako, zapravo, nastaje opera, glavna forma baroka, nositelj baroknog sjaja, monumentalnosti, raskoši i prenatrpanosti ukrasnih elemenata. Glazbeni barok traje čitavo XVII. i prvu polovicu XVIII. stoljeća, vrijeme feudalnog društvenog poretka. Opera je odgovarala takvu poretku. Taj je kazališni rod osobito zgodan za prikazivanje vanjskog sjaja što ga daje umjetni život kulise i dekora. Zato je feudalni vladar, gospodar dvora, u operi vidio sredstvo za zadovoljavanje svojih ambicija i taštine, veličanje sebe, svojih djela i svojih predaka, ali i za zabavljanje svoje okolice koja će se tako manje miješati u vladarske poslove. Mitološka i povijesna građa opernih libreta davala je korisne analogije s vladarovom ličnošću, njegovim junaštvom i zaslugama, pa će tako opera u baroku postati moćnim simbolom dvorske moći i sjaja. Ovaj će umjetnički rod u kasnijim razdobljima gradski stalež preobraziti preokretom u tematici libreta, približivši tako njegovu sadržajnost stvarnom životu. Osim opere, barok će razviti i druge značajne glazbene oblike: oratorij i kantatu, svitu, sonatu i koncert. Gipka melodija prožeta ukrasima, bogata harmonija, te osobito motorična ritmika koja traje i pokreće, oznake su barokne glazbe koja je, poput drugih umjetnosti ovog razdoblja – pompozna, kićena, raskošna, sjajna i monumentalna. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.08.2008., nedjelja
Posebni programi učenja sviranja za odrasle (bez predznanja)
|
Pomalo iznenađuje činjenica da gotovo 20 posto polaznika naših tečajeva sviranja instrumenata su odrasli, obiteljski, zaposleni ljudi koji dolaze i iz vrlo udaljenih destinacija kao npr. Zagreba, Velike Gorice, Samobora, Čazme itd. Pogledajte naše programe učenja sviranja (lijeva strana bloga) pa će možda i vas uhvatiti želja za sviranjem. Za učenje nikad nije kasno. Naš najstariji polaznik tečaja ima 55 godina. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.08.2008., petak
Harmonika nam dolazi iz Beča i Berlina ( a ne iz Beograda kao što neki krivo misle)
|
Harmonika je istrument sa piskovima, mjehovima i dva manu ala - lijevi sa dugmetima a desni sa klavirskim tipkama. Ime ja dobila od njemačke riječi "akkord" (accordion) i prvi puta je predstavljena u Beču, gdje su je napravili Cyrillus Demian i sinovi 1829. godine. Harmonika se nosi na ramenima na dva remena i stoji na prsima svirača. Zrak se posebnim dugmetom na lijevom manualu može ispuštati iz mjeha, a dok se ne svira mijeh je zatvoren s donje i gornje strane remenima. Harmonika je u širokoj upotrebi i kod amatera i kod profesionalaca, kao solo instrument i u orkestrima i sastavima, i u narodnoj glazbi. Upotrebljavali su je i vrhunski kompozitori, tako da ju je Čajkovski uključio u orkestralnu suitu 1883. godine, Berg u svoju operu "Wozzeck" 1925. godine, i Prokofjev u kantati 1936. godine. Moderna harmonika sastoji se od dvije ploče povezane s mjehom. Za razliku od koncertine, sličnog instrumenta, na desnoj ploči (manualu) smjestile su se klavirske tipke koje sviraju melodiju, a na lijevoj basovi. Čelični piskovi zakovicama su pričvršćeni na drvene pločice na izdubijena mjesta ispod njih, stoje u redovima, svaki red je zbor uniformirano ugođenih piskova (četiri, ponekad pet). Ovisno o veličini instrumenta, može imati od 22 do 45 klavirskih tipki. Ploča sa bas ovima također ima različiti broj basova, tako da postoje harmonike sa 8,12,24,32,36,48,60,72,80,96 ili 120 basova. Složeni su u paralelne, vertikalne nizove, od kojih svaki proizvodi određeni tip basa. Harmonika ima registre na desnom manu alu, a veći instrumenti imaju i na lijevom.    Tečajevi harmonike Glazbenog studija Cerovac započinju ponovo 1.rujna. Program tečajeva možete pogledati ako kliknete na riječ"harmonika" na lijevoj strani bloga. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
06.08.2008., srijeda
Nikad lakše naučiti svirati synthesizer
|
Naši u praksi potvrđeni programi učenja sviranja synthesizera omogućiti će i vama da instrument svladate u relativno kratkom roku. Se ovisi dakako o vašoj volji i zalaganju. O pojedinostima nastave kliknite na riječ "Synthesizer" ispod slike instrumenta. |
- 18:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
03.08.2008., nedjelja
Claudio Monteverdi
|
Bogatu kompozitorsku invenciju Monteverdi je ujedinio s ustrajnim radom, te je do smrti bio plodan skladatelj ostavivši iza sebe djela velike umjetničke vrijednosti Piše: Anto KOVAČIĆ Claudio Monteverdi je skladatelj kojega ne možemo u potpunosti svrstati ni u renesansu niti u barok. Vremenski, njegov se život poklapa sa zalazom renesanse i prvim desetljećima baroka, a njegova djela stilski pripadaju i jednom i drugom razdoblju. Svojim likom i djelom Monteverdi spaja ta dva svijeta i predstavlja odraz izrastanja jednoga u drugi. Rođen je u 1567. u Cremoni, u sjevernoj Italiji. Život je proveo u dva značajna grada ondašnje Italije, Mantovi i Veneciji. U prvom središtu bio je u službi mantovanskog vojvode, u drugom je djelovao kao zborovođa crkve svetog Marka, što je u ono vrijeme bilo vrlo prestižno mjesto na kojemu su djelovali samo izvrsni kompozitori i dirigenti. Djela ovoga umjetnika mogli bismo razvrstati u tri skupine. U prvu spadaju kompozicije s polja duhovne glazbe – mise, moteti, psalmi i druge crkvene skladbe, koje stilski najvećim dijelom pripadaju renesansi i polifonom načinu skladanja. Zanimljivo je i neobično uspjelo njegovo opsežno duhovno djelo Vespro della Beata Vergine, skladba na liturgijski tekst večernje molitve za blagdan Blažene Djevice Marije. U drugoj skupini su Monteverdijeve opere koje pripadaju baroknom stilu, rađene su na monodijskoj koncepciji s izraženom dramatskom ekspresivnošću. Prijelaznu skupinu djela, u kojima se ogleda razvojni put od starog stila k novom, predstavljaju Monteverdijevi madrigali. U prvih četrdeset godina života Monteverdi je skladao pretežno madrigale. U devet zbirki madrigala primjećuje se, dakle, evolucija od renesanse prema baroku, od polifonog stila k monodiji. Tako Monteverdi sve slobodnije i češće upotrebljava disonancu, koja služi izgradnji dramatske dinamike. Kontrapunkt se pojednostavljuje, dionice više nisu sve jednako samostalne, nego se ističu vanjske – sopran i bas, pri čemu se glazbeno tkivo postupno transformira u monodiju. U petoj knjizi madrigala Monteverdi uvodi instrumentalnu pratnju, a u nekim se madrigalima pojavljuje i scenska radnja. To je bio logičan put kojim je ovaj skladatelj stigao do pisanja opernih djela. Teško je objektivno ocijeniti veličinu Monteverdijeva doprinosa razvoju opere, jer se nisu sačuvala sva njegova djela s toga područja. Ostalo nam ih je tek nekoliko: Orfej, Arijadna, iz koje je sačuvana samo poznata Arijadnina tužaljka, Odisejev povratak i Krunidba Popeje, Monteverdijevo operno remek-djelo. Sadržaj opernih libreta predstavlja mitološka građa i povijesne zgode i likovi. U svim opernim djelima Monteverdi nastoji slikati život, ljudsku životnu dramu i istinu kao i ljudske osjećaje. Emotivni naboj i dramatski izražaj on postiže bogatom upotrebom disonance, te naglim, smjelim modulacijama i nepredviđenim efektima. Melodijskom linijom Monteverdi nastoji prikazati ljudska duševna zbivanja. U tom smislu karakterističan je parlando koji on koristi za glazbeno prikazivanje duševne uzbuđenosti, a koji je sam nazvao stile concitato (uzbuđeni stil). Opća oznaka ranog baroka – težnja ka subjektivnosti i ekspresivnosti u glazbi – dobro se ističe u djelima ovoga umjetnika. On primjećuje da postoji niz ljudskih osjećaja i afekata koje glazba do tada nije uspijevala prikazati, primjerice bijes i mržnju, te traži načine i glazbeno-izražajna sredstva da to postigne. Monteverdi je pridonio razvoju orkestralnog sastava. Težnjom da produbi ulogu glazbe u operi došao je do reorganizacije instrumenata u orkestru. Uvidio je potrebu da svoj, instrumentima u početku raznovrstan i šarolik orkestar, učini sređenijim i zvukom kompaktnijim. Pojednostavio je instrumentarij, izbacio neke zastarjele instrumente, te oformio jezgru orkestra, koja će se uglavnom održati do danas: gudački korpus udružen s čembalom. Tražeći nova izražajna sredstva, Monteverdi je među prvima koristio dva efekta na gudačkim instrumentima: tremolo i pizzicato. Bogatu kompozitorsku invenciju Monteverdi je ujedinio s ustrajnim radom, te je do smrti bio plodan skladatelj ostavivši iza sebe djela velike umjetničke vrijednosti. Svoje posljednje djelo, Krunidbu Popeje, napisao je godinu dana prije smrti. Umro je 1643. u 76. godini života. Prenosimo: www.svjetlorijeci.ba |
