Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
17.08.2008., nedjelja
Palestrina
|
Postoji legenda kako je Palestrina „spasio“ crkvenu glazbu, kad je posebnoj kardinalskoj komisiji dao izvesti neka svoja djela Piše: Anto KOVAČIĆ Renesansa je prvo stilski potpuno zrelo razdoblje glazbene umjetnosti. Ona predstavlja cilj stremljenja prethodnih perioda, sažimanje ranijih nastojanja i njihovo usavršavanje do vrhunca. Pritom prvenstveno mislimo na vokalnu polifoniju. Instrumentalna muzika tada još nije osvojila punu samostalnost zbog neusavršene konstrukcije i gradnje instrumenata. Predstavnika renesansne vokalne polifonije uistinu je mnogo, i to mnogo velikih i vrijednih. XV. stoljeće obilježeno je vrhunskim djelima nizozemskih majstora (Guillaume Dufay, Jean Ockeghem, Josquin des Prés i drugi), XVI. stoljeće donijelo ih je mnogo na području Italije. Nema se mjesta nabrajati imena, jer želimo reći nešto o nesumnjivo najvećem liku renesansne duhovne vokalne polifonije – to je Giovanni Pierluigi (da) Palestrina (1525-1594). Danas ga zovemo jednostavno Palestrina, ali to nije njegovo ime, nego ime gradića u blizini Rima, odakle potječe obitelj ovog umjetnika. Palestrina je čitav život proveo obavljajući dužnost zborovođe po raznim rimskim crkvama: bio je najprije obični pjevač i zborovođa dječjeg zbora crkve sv. Petra, zatim većih zborova u crkvama sv. Ivana Lateranskog i S. Maria Maggiore, da bi konačno 1571. postao skladatelj papinske kapele i zborovođa crkve sv. Petra. Palestrina je živio u jeku protureformacije. Na zasjedanjima Tridentskog sabora (1545-1563) Crkva je između ostaloga revno nastojala oko obnove liturgijske glazbe. Tada se s raznih strana dižu glasovi protiv polifonog stila: sve su se kritike uglavnom svodile na činjenicu da se u zamršenom polifonom tkivu dionice tako prepliću da je gotovo nemoguće razumijevanje teksta koji se pjeva. Došlo je čak do prijedloga da se polifonija potpuno odstrani iz bogoslužja. U vezi s tim postoji legenda kako je Palestrina „spasio“ crkvenu glazbu, kad je posebnoj kardinalskoj komisiji dao izvesti neka svoja djela: komisija je, navodno, ne samo razumjela tekst, nego ostala zadivljena ljepotom i uzvišenošću te glazbe. Što se točno dogodilo, ne znamo. Zna se da su se za vrijeme zasjedanja u Tridentu redovno izvodila djela flamanskog majstora Jakobusa de Kerle, koja su čistoćom stila i jasnoćom teksta naišla na opće odobravanje. Ali nema sumnje da su kardinali čuli i Palestrinina djela (zasigurno glasovitu Missa Papae Marcelli), kao vjerojatno i djela nekih drugih velikih majstora, pa je ubrzo postalo jasno kako polifoniju ne samo ne treba izbaciti iz crkve, nego je dalje čuvati i njegovati. U XVI. su stoljeću u vokalnoj glazbi bile dominantne tri glazbene forme: misa i motet kao duhovne, i madrigal kao svjetovna (najčešće ljubavnog i senzualnog sadržaja; madrigal je iznimno mogao biti i duhovni). Golema većina Palestrininih djela pripada crkvenom području: stotinjak misa, oko 500 moteta, razne druge crkvene kompozicije (Stabat Mater, Magnificat), te preko 100 svjetovnih i duhovnih madrigala. Zanimljivo je kako je Palestrina u svojim poznim godinama izjavljivao da mu je žao što je u svojim madrigalima skladao svjetovne ljubavne tekstove, te da se zbog tih svojih djela mora crvenjeti. Ova izjava proizlazi iz pobožnog stava i odnosi se na tekstualni sadržaj tih djela, ali njihova je glazbena vrijednost velika. Kakva su Palestrinina djela? Vedra, spokojna i gotovo anđeoska. U njima se čuje stvarateljska čistoća i jasnoća koja odražava dubok unutarnji mir. To je muzika oslobođena efekata kojima je cilj emocionalnost, senzualnost, draškanje osjetila, nepredvidivost, ekspresivnost. To je muzika koja teži što vjernijem doživljavanju mistike i uzdizanju k nadnaravnom. Vrlo je bliska duhu iz kojega je nastao gregorijanski koral. Od preko sto Palestrininih misa oko 80 ih je izgrađeno na temama iz gregorijanskog korala. Duh Palestrinine glazbe natopljen je koralnim obilježjima: melodijsko kretanje njegovih dionica vrlo je slično koralnom, nema naglih skokova ili iznenadnih i suviše jako obojenih harmonija. Glazba može biti određena vrsta testa duhovnog stanja čovjeka. Naš glazbeni ukus ugrubo je skica našeg duhovnog profila. Potražimo i poslušajmo najslavnije Palestrinino djelo: Misu pape Marcela. Hoće li nam biti dosadna, ili ćemo osjetiti nešto od njezinog duhovnoga mira? |
