Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
20.08.2008., srijeda
Orlando di Lasso
|
Di Lasso je ekspresivan. Izbjegava Palestrininu općenitost, te polazi upravo od ljudskog bića: njegovih pobuda, strepnji i čežnji Piše: Anto KOVAČIĆ Kad u nekoj oblasti postoji mnogo velikih i vrijednih stvari, ideja ili osoba, čovjek se nađe na muci ako mora napraviti posve uzak izbor i izdvojiti samo dvije ili tri "najbolje". Čini se da se tim izborom svemu drugom nanosi nepravda. Ponekad je, pak, izbor olakšan, jer se dvije ili tri jedinke vidno ističu. Ako ćemo u renesansnoj polifonoj vokalnoj glazbi imenovati takve vrhove, jednog smo u prošlom broju već prikazali: Palestrinu. Drugi, njemu uz rame je – Orlando di Lasso (1530. ili 1532-1594). Nizozemci su u vokalnoj polifoniji dominirali petnaestim stoljećem. No, u XVI. ih po Europi još uvijek ima mnogo. Sve ih, međutim, zasjenjuje gigantski lik Orlanda di Lassa. Nizozemac, rođen u današnjoj Belgiji. Pravo ime Orlande de Lassus, u Belgiji poznat i kao Roland de Lattre. U dječačkoj dobi isticao se ljepotom glasa i muzikalnošću. Zbog tih vrlina tri puta je bio otet i odveden. U to vrijeme takva pojava bila je česta, u slučaju djece s izrazitim sposobnostima. Dječaka su roditelji dva puta uspjeli vratiti, treći put je odveden na Siciliju, vicekralju Ferdinandu Gonzagi. Di Lasso je pristao ostati. Sa svojim je gospodarom obišao neke talijanske gradove od kojih je glazbeno važan Milano. Dječak tu upija bogatstva i osobitosti talijanske muzike. Kod Gonzage je ostao dok nije mutirao, pa ga je vjerojatno zbog toga ovaj otpustio. Pomoću jednog plemića Lasso oko 1550. dospijeva u Napulj, istaknuto središte talijanske muzike, i tu upoznaje i asimilira njezina nova važna obilježja. Oko 1553. već je u Rimu, gdje proširuje svoje poznavanje crkvene muzike. Tu je neko vrijeme bio dirigent u crkvi sv. Ivana Lateranskog. God. 1555. izdaje dvije zbirke madrigala, zbog čega ubrzo stječe ugled, dovoljan da ga već 1556. bavarski vojvoda Albrecht V. pozove na svoj dvor u München. Tu počinje drugo razdoblje života ovoga umjetnika. U Münchenu će Di Lasso, uz povremena kraća putovanja, ostati do kraja života. Bio je vođa dvorske kapele koju je svojim organizatorskim i umjetničkim sposobnostima razvio u izvrsno glazbeno-reproduktivno tijelo. U Münchenu je Lasso razvio golemu stvarateljsku djelatnost te postao do tada najplodniji kompozitor, s opusom od oko 2.000 (!) skladbi. Slava ovoga umjetnika prešla je granice Münchena i Bavarske, te se proširila po cijeloj Europi. Orlando di Lasso je uz Palestrinu najveći kompozitor XVI. stoljeća. Nameće se potreba da povučemo paralele između njih. Nijedan nije bolji niti lošiji, nego su različiti. Palestrina je smiren i orijentiran gotovo samo na crkvenu glazbu. Di Lasso je po naravi vesela i šaljiva duha i mnogo svestraniji – na području vokalne muzike dotakao je sve tada postojeće oblike. Njegova putovanja po mnogim gradovima Europe dala su mu priliku da asimilira različita glazbena stremljenja i izgradi vlastiti stil izdižući se iznad svih kalupa i ustaljenih pravaca. Palestrina je najveći skladatelj misnog teksta. Di Lasso je napisao velik broj misa, ali to mu nisu najuspjelija djela. Pravi, genijalni Lasso nalazi se u njegovim motetima, kojih je napisao oko 1.200, više nego ijedan drugi kompozitor prije i poslije njega. U tom je obliku dao sintezu svega što je nastalo do njegove pojave. Ujedno je pokazao veliku snagu i originalnost u tretiranju najrazličitijih tekstova i njihovu glazbenom ocrtavanju. Među Lassovim motetima su biseri poput: Tristis est anima mea, Adoramus te Christe, Gustate et videte, Justorum animae i dr. Palestrina ne teži ekspresivnosti, izražavanju ljudskih osjećaja, on želi ostati miran i objektivan, uzdižući se svojom muzikom iznad tjelesnog, k nebeskim mističnim visinama. Di Lasso je, naprotiv, ekspresivan. On izbjegava Palestrininu općenitost, te polazi upravo od ljudskog bića: njegovih pobuda, strepnji i čežnji. U svojim djelima on dodiruje bogatu ljestvicu raspoloženja, među kojima se osobito ističe smisao za humor, ali nerijetko i za satiru. Od Lassovih duhovnih djela možemo spomenuti veoma uspjeli requiem, Missa pro defunctis, a među svim Lassovim crkvenim kompozicijama snažno se ističu Pokajnički psalmi, jedno od najslavnijih glazbenih djela XVI. stoljeća, slika slomljene duše s jedva malim tračkom nade. Lassova svjetovna djela nastala su na talijanske, francuske i njemačke stihove. Za razliku od Palestrine, Lasso, iako duhovan čovjek, za svoja se svjetovna djela nije kajao. Ona su raznovrsnih raspoloženja: pastirskih, idiličnih, ljubavnih, dramskih... Palestrina i Lasso su završna karika u razvoju vokalne polifonije. Obojica su umrla iste godine – 1594. Tih godina nastaju prve opere i to se vrijeme uzima za početak baroka. |
