Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
25.08.2008., ponedjeljak
Nastanak oratorija
|
Opera je svjetovna forma, dok je oratorij pretežno duhovna. U toj vrsti skladbe prikazuje se dramska radnja, ali za razliku od opere, bez pozornice, samo posredstvom zbora, solista i instrumentalne pratnje Piše: Anto KOVAČIĆ Oratorij je, uz operu, još jedan značajan glazbeni oblik XVII. stoljeća koji je predstavljao izraz barokne monumentalnosti. Opera je svjetovna forma, dok je oratorij pretežno duhovna. U toj vrsti skladbe prikazuje se dramska radnja, ali za razliku od opere, bez pozornice, samo posredstvom zbora, solista i instrumentalne pratnje. Kao i u operi, glavni konstruktivni elementi oratorija su recitativ (melodijska deklamacija, pjevanje blisko govoru, osobito u dijalozima) i arioso (melodijski raspjevane dionice), te zborni nastupi. Ovaj glazbeni oblik ima zanimljivu pozadinu nastanka. U ranoj fazi razvoja postojale su dvije vrste oratorija: narodni (oratorio vulgare) i latinski (oratorio latino). Oba su nastala neovisno, a spojila su se u jedan oblik. Postanak narodnog oratorija vezan je uz djelatnost svetog Filipa Nerija (1515-1595). U jeku protureformacije on je po samostanima i crkvama organizirao duhovne vježbe za vjernike koje su se sastojale od čitanja evanđelja, propovijedi i razmatranja. Susreti su se održavali u oratoriju (prostoriji za molitvu). Odatle potječe naziv za glazbenu formu. Da bi susreti bili privlačni i spontani, te imali neposredan utjecaj na vjernike, Neri ih je odlučio dopuniti glazbom. Zamolio je neke ondašnje ugledne kompozitore (među njima su Ludovico da Vittoria, Giovanni Animuccia, Palestrina) da za njih skladaju prikladne napjeve. Kao što je Luther prikupljao jednostavne duhovne pjesme na narodnom jeziku da liturgiju približi običnom puku, tako su i ovi kompozitori za Nerijeve duhovne vježbe skladali melodije strofnog tipa u duhu nekadašnjih talijanskih duhovnih lauda, koje su također bile na narodnom jeziku. Tekst ovih skladbi odgovarao je temi pojedinog susreta, a mogao je biti meditativnog ili narativnog karaktera. U ovima drugim obično se prikazivao neki poučan biblijski događaj. Ovakve su se duhovne vježbe počele održavati po raznim gradovima Italije, pa su Nerijevi suradnici 1575. osnovali Kongregaciju oratorija. Članove te kongregacije zvali su oratoriani ili filippini. Kako se pak iz duhovnih lauda razvio barokni oratorij? Klice nastanka kriju se u onim laudama koje su imale pripovjedački karakter, koje su, dakle, pjevale o kakvom događaju. Pod utjecajem glazbene drame, opere, počeli su se tekstualni ulomci koji su sadržavali dijaloge povjeravati pjevačima solistima, prema ulogama u dijalogu. Dio teksta koji nije bio u formi dijaloga, nego je imao pripovjedački karakter, dodijeljen je posebnom izvođaču, koji je dobio naziv testo (talijanski svjedok, dakle onaj koji je vidio događaj i o njemu pripovijeda). Zbor je izvodio dijelove koji su sadržavali meditiranje i pouku u vezi s glavnim sadržajnim motivom. Ovim je duhovna lauda poprimila glavne strukturalne elemente baroknog oratorija. Tako je nastao narodni oratorij. Latinski oratorij potječe iz drugačijeg izvora. Razvio se iz pasija, pjevanja Kristove muke. Od davnih vremena postojao je običaj da se dijelovi teksta koje izgovara Krist povjeravaju solistu, dok je zbor izvodio ostalo. Tu je već u začetku prisutna individualizacija uloga, značajka presudna za oratorijski oblik. Kasnije se ta individualizacija samo proširila na onoliki broj solista, koliko uloga ima u pasiji. Vremenom su se kroz formu pasije pored Kristove muke počeli prikazivati i drugi biblijski događaji, primjerice Lazarovo uskrsnuće ili Krist u hramu. Time su se latinski i narodni oratorij našli na istom putu. Dok se nisu spojili u jedan oblik, latinski i narodni oratorij sadržavali su nekoliko osnovnih razlika. Latinski oratorij imao je latinski tekst, sastavljen u prozi, sadržavao je biblijske motive i pisao se uglavnom za izvođenje u crkvi (liturgiji). Poznati predstavnik ove vrste oratorija je Giacomo Carissimi. Narodni je oratorij bio pisan u stihovima, na narodnom jeziku, nastao je izvan liturgije i izvan nje se izvodio, u izboru sadržajne tematike bio je slobodniji, nevezan za Bibliju (često su se prikazivali događaji iz života svetaca). Mnogo je više zastupan od latinskog. Predstavnik narodnog oratorija je Händel. Sredinom XVII. stoljeća naziv oratorij postaje uobičajen za obje forme, te se među njima vremenom gube i razlike. |
