Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
03.08.2008., nedjelja
Claudio Monteverdi
|
Bogatu kompozitorsku invenciju Monteverdi je ujedinio s ustrajnim radom, te je do smrti bio plodan skladatelj ostavivši iza sebe djela velike umjetničke vrijednosti Piše: Anto KOVAČIĆ Claudio Monteverdi je skladatelj kojega ne možemo u potpunosti svrstati ni u renesansu niti u barok. Vremenski, njegov se život poklapa sa zalazom renesanse i prvim desetljećima baroka, a njegova djela stilski pripadaju i jednom i drugom razdoblju. Svojim likom i djelom Monteverdi spaja ta dva svijeta i predstavlja odraz izrastanja jednoga u drugi. Rođen je u 1567. u Cremoni, u sjevernoj Italiji. Život je proveo u dva značajna grada ondašnje Italije, Mantovi i Veneciji. U prvom središtu bio je u službi mantovanskog vojvode, u drugom je djelovao kao zborovođa crkve svetog Marka, što je u ono vrijeme bilo vrlo prestižno mjesto na kojemu su djelovali samo izvrsni kompozitori i dirigenti. Djela ovoga umjetnika mogli bismo razvrstati u tri skupine. U prvu spadaju kompozicije s polja duhovne glazbe – mise, moteti, psalmi i druge crkvene skladbe, koje stilski najvećim dijelom pripadaju renesansi i polifonom načinu skladanja. Zanimljivo je i neobično uspjelo njegovo opsežno duhovno djelo Vespro della Beata Vergine, skladba na liturgijski tekst večernje molitve za blagdan Blažene Djevice Marije. U drugoj skupini su Monteverdijeve opere koje pripadaju baroknom stilu, rađene su na monodijskoj koncepciji s izraženom dramatskom ekspresivnošću. Prijelaznu skupinu djela, u kojima se ogleda razvojni put od starog stila k novom, predstavljaju Monteverdijevi madrigali. U prvih četrdeset godina života Monteverdi je skladao pretežno madrigale. U devet zbirki madrigala primjećuje se, dakle, evolucija od renesanse prema baroku, od polifonog stila k monodiji. Tako Monteverdi sve slobodnije i češće upotrebljava disonancu, koja služi izgradnji dramatske dinamike. Kontrapunkt se pojednostavljuje, dionice više nisu sve jednako samostalne, nego se ističu vanjske – sopran i bas, pri čemu se glazbeno tkivo postupno transformira u monodiju. U petoj knjizi madrigala Monteverdi uvodi instrumentalnu pratnju, a u nekim se madrigalima pojavljuje i scenska radnja. To je bio logičan put kojim je ovaj skladatelj stigao do pisanja opernih djela. Teško je objektivno ocijeniti veličinu Monteverdijeva doprinosa razvoju opere, jer se nisu sačuvala sva njegova djela s toga područja. Ostalo nam ih je tek nekoliko: Orfej, Arijadna, iz koje je sačuvana samo poznata Arijadnina tužaljka, Odisejev povratak i Krunidba Popeje, Monteverdijevo operno remek-djelo. Sadržaj opernih libreta predstavlja mitološka građa i povijesne zgode i likovi. U svim opernim djelima Monteverdi nastoji slikati život, ljudsku životnu dramu i istinu kao i ljudske osjećaje. Emotivni naboj i dramatski izražaj on postiže bogatom upotrebom disonance, te naglim, smjelim modulacijama i nepredviđenim efektima. Melodijskom linijom Monteverdi nastoji prikazati ljudska duševna zbivanja. U tom smislu karakterističan je parlando koji on koristi za glazbeno prikazivanje duševne uzbuđenosti, a koji je sam nazvao stile concitato (uzbuđeni stil). Opća oznaka ranog baroka – težnja ka subjektivnosti i ekspresivnosti u glazbi – dobro se ističe u djelima ovoga umjetnika. On primjećuje da postoji niz ljudskih osjećaja i afekata koje glazba do tada nije uspijevala prikazati, primjerice bijes i mržnju, te traži načine i glazbeno-izražajna sredstva da to postigne. Monteverdi je pridonio razvoju orkestralnog sastava. Težnjom da produbi ulogu glazbe u operi došao je do reorganizacije instrumenata u orkestru. Uvidio je potrebu da svoj, instrumentima u početku raznovrstan i šarolik orkestar, učini sređenijim i zvukom kompaktnijim. Pojednostavio je instrumentarij, izbacio neke zastarjele instrumente, te oformio jezgru orkestra, koja će se uglavnom održati do danas: gudački korpus udružen s čembalom. Tražeći nova izražajna sredstva, Monteverdi je među prvima koristio dva efekta na gudačkim instrumentima: tremolo i pizzicato. Bogatu kompozitorsku invenciju Monteverdi je ujedinio s ustrajnim radom, te je do smrti bio plodan skladatelj ostavivši iza sebe djela velike umjetničke vrijednosti. Svoje posljednje djelo, Krunidbu Popeje, napisao je godinu dana prije smrti. Umro je 1643. u 76. godini života. Prenosimo: www.svjetlorijeci.ba |
