Istinska liturgijska glazba govori s Bogom i o Bogu. No, ona
govori Božju Riječ čovjeku i govori s čovjekom. Stoga se neizostavno
artikulira unutar bogoljudskog dijaloga, upisuje u iskustvo ljepote
otajstva. Glazba za liturgiju se konstituira u liturgijskom činu za
sudjelovanje u liturgijskom činu. Ona je služba u službi Božjoj
– munus ministeriale in dominico servito.26 U tom kontekstu, glazba
se ne nalaže kao ‘sredstvo’, nego kao ‘služba’ (ministerium) kako bi
Otajstvo (mysterium) zadobilo svoju epifaniju. Ovaj hermeneutički
princip vrijedi podjednako za novu i staru glazbu u liturgiji.
U razdobljima u kojima je prevagnuo “glazbeni humanizam”
(barok ili romantizam) i s njim spektakularnost odnosa čovjekglazba,
ekstroverzija glazbe je zadobivala monumentalne oblike.27
Istom se razvijala istančana introvertiranost liturgijskog čina.
Time se formirala dvostruka podijeljenost: između liturgije i glazbe
(gdje je liturgija bivala samo okvir glazbenoj izvedbi) te između
čovjeka i liturgije (gdje je liturgija bivala samo konačni religiozni
izraz čovjeka).28 Tu podijeljenost aktualna liturgijska praksa treba
nadići, odabirući i izvodeći ona djela koja sakramentalni događaj
produhovljuju svezama, promiču sudjelovanje, istinski izražavaju
otajstveni vid liturgijskog čina.29
Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad:
Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE
Crkva u svijetu
Post je objavljen 05.06.2008. u 07:00 sati.