U liturgijskoj praksi, koja je „vrelo i vrhunac ka kojemu teži
djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe njezina snaga“
(SC, 10), Crkva se i glazbom, kao jednim od temeljnih simboličkoobrednih
govora, povjerava komunikaciji Otajstva, te, upisujući
je u bogoljudski dijalog, glazbeno posreduje njegovu veličinu.
Liturgijska je glazba tako ad intra usredotočena na ozbiljenje
veza zajedništva vjernika u Kristu i slavlje njegova Otajstva,
ali i ad extra na promicanje svojega sakramentalnog sjedišta i
duhovnog izraza u odnosu prema kulturi i ljudima svih vremena.
Održavajući ljudsko iskustvo ‘otvorenim’ za Otajstvo, ona u liturgiji
ispunjava svoju ministerijalnu ulogu spram bogoljudskog dijaloga.
Ali i izvan liturgije, glazba stavlja u pokret duhovni dinamizam
transcendiranja, uzdižući ljudski duh u prebivanje coram Deo.
To “taborsko iskustvo” (usp. Mt 17, 4), koje sakramentalno
bogoslužje otjelovljuje u cjelini umjetničkih djela u liturgiji, zrcalo
je u kojem se ogleda otajstveno ukorjenjenje vjere dovedene na
vrhunac svojega izraza. Ono je istom slavlje otajstvene simbolike,
univerzalni govor koji gratuitno promiče dijalogalnost lijepoga
i dobrobitnost svetoga unutar sveza zajedništva koje ozbiljuje.
Zato liturgijska glazba svoje izvorno mjesto pronalazi u liturgiji,
ali njome nije ograničena. Ona jest i ostaje eminentno kulturalna
datost otvorena transverzalnoj hermeneutici.
Ne upadajući u regresivni ‘kult glazbe’, kojemu je podložna
suvremena kultura u traženju socijalnog prestiža ili emotivne
gratifikacije, glazbena kultura Crkve treba biti svjesna svojega
temeljnog obilježja: liturgijska glazba posebno, a i ‘duhovna glazba’
u širem smislu, počiva na glazbenom posredovanju otajstvenoga.
Spram sekularizirane kulture, glazbena kultura Crkve nalazi se
pred izazovom novog načina komunikacije teologalne vrijednosti
svete umjetnosti. Posred kulture koja je odavno udaljila sveto iz
svijesti i iz svojih racionalnih govora, a pohađa ga s ciljem puke
emotivne gratifikacije, glazbena kultura Crkve može pronaći
nov način govora o istinski svetome i duhovnome, a udaljiti od
sebe standardnu komercijalizaciju afekata, koju joj zavodljivo
predlaže postmoderna kultura.23 Naime, progresivna sekularizacija
glazbe postoji čvrsta veza. Zahvaljujući njoj može se reći da je glazba simboličko
objektiviranje afekta. Usp. S. Langer, Sentimento e forma, Feltrinelli, Milano,
1975., str. 145 i 406. Više o istome: G. Bonaccorso, La musica liturgica. Emozione
o ragione? u: Il rito e l’altro. La liturgia come tempo, linguaggio e azione, Libreria
Editrice Vaticana, Cittŕ del Vaticano, 2001., str. 187-210.
U tom smislu, između afektivnog svijeta i svijeta
estetskog emigracijom duhovnoga sada iščekuje revitaliziranje
na istinskim osnovama. Crkva međutim ima potrebu zadobiti
kritičku svijest spram vlastitog odnosa prema baštini nastaloj
u krilu sakramentalnog bogoslužja. To pak znači da kršćanska
kultura, koja odavno ne misli ozbiljenje vjere u estetskoj, nego
samo u izoliranoj racionalnoj ili moralnoj perspektivi, izgubivši
tako bitan dio svojega integriteta, u otkriću svete umjetnosti može
pronaći onu strukturalnu poveznicu koja joj jamči evidenciju i
razumljivost, komunikativnost u okvirima suvremene postmoderne,
globalne komunikacije. Liturgijsko posredovanje glazbe i glazbeno
posredovanje liturgije ne bi se smjelo razasuti u medijskom
posredovanju i konzumaciji „površnoga“. Oni se u konačnici
trebaju sabrati u dubini iskustva vjere, u ozbiljenju vjerničke
svijesti, koja se od „estetskog iskustva“ do “obredne ekstaze”,
oblikuje kao affectus fidei.24
Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad:
Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE
Crkva u svijetu
Post je objavljen 02.06.2008. u 07:00 sati.