Dio djela iz domaće glazbene baštine, zbog prethodno navedenih
kriterija, ne odgovara unutarnjoj strukturi današnjeg bogoslužja.
Bilo da ih nije moguće realizirati zbog složenog instrumentalnog
sastava ili zahtjevnosti skladbe, bilo iz razloga njihove stilske
neprilagođenosti današnjem bogoslužju, oni ulaze radije u druge
oblike komunikacije glazbene kulture Crkve. Relativna rijetkost
izvođenja takvih djela vjerojatno je ključni problem liturgijskih
zborova, usredotočenih na pripremu za liturgijska slavlja tijekom
čitave godine. To pak ne umanjuje obvezu trajnog nastojanja oko
oživljavanja i izvođenja i onih djela koja ne mogu biti u sklopu
svečanog bogoslužja Crkve. Drugi dio djela može i danas vršiti
ministerijalnu ulogu, ako odgovara normativnim principima i
duhu liturgijskog čina. Veoma mali dio njih će promicati izravno
sudjelovanje “svih vjernika” u liturgiji, ali će jamačno oplemenjivati
slušanje, koje se također dijalektički uspostavlja unutar liturgijskog
sudjelovanja. U svakom pogledu, unutar liturgije oni trebaju
ministerijalno oplemenjivati izraz otajstva.
Kada je pak riječ o posredovanju šire glazbene kulture nastale
u krilu liturgije, koja se povjerava koncertima, diskografskim, inim
izdanjima i sl., vrijedi podcrtati da njihovo liturgijsko obilježje
ne bi smjelo biti zaboravljeno. Zbog općeprisutnog fenomena
nepoznavanja kršćanske terminologije u sredstvima društvenog
priopćavanja, a tako i u komunikaciji i kritici umjetnosti,
potrebno je, prigodom izvedbi djela iz liturgijske glazbene baštine,
naznačiti ili pak pružiti kraće objašnjenje njihovog ‘izvornog
mjesta’. Offertorium ili prikazna pjesma za naše suvremenike nije
pojam razumljiv sam po sebi, poglavito ako se upotrebljava u
vlastitoj latinskoj terminologiji. U većini slučajeva radi se izravno o
biblijskim tekstovima, ili pak o prepjevanim biblijskim tekstovima,
koji su integrirani u liturgijske čine. Podjednako tako i termini
antifona, himan, Tužaljke ili pak Muka, koliko god mogli izgledati
uobičajeno, nisu posvema razvidni “prosječnom” slušatelju. Njih
valja osvijetliti u njihovom biblijskom i liturgijskom identitetu.
Upravo potonji izrazi upućuju i na potrebu naznake njihovog
‘izvornog vremena’. Ova je liturgijska hermeneutika glazbenog djela
izostajala čak i iz ozbiljnijih i složenijih studija, što je nerijetko
uvjetovalo ‘globalno nerazumijevanje’ “same stvari” liturgijske
glazbe, unatoč ‘dobrom razumijevanju’ glazbe.
U konačnici, djela iz liturgijske glazbene baštine i onda kada
više ne ulaze izravno u bogoslužje zaslužuju i svoj liturgijski prostor
u kojem na najbolji način mogu priopćavati estetsko iskustvo
vjere i ljepote bogoslužnog izraza. Koncerti u crkvama značajan
su vid njegovanja baštine, ali i evangelizatorske uloge koju
mogu promicati u prilikama današnje kulture, te neupitan način
oplemenjivanja vjerničkog iskustva svetoga i lijepoga s kršćanskim
predznakom, a liturgijskim identitetom.30
Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad:
Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE
Crkva u svijetu
Post je objavljen 06.06.2008. u 07:00 sati.