ZAKLJUČAK
Zanimanje za estetsku, upravo kao i za komunikativnu
dimenziju globalno obilježava postmodernu kulturu.31 On se ne
odnosi samo na umjetnost, nego cjelovito prožima kulturalnu
klimu Zapada. Religiozni smisao i onaj estetski ponovno se
susreću i isprepleću, ali ne bez opasnosti iscrpljivanja religioznoga
u pragmatici gratifikacije afekata i njihove konzumacije. Taj se
trenutak, naravno, odražava povoljno, ali i kritički spram liturgije
i glazbe. Jer se liturgija u svim svojim govorima oblikuje kao
percepcija (aisthesis) božanske prisutnosti, estetska dimenzija
pojavljuje se upravo kao fundamentalna odrednica liturgijskog
iskustva.32
Liturgijska glazba uvijek nanovo evocira vexata questio.
Njezin položaj i važnost unutar i izvan liturgije, u kulturalnom
humusu, u široj glazbenoj kulturi Crkve, potiče ad extra i ad intra
na razmatranje identiteta njezine zbiljnosti. To pak upućuje na
zahtjevniju elaboraciju teološke estetike, koja valja odgovoriti na
pitanja uvjeta mogućnosti autentičnoga glazbenog iskustva u
redu sakramentalnoga, tematizirati onaj predio sakramentalnog
bogoslužja koji se konsolidira u formama glazbenog izričaja.
S druge pak strane, upućuje na ustrajnu elaboraciju načela
liturgijske glazbe te neprestani aktivni odnos prema domaćoj
glazbenoj baštini.
U složenosti trenutka, glazbena kultura Crkve se ne bi
smjela povlačiti pred postmodernim izazovima. Dapače, novi
“glazbeni humanizam” može pomoći novom vidu komunikacije
glazbene kulture Crkve, te razvoju kritičke svijesti spram vlastitog
pristupanja umjetnosti. Velikodušno ulaganje u kreativne energije,
teorijski i povijesni studij baštine ne svodi crkvenu brigu na
razinu nostalgije za minulim vremenima, niti na ideologijsku ili
didaskalijsku funkciju, nego je primarno poziva da postane mjesto
oplemenjene kreativnosti i kompetentne glazbene prakse, motivirane
služenjem životu vjere kršćanske zajednice. Domaća glazbena
baština ima jedinstvenu povijest, a Crkva u odnosu prema njoj
jedinstvenu zadaću. U jeku kulturalne marginalizacije kršćanstva
možda je upravo glazbena baština (i ne samo glazbena) ona koja
može pomoći današnjoj crkvenoj zajednici da ponovno postane
kulturalno relevantna, a u evoluciji komunikacije umjetnosti
da prepozna evanđeosku komunikativnost svoje prisutnosti u
svijetu. Jer je kršćanska kultura lijepoga u svim umjetnostima
intrinsečna otajstvenom i liturgijskom, a vjera strukturalno vezana
uz simboličko ozbiljenje, komunikacija glazbene baštine svestrano
se upisuje u evangelizacijsko djelovanje Crkve.
U konačnici, glazbena kultura Crkve ima se upriličiti
evanđeoskom “čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i
staro” (Mt 13, 52).
LITURGICAL MUSIC BETWEEN THE PRESERVATION OF
MUSICAL HERITAGE AND LITURGICAL PRACTICE
Summary
The subject of this article is the correlation between liturgical
musical heritage and actual liturgical practice, with special
reference to the issue of evaluation of home musical heritage in
relation to the new forms of liturgical-musical expression. The
aim of this contribution is to point out the importance of fostering
and need of promoting the musical heritage out of and within the
liturgical celebration, their integrative evaluation and efficient
mediation in the Church musical culture, and also to clear up
the criteria of selecting the works in the actual liturgical practice.
The first part of the article gives an introduction into the subject,
explicating some aspects of contemporary challenges posing to the
Church musical culture today. At it the author refers to the council
doctrine on music for the liturgy and derives some principles, which
authentically characterize liturgical music. The second part of the
article, in a brief historical review, points to the rich and complex
form of home musical heritage of the cathedral of Split. The third
part of this contribution deals with the musical heritage and liturgy
at the time of the arts’ communication. In it the author refers to
the issue of contemporary perception of liturgical music, and to
its inalienable theological and communicative properties on the
horizon of the post-modern communication of art. The last, fourth
part deals with some normative criteria regarding the presence of
works from musical heritage in and out of contemporary liturgical
practice.
Key words: liturgical music, liturgy, heritage, Church musical
culture, communication of art.
Literatura:
1 O potonjoj problematici nazivlja usp. N. Schalz, La notion de “musique sacrée.
Une tradition récente”, u: La Maison-Dieu, 108 (1971), 32-57; Isti, Musique
sacrée. Naissance et évolution d’un concept, u: La Maison-Dieu, 164 (1985)
87-104; C. Duchesneau, Musique sacrée, musique d’eglise, musique liturgique:
changement de mentalité, u: Notitiae, 23 (1987), 1189-1199; E. Jaschinski,
Musica sacra oder Musik im Gottesdienst? Die Entstehung der Aussagen über
die Kirchenmusik in der Liturgiekonstitution “Sacrosanctum Concilium” (1963)
und bis zur Instruktion “Musicam Sacram”, Regensburg, Pustet, 1990 (Studien
zur Pastoralliturgie, 8).
2 M. Kirigin, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, FTI, Zagreb
1985,
3 Usp. Š. Marović, Sakramentar riznice splitske katedrale (sig. 624)
(Sacramentarium spalatense), u: Bašćinski glasi, 2 (1993), str. 51-100. Cjeloviti
pregled povijesti glazbene kulture u splitskoj katedrali: Usp. M. Grgić, Glazbena
kultura u splitskoj katedrali od 1750. do 1940., Hrvatsko muzikološko društvo,
Zagreb, 1997.
4 Usp. I. Ostojić, Metropolitanski kaptol u Splitu, KS, Zagreb, 1975., str. 78-79.
5 Usp. N. Kalogjera, Povijesne crtice o glazbeniim prilikama splitske stolne crkve, u:
Sveta Cecilija 18 (1924) 4, str. 160.
6 U tom pogledu valja istaknuti prinos nadbiskupa Stjepana Cosmija, koji je
katedralnom kleru, prigodom prve sinode 1688. godine, strogo naložio da se
brinu o crkvenom pjevanju, a da kapelnici poučavaju klerike. Zanimljivo je i
to da je isti nadbiskup obnovio običaj da se pjevaju i recitiraju životi svetaca
u katedrali na hrvatskom jeziku i to dva puta godišnje: na Božić i na blagdan
sv. Dujma. Unatoč tradicionalnom latinskom rimskom obredu, naložio je da se
poslanice i evanđelja, poslije čitanja na latinskom, ponove na hrvatskom jeziku.
Ove odredbe odlučno je nastavio provoditi i njegov nasljednik, nadbiskup Stjepan
Cupilli. Nadbiskup Cosmi je 1701. godine potaknuo splitsku bratovštinu Presv.
Sakramenta da popravi orgulje. Usp. M. Grgić, Blagdan sv. Dujma i glazba, u:
Kulturna baština, 16 (1991), str. 86-87.
7 Usp. M. Grgić, Katedralni kapelnici i glazbene pouke u Splitu 1600.-1900., u:
Kulturna baština, 32 (2005), str. 525-544.
8 Služba kapelnika u splitskoj prvostolnici postupno se formalizirala po uzoru na
kapelničku službu u katedrali sv. Marka u Veneciji. Prema starom splitskom
statutu, službu kapelnika mogli su obavljati isključivo svećenici ili redovnici.
Krajem 18. stoljeća dolazi ipak do prekida tog kontinuiteta te se iz natjecanja
nisu isključivali ni laici. Da bi se netko uopće mogao natjecati na tu službu,
morao je ispunjavati tri strogo utvrđena kriterija, a to su: rimokatolička
vjeroispovijest, znanje talijanskog jezika i visoka stručnost na području glazbe,
koja je uključivala kompletnu glazbenu izobrazbu. Brigu o financiranju,
imenovanju, odnosno o razrješivanju kapelnika vodio je Kaptol, nadbiskup i
9 N. Kalogjera, Povijesne crtice..., str. 160.
10 Usp. I. Lukačić, Sacrae cantiones, (introduzione, trascrizione e realizzazione del
basso continuo: Ennio Stipčević), Edizioni Messaggero, Padova, 1986; Usp. I.
Bošković, Ivan Lukačić kao kapelnik splitske prvostolnice, u: Lukačić (zbornik
radova), Provincijalat franjevaca konventualaca, Zagreb, 1987., str. 94-95.
11 Usp. M. Grgić, O nastanku i razvitku glazbenog arhiva splitske katedrale, u: Arti
musices, 21 (1990) 2, str. 193.
12 Usp. Splitski polihistor Julije Bajamonti: zbornik radova sa znanstvenog skupa
30. listopada 1994. godine u Splitu, Književni krug, Split, 1996.
13 Godina 1770. je po mnogo čemu obilježila kulturnu i glazbenu povijest Splita.
Tada je u splitskoj prvostolnici postavljen novi oltar sv. Dujma. Njega je dao
sagraditi tadašnji splitski nadbiskup I. L. Garagnin 1767. godine prema nacrtu
ili modelu dobavljenom iz Rima od istaknutog mletačkog kipara G. M. Morlaitera.
Prigodom postavljanja novog oltara sv. Dujma u Splitu su upriličene višednevne
svečanosti i veličanstvena procesija. Taj se događaj se može smatrati središnjom
proslavom u 18. stoljeću u Splitu. O toj svečanosti svjedoče zapisi Julija
Bajamontija, jednog od najaktivnijih sudionika u pripremi kulturnog programa
i svećenika I. P. Kevešića, tajnika makarskog biskupa S. Blaškovića. Usp. J.
Bajamonti, Zapisi o gradu Splitu, (izbor, prijevod i komentar Duško Kečkemet),
Književni krug, Split, 1975., str. 257; M. Grgić, Blagdan sv. Dujma i glazba, u:
Kulturna baština, 16 (1991), str. 85-86. Na ovome mjestu je važno upozoriti da
osim Bajamontijevog oratorija, ova proslava poznaje i druga dva monumentalna
djela skladana za tu priliku – Svečana večernja i Te Deum solenne - tadašnjeg
kapelnika B. Pellizzarija. Prvo djelo još uvijek iščekuje rekonstrukciju putem
glazbene i liturgijske analize nekoliko dijelova sačuvanih u Glazbenom arhivu
splitske katedrale. Drugo je djelo godine 1997. rekonstruirao autor ovoga
priloga, a izvedbi prilagodio Š. Marović, te je (pra)izvedeno u HNK-u u Splitu
prigodom proslave 1700. obljetnice mučeništva sv. Dujma. Usp. I. Žižić, Tragom
glazbene ostavštine splitskog kapelnika Benedetta Pellizzarija: Te Deum sollenne,
u: Bašćinski glasi, 7 (1998), str. 109-125.
14 Usp. I. Bošković, Odjek pobjede narodnjaka iz godine 1882. u splitskom
glazbenom životu, u: Hrvatski narodni preporod u Splitu, (zbornik), Split, 1984.,
str. 306.
15 Usp. P. Z. Blajić, Zaboravljeni hrvatski i slovenski skladatelj Karlo Adamič, u: Isti,
Sve ima svoje vrijeme. Zapisi o glazbi i glazbenicima, Split, 1992., str. 116-123.
16 Usp. V. De Angelis, Arte e linguaggio nell’era elettronica, Bruno Mondadori,
Milano, 2000., str. 185.
17 M. Kirigin, Konstitucija o svetoj liturgiji…, str. 375-376. To se promišljanje
glazbe u redu sakramentalnog nedvojbeno oslanja na globalno viđenje
umjetnosti Drugog vatikanskog sabora, u redu uglednih i lijepih znakova i
simbola nadnaravnih vrednota” (SC, 122).
18 Usp. L. Pareyson, Estetica. Teoria della formativitŕ, Tascabili Bompiani, Milano,
1988., str. 281-282.
19 Usp. P. Sequeri, L’estro di Dio. Saggi di estetica, Glossa, Milano, 2000., str. 11.
20 Usp. J. M. Joncas, Canto liturgico, u: Scientia liturgica. Manuale di Liturgia, (ed.
A. J. Chupungco), II Liturgia fondamentale, Piemme, Casale Monferrato, 1999.,
str. 323.
21 Usp. S. Babolin, L’uomo e il suo volto. Lezioni di estetica, Hortus Conclusus,
Roma, 2000., str. 172.
22 “Simbolička moć glazbe – piše S. Langer – sastoji se u činjenici da ona tvori
shemu tenzija i razrješenja.“
23 Usp. U. Galimberti, Orme del sacro. Il cristianesimo e la desacralizzazione del
sacro, Feltrinelli, Milano, 2000., str. 144.
24 Usp. P. Sequeri, L’estro di Dio, str. 260.
25 Na tu razdiobu jasno upućuje Sacrosanctum Concilium u br. 116: “Crkva smatra
gregorijansko pjevanje vlastitim rimskoj liturgiji; ono dakle u liturgijskim činima,
uz jednake uvjete, ima prvo mjesto. Druge se vrste svete glazbe, osobito polifonija,
nikako ne isključuju iz bogoslužja, samo ako odgovaraju duhu liturgijskog čina
prema čl. 30.“ I u br. 118., nastavlja: „Neka se brižljivo njeguje pučko vjersko
pjevanje, da glasovi mogu odzvanjati u pobožnim i svetim vježbama, i u samim
liturgijskim činima, prema odredbama i propisima rubrika.“
26 Usp. C. Valenziano, L’evento del Concilio. La riscoperta rituale della musica per
celebrare nella bellezza, u: Fidei canora confessio“. La musica liturgica a 40 anni
dalla Sacrosanctum Concilium, Atti del 5. convegno nazionale di musica per la
liturgia, Palermo 20-23 ottobre 2003, Ufficio liturgico nazionale, Roma, 2003.,
14. Na istom mjestu valja podsjetiti i na kirograf pape Ivana Pavla II prigodom
stote obljetnice motuproprija Tra le sollecitudini u kojem se ponovno sažima
crkveni nauk o liturgijskoj glazbi. Usp. Ivan Pavao II., Kirograf velikog svećenika
Ivana Pavla II. o stotoj obljetnici Motuproprija “Tra le sollecitudini” o svetoj glazbi,
u: Sveta Cecilija. Časopis za duhovnu glazbu, 74 (2004), 1, str. 4-8.
27 Usp. F. Rainoldi, Traditio canendi. Appunti per una storia dei riti cristiani cantati,
Centro Liturgico Vicenziano – Edizioni Liturgiche, Roma, 2000., str. 483.
28 Barokna glazba, primjerice, izgubivši strukturalni odnos s liturgijskim činom,
autonomno se odredila kao izraz odnosa čovjeka i glazbe. Taj ‘glazbeni
humanizam’, pokrivajući svojom monumentalnošću druge forme, gubi jedinstvo
s liturgijskim činom. I u razdoblju klasike i romantike bilježi se isti fenomen.
Težeći sve više prema individualizmu kompozicije i virtuozitetu izvedbe, glazba
se autonomno određuje unutar liturgijskog čina. Ona više nije njegov integralni
dio, nego ‘koncentrirajuća glazba’, koja svojom monumentalnošću, prozračnim
melodikama, bujnim vokalnim i instrumentalnim ornamentacijama, nameće
izraz i obuzima liturgiju.
29 Usp. A. Grillo, Les instruments dans la liturgie. Musique instrumentale et liturgie
instrumentalisée, La Maison-Dieu, 239 (2004), str. 51-55.
30 Načelo da upotreba crkve ne smije biti protivna svetosti mjesta (CIC, 1210)
određuje i kriterij prema kojemu se vrata crkve trebaju otvoriti koncertu svete
ili religiozne glazbe, ali i zatvoriti svakoj drugoj vrsti glazbe. Poznato Pismo
Kongregacije za božanski kult o Koncertima u crkvama (1987.) pobliže određuje
kriterije i uvjete održavanja koncerata u crkvama.
31 Usp. G. Chiurazzi, Il postmoderno. Il pensiero nella societŕ della comunicazione,
Bruno Mondadori, Milano, 2002., str. 21.
32 Usp. A. N. Terrin, L’attualitŕ ‘estetica’ ed ‘estetizzante’ del rito nel mondo postmoderno,
u: Liturgia ed estetica (ed. A. N. Terrin), Edizioni Messaggero-Abbazia
di Santa Giustina, Padova, 2006., str. 71-122.
Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad:
Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE
Crkva u svijetu
Post je objavljen 08.06.2008. u 07:00 sati.