Pravilno vrjednovanje i aktualiziranje crkvene glazbene
baštine zahtjeva duboku integraciju teološke i duhovne kulture,
glazbenog, liturgijskog i estetskog umijeća, kako bi se održao
doticaj s memorijom dara, koji je kultura vjere prenosila iz
generacije u generaciju, kako bi se mudro obogaćivala duhovna
tvornost sadašnje glazbene kulture Crkve.
Ponavljanje je jedan od osnovnih fenomena glazbe. Ponavljanje
ritma, ponavljanje melodije nije u suprotnosti s cjelinom, nego je
na stanovit način uvjet mogućnosti da se cjelina “razvije” i “dogodi”,
a novost glazbe očituje. Kada je riječ o izvedbi djela iz domaće
glazbene baštine, stanovito ponavljanje uvijek je neophodno kako
bi se “pojavila” cjelina tradicije, a njezino bogatstvo posredovalo
u sadašnjosti. Jamačno, ponavljanje je uvjet da se nešto pojavi
u povijesti. Možda je ispravno smatrati da se istinska novost
sastoji u obnovljenom vrjednovanju i pravilnom promicanju
glazbene tradicije, koje današnjim i sutrašnjim generacijama može
posredovati onu istu novost koju su djela očitovala prigodom svoje
prve izvedbe, i ona ista iskustva iz kojih su iznjedreni. Izvedba
djela iz glazbene baštine upisuju se u ritam života Crkve u kojoj
uravnotežen stav prema kulturnoj tradiciji obećava životnost i
komunikabilnost kršćanske kulture u sadašnjosti.
Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad:
Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE
Crkva u svijetu
Post je objavljen 07.06.2008. u 07:00 sati.