Neobično je važno primijetiti da spomenuta komunikativna
dimenzija liturgijske glazbe u vremenu globalne komunikacije
umjetnosti gubi na svojoj referencijalnosti u mjeri u kojoj gubi odnos
s otajstvenom bitnošću liturgije. Kada ona postane heteronomna
sakramentalnom izrazu, njezin izričaj se autonomno ograničava
i jednostrano određuje isključivo prema visini interpretacije i
komunikacije samog estetskog doživljaja. I kada se ona doživljava
i predstavlja izdvojeno od opće glazbene kulture Crkve, biva na
svojevrstan način lišena onog bitnog nagnuća koje je iznjedrilo
njezinu umjetničku formu. Zatvaranje u ‘čistu’ umjetnost uvjetuje
odmak od svijeta duhovnosti njezina obrednog izričaja. U stvarnosti,
ona tom duhovnom izričaju treba dati umjetničko lice. Liturgija ne
uvodi razlike između glazbenog i sakramentalnog izričaja. Oni se
isprepleću u jedinstvenu svezu pokreta i zvuka. ‘Uspjela’ glazba
je vazda vezana uz cjelovitu formu ‘uspjelog’ liturgijskog iskustva.
Ona otvara i izriče vjerničku egzistenciju, koja se zadobiva kroz
sekvence sakramentalnoga čina. Gdje pjesma i glazba smjera
otvaranju neizrecive mogućnosti očitovanja otajstva u riječi, gesti i
šutnji, ona se transformira metasimbolički događaj sudjelovanja i
tako, kao liturgijska glazba, u najboljem smislu uspijeva. ‘Uspjela’
liturgijska glazba je uvijek dijalogalna. Ona je ‘organ’ osjećanja
dara Duha “u trenutku kada on daruje život.”19
U kontinuitetu s biblijskim iskustvom glazbe, koja je izvor
radosti, zdravlja, afektivni i efektivni susret s Jahvom, liturgijska
je glazba otajstveni simboličko-obredni izraz i iskustvo one
Prisutnosti koja se uzbiljuje u sakramentalnom bogoslužju.
Pjevati i svirati arhetipski je modalitet obrednog izraza i iskustva
zajedništva s božanskim. Njihova se specifičnost očituje u činjenici
da stoje u čvrstoj vezi s riječju (usp. SC, 112). Liturgijska
glazba je logogenička.20 Ona nosi riječ u glazbeni izraz, koja u
svim svojim vokalizacijskim elementima struji prema osjetnom
i simboličkom priopćavanju te konvergira u estetsko iskustvo
slušanja i pjevanja.21 Preko svojega harmonijskog i melodijskog
pokreta, preko eufonije i timbričkih artikulacija, glazba nosi
u simbolizaciju afekata, tvori napetosti i razrješenja, oblikuje
vrhunce i kadence, zbiva se kao simbolički događaj sposoban
cjelovito izreći zbiljnost sakramentalnog prianjanja uz Otajstvo
prisutnosti svojim vlastitim govorom.22
Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad:
Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE
Crkva u svijetu
Post je objavljen 01.06.2008. u 07:00 sati.