Glazba i liturgija su po svojoj prirodi i izražajnoj snazi tijesno
povezane u međuodnos, koji je u vremenu povijesnih i kulturalnih
mijena nerijetko bio poprištem nerazumijevanja ili pak krize i
liturgije i glazbe. U drugim je vremenima međutim označio procvat
obrednog i umjetničkog iskustva vjere. Za razliku od minulih
razdoblja, u kojima je liturgijska glazba bila u središtu društvene
pozornosti, oblikovala kulturu i sama se kulturom obogaćivala,
te davala pečat kulturalnom identitetu, naše je vrijeme obilježeno
“pasivnim” položajem liturgijske glazbe. Svjetovna kultura naime
reflektira zanimanje za liturgijsku glazbu. No, ona više nije kulturalno
relevantni “subjekt”. I onda kad jest predmetom zanimanja šire
kulturne javnosti, ona je izmještena iz svojega izvornoga mjesta
liturgijske ispovijesti vjere, jer je viđena s ideološko-laičkih
gledišta, koja je umrtvljuju u njezinom teologalnom i liturgijskom
identitetu. Aktualni trenutak problematike međuodnosa glazbe,
liturgije i kulture proizlazi iz globalno probuđenog smisla za
estetiku, koja je ipak u posmodernoj kulturi obilježena stanovitom
dvoznačnošću. Ona uzvisuje glazbeni doživljaj i medijski posreduje
različite vrste glazbe, među kojima i liturgijsku glazbu starijih
glazbenih razdoblja, a istodobno održava formalizirane odnose
prema glazbenoj praksi. Mnogo se toga svodi na usvojene izvedbene
formule, uzorke koji se iščitavaju kao modeli za tumačenje stila
epohe, tumačenje lišeno temeljnog obrasca religioznog karaktera.
Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad:
Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE
Crkva u svijetu
|