Društveni život zagrebačkih građana krajem 18. st., izvan prigodnih odnosno
pokladnih blagdana, odvijao se uglavnom u domaćoj, kućnoj atmosferi, u
prijateljskim i obiteljskim krugovima. Pokladni su mjeseci bili prilično hladni
pa je za održavanje plesnih zabava bio potreban odgovarajući plesni prostor.
Nisu, naime, postojala prikladna javna mjesta gdje bi se ondašnji Zagrepčani
mogli u svoje slobodno vrijeme sastajati, razgovarati i zabavljati (Ladović
1974:127). Problem prostora počeo se rješavati krajem 18. st. i za plemićke
krugove i za kazališne družine koje su u Zagrebu djelovale od 1780. do 1860.
i suočavale se s istim problemom (Batušić 1974:108).
U Basaričkovoj 4 nalazila se gradska pivovara. Nekoliko godina prije
dolaska njemačkih družina pivovara je znatno proširena i potpuno sazidana. U
glavnoj gostinjskoj sobi priređivali su se plesovi. O tome su sačuvani
dokumenti iz 1790. godine kada su dozvolu za javne plesove molili Augustin
Schnepf i Josip Mohović, a godine 1828. objavljen je u zagrebačkom
Intelligenzblattu (br. 2 od 12. siječnja 1828.) ovaj oglas:
Plesna obavijest. Sutra, u nedjelju, 13. i u srijedu 16. siječnja 1828., a
zatim svake nedjelje i srijede, sve do konca poklada, održavat će se u
ovdašnjoj gradskoj pivovari plesne zabave. Nadalje i u Maksimiru će
biti priređeno nekoliko društvenih plesova, zbog čega potpisani uljudno
poziva, očekujući i ugodno se nadajući obilnu posjetu. Potpisani neće
ništa propustiti da svoje vrlo poštovane goste na najbolji način posluži.
Kad je samostan klarisa u Opatičkoj ulici (danas Muzej grada Zagreba)
poslije ukinuća opatičkog reda sv. Klare (1782.) prešao u gradske ruke,
uređena je u njemu prva javna kazališna dvorana u Zagrebu u kojoj su se
priređivali plesovi i održavale predstave (Cindrić 1969:26-27). Podigavši
1796. veliku palaču u Demetrovoj 1, grof Ante Pejačević uredio je u njoj i
plesnu dvoranu s pozornicom i gledalištem (Premerl 1974:139). Nije bila
odmah useljiva jer je bila vlažna, ali grof je sljedeće godine ishodio odobrenje
za javnu uporabu, što je bilo proslavljeno svečanim plesom u redutnoj dvorani
(Cindrić 1969:33). Nakon smrti grofa Pejačevića njegova je udovica Barbara,
rođ. Drašković, palaču prodala Ivanu Emilijanu barunu Kulmeru, a 1807.
godine novi vlasnik kazališta postaje grof Antun Amadé de Varkonyi.4 Grof
Amadé je dao kazalištu ime, a Maksimilijan Vrhovac položio je potreban
iznos (Cindrić 1969:35). U toj su se dvorani do početka 1830-ih godina
redovito održavale plesne zabave i kazališne predstave putujućih njemačkih
družina (Karaman i Kampuš 1994:180). Međutim, Amadeovo je kazalište
uskoro postalo neprikladno za sve veće kazališne pothvate i premaleno za
velike plesne zabave. Zadnje vijesti o djelovanju Amadeova kazališta
nalazimo u Intelligenzblattu, prilogu zagrebačkih njemačkih novina Agramer
Politische Zeitung od 16. 8. 1834., gdje stoji da će se u "u četvrtak, 21.
kolovoza održati u ondašnjoj kazališnoj zgradi ples" (Cindrić 1969:41).
Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost
Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA
Autorica: IVANA KATARINČIĆ
Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
Post je objavljen 08.05.2008. u 07:00 sati.