Glazbena kultura Crkve pronalazi u ovoj perspektivi neobično
važan trenutak sadržan u motivu izraza i iskustva ‘potpunog lika
liturgije’ koji nipošto ne može biti shvaćen kao općeniti odnos
spram kršćanske vjere i njezinih sadržaja. To dodatno potvrđuje
činjenica da liturgija objedinjuje različite govore (ikonički, verbalni,
neverbalni), među kojima sonorni govor glazbe zauzima povlašteno
mjesto. Uostalom, sama Konstitucija uočava jedinstvo između riječi
i svetog pjevanja (SC, 112), pružajući integralno viđenje glazbe u
bogoslužju i po bogoslužnom činu, u njegovoj simbolici i estetici.
Otud slijedi da je Crkva, po svojoj glazbenoj kulturi, sadašnjoj
i prošloj, upućena na njegovanje liturgije iz čijega krila ona izvire i
događa se kao sveta i liturgijska, u kojoj i po kojoj obogaćuje izraz
i iskustvo vjere. No, ona ne ostaje samoreferencijalno zatvorena u
samostojne obzore vlastitog obrednog izričaja, nego oplemenjuje
kulturu. Ona je uklopljena u kulturu i zato od nje prima poticaje,
stilska nadahnuća, forme, kako bi uvijek odgovarala svojoj izvornoj
istini umjetničkog djela, te u svojoj simboličko-estetičkoj naravi
očitovala ljepotu otajstva vjere. Posred napetosti između njezine
istine glazbe i istine njezine ministerijalnosti stoji pravi izazov
sadašnjeg trenutka liturgijske glazbe. On je zasigurno obilježen
ponešto ‘neodređenim’ stavom spram glazbene vrijednosti djela
i njegove obredne ministerijalnosti, a sve u nedostatku jasne
kriteriologije jedinstvenoga estetsko-liturgijskog vrjednovanja
djela. Međutim, on iščekuje recepciju autentičnog ideala liturgijske
glazbe na umjetničkoj, pastoralnoj i teološkoj razini, koja se ne
može ograničiti na fragmentarnu elaboraciju zasebnih vidova,
nego se globalno smješta u liturgijski kontekst i cjelovito odnosi na
slavlje Pashalnog Otajstva per ritus et preces (SC, 48). Liturgijsko
posredovanje glazbenoga i glazbeno posredovanje liturgije postaje
pravo mjesto suočavanja s istinom liturgijske glazbe, ali polazište
prepoznavanja cjelovitosti prakse liturgijske glazbe kao izraza i
iskustva svetoga i otajstvenoga.
Daljnji je problem suvremene glazbene kulture Crkve sadržan
u činjenici kulturalnih varijacija, sve većeg utjecaja svjetovnog
načina vrjednovanja i ‘konzumacije’ glazbe. Naime, suvremena
kultura više nego ikad otvara prostor različitim autonomnim
ili ‘sinkretističkim’ glazbenim izrazima, ne suzdržavajući se
ni od otuđujućih interpretacija klasičnih dijela računalnim i
sintetičkim instrumentima. Samostojnost i raznovrsnost glazbenog
izraza u suvremenoj kulturi, vođenoj konzumističkim, odnosno
‘komercijalnim’ interesom, globalno umanjuje sposobnost
autentičnog estetskog doživljaja i vrjednovanja. Površnost u
slušanju, “prilagodba” djela “širokoj publici”, zatiru put ‘konzumaciji
glazbe’, a time i njezinom padu u ‘obično’ i ‘površno’. I kada se radi
o ‘staroj glazbi’ ili pak o suvremenoj liturgijskoj glazbi, poteškoće
u međuodnosu estetske i ministerijalne vrijednosti djela ne
izostaju. One su na svoj način podvrgnute utjecaju suvremene
autonomije glazbenog izraza, osobito u pogledu ‘izoliranosti’
i ‘samoreferencijalnosti’, ‘uzvišenosti’ ili pak ‘nametljivosti’
samoga djela u odnosu prema kojemu sakramentalni čin postaje
‘ministerijalan’ ili tek ‘okviran’. Time se pojavljuje opasnost da
sama glazba svedena na ‘konzumaciju’ izričaja, iscrpi smisao i
veličinu sakramentalnog čina.
Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad:
Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE
Crkva u svijetu
Post je objavljen 24.05.2008. u 07:00 sati.