Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
22.05.2008., četvrtak
1. GLAZBENA KULTURA CRKVE PRED SUVREMENIM IZAZOVIMA
|
Liturgijska glazba uvijek ostaje i jest umjetnost zvuka. Njezin je identitet naime vazda zajamčen pripadnošću ‘svijetu umjetnosti’, te je stoga podložna estetskim i formalnim kriterijima glazbene umjetnosti kao takve, koji je u svakom pogledu obvezuju. Time se ona smješta u širi horizont umjetničkog djela (ergon), koji počiva na simboličko-estetičkom principu očitovanja lijepoga, eksplicirajući komunikativne, interaktivne i integrativne forme vezane uz specifični kulturalni obzor. No, glazbene funkcije, forme i strukture očituju se na različiti i na dinamičan način u onom ambijentu kojemu su povjerene i iz kojega proizlaze. U našem je slučaju to bogoslužje Crkve. U onom smislu kada Sabor potvrđuje da “sveto pjevanje združeno s riječima tvori potrebit i sastavni dio svečane liturgije“ (SC, 112), valja uočiti specifičnost liturgijske glazbe, koja se bitno razlikuje od drugih oblika glazbenog izražavanja time što se događa u dimenziji vjerničkog iskustva i liturgijskog slavlja Kristova Otajstva. Obzirom na taj vid, glazba u liturgiji može biti nazvana svetom glazbom, ukoliko je ona bitno vezana uz obredno iskustvo vjere, ali istodobno može biti nazvana i liturgijskom glazbom, ukoliko proizlazi iz liturgije, k liturgiji je upravljena i samo unutar liturgije se jedinstveno događa kao iskustvo same vjere, koja u njoj pronalazi svoj estetski odraz. ‘Sveto’ i ‘liturgijsko’ u ovom slučaju izriču istu zbiljnost, uzmemo li u obzir da se uvijek radi o svetom (sacrum) s kršćanskim predznakom, a liturgijskosakramentalnim identitetom. S fenomenološke točke gledišta, u ‘induktivnom’ smislu, radi se o svetom u redu kršćanskog Otajstva. No, ‘liturgijsko’ u objektivnom smislu izriče narav glazbe o kojoj je riječ, njezinu ukorijenjenost u slavlje Otajstva i njezino odredište u sudjelovanju vjernika na istom slavlju. Time je zajamčena komplementarnost ovih dvaju različitih, ali usko povezanih vidova istoga fenomena.1 Oko potonje problematike različitih nazivlja liturgijske glazbe, koja nerijetko sa sobom nose niz općenitih ili posebnih konotacija, ali i mjestimice oprečnih, ne postoje samo pojmovne neodređenosti. Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad: Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE Crkva u svijetu |
