Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
26.05.2008., ponedjeljak
2. GLAZBENA BAŠTINA SPLITSKE KATEDRALE
|
U okviru duhovno-kulturnih zbivanja grad Split je tijekom svoje duge kulturne prošlosti oduvijek posvećivao veliku pomnju glazbi, na poseban način liturgijskoj glazbi, koja je u tom ambijentu zauzimala povlašten položaj. Splitska je prvostolnica svojom dugom i bogatom glazbenom tradicijom stoljećima bila središte glazbenog života Dalmacije, a uz Dubrovnik i središte glazbenog stvaralaštva u južnoj Hrvatskoj. Počeci glazbene prakse u splitskoj prvostolnici vjerojatno se poklapaju s početkom bogoslužja posvetom Dioklecijanova mauzoleja u katedralu (VII. stoljeće), a vezuju se uz gregorijansko pjevanje baštinjeno i razvijeno unutar benediktinskog reda čiji je utjecaj nedvojben u razvoju bogoslužja i kulture u Hrvata. Liturgijske knjige sačuvane u riznici splitske katedrale očituju tradiciju gregorijanskog pjevanja, njegovanog u bogoslužju tijekom stoljeća.3 Već u XIV. stoljeću spominje se služba predvoditelja u pjevanju (cantor), a u XV. stoljeću katedrala dobiva prve orgulje, a time i službu orguljaša.4 U XVI. stoljeću nadbiskup Ivan Foconi počeo se intenzivnije baviti uređenjem liturgijske glazbe u katedrali.5 U istom stoljeću ustrojava se kapelnička služba, koja utječe na nove oblike organiziranja glazbene izobrazbe i izvedbene prakse. Pritom valja napomenuti da je Split u svojoj starijoj prošlosti spadao u područje latinskoga liturgijskog jezika i tradicije gregorijanskog pjevanja, tradicije koju nikada nije napustio, ali je kler poznavao i upotrebljavao i narodni jezik u pjevanju, osobito poslanica i evanđelja.6 Prvi podaci sežu u XI. stoljeće, kada je Adam Parižanin prepjevao žića sv. Dujma na hrvatski jezik. Praksa pjevanja šćaveta njegovala se u vrijeme mletačke i austrijske uprave nad Dalmacijom u dane gradskoga patrona. Prvi tragovi domaćeg stvaralaštva ponovo se vezuju uz uglazbljivanje žića sv. Dujma (XI st.). U XVII. stoljeću u katedrali se uspostavlja institucija kapelnika (Magister ili Maestro di cappella), a s kojim počinje procvat glazbenog stvaralaštva i glazbene poduke, koji se neprekidno razvijaju puna četiri stoljeća.7 Kontinuitet brižnog njegovanja i razvijanja liturgijske glazbe na poseban način se je očitovao u uspostavi posebne profesionalne glazbene službe kapelnika i njenog kontinuiranog održavanja sve do danas.8 Svi su kapelnici redom bili skladatelji, zborovođe, ali i glazbeni pedagozi, budući da su bili “dužni podučavati klerike cantum gregorianum etiam figuratum”.9 Međutim, jedan od osnovnih problema u glazbenoj tradiciji u splitskoj katedrali jest pomanjkanje izvedbenog kontinuiteta, odnosno padanje u zaborav kompletnog opusa niza autora. U pravilu, aktualni kapelnici bili su dužni skladati i sami su većinom izvodili svoja djela; nasljednici su rijetko posezali za djelima prethodnika, budući da su zahtjevi trenutka, stilske i kulturalne promjene, diktirali stvaranje novih djela. Niz vrsnih hrvatskih, ali i stranih skladatelja i zborovođa djelovao je u tom prostoru, poput Ivana M. Lukačića, koji je na naslovnici svoje zbirke Sacrae Cantiones izdane u Mlecima,10 nazvan praefectus musicae i smatra ga se “ocem hrvatske glazbe”, zatim Tome Cecchinija, Jeronima Sperutija, Karla Antonija Naglia, Julija Bajamontija, Benedetta Pellizzarija i drugih. Njihove skladbe, sačuvane u Glazbenom arhivu splitske katedrale, stvarni su pokazatelji visine umjetničkih dosega katedralnih kapelnika, ali i stvarni pokazatelji kvalitete reproduktivnog muziciranja prisutnih vokalnih ili pak vokalno-instrumentalnih ansambala koji su djelovali pri splitskoj prvostolnici.11 Muzikološka istraživanja stvaralaštva splitskih kapelnika, tijekom našeg stoljeća, izazvala su zanimanje šire javnosti, a djela zaboravljenih autora našla su svoje mjesto na današnjim Veliko vijeće grada. Za razliku od kapelnika, koji su bili odgovorni za ukupna glazbena događanja u katedrali, kao i za poduku klerika, postojale su i još neke profesionalne službe: orguljaši i poslužnici kod orgulja. Orguljaše se nerijetko poistovjećuje s kapelnicima iako su te dvije službe bile zasebne. Ponekad je, doista, i jedna i druga služba bila objedinjena u jednoj osobi. No, u redovitom slučaju, još od vremena I. Lukačića, zasebno je postojala služba orguljaša i služba kapelnika. Orguljaš je imao zadaću redovito pratiti na instrumentu zbor realizirajući basso continuo po već utvrđenim pravilima. Uz orguljaša, postojala je i služba poslužnika kod orgulja, odnosno služba ‘mjehogazitelja’ (folista) koja se prvi put spominje 1702. godine. Usp. M. Grgić, Služba poslužnika kod orgulja u splitskoj katedrali, u: Bašćinski glasi 4 (1995), 239-248. U spomenutom razdoblju, u katedrali je povremeno djelovao i orkestar. Bili su to uglavnom manji sastavi (gudački korpus, eventualni puhači: trube, rogovi, flaute i sl., uz obvezatnu pratnju orgulja). Razvidno je na temelju uvida u djela sačuvana u Glazbenom arhivu splitske katedrale, da su se oni okupljali prigodom većih proslava i blagdana koncertnim, ali i u liturgijskim repertoarima. U višekratna istraživanja Glazbenog arhiva splitske katedrale koja su poduzimali muzikolozi pojedinačno ili pak cijele ekipe, dovelo je do određenih rezultata, poput kompletnog sređivanja arhivske građe, stvaranja cjelovitiog popisa djela i dr. Osobio zanimanje izazvao je vrijedan opus Julija Bajamontija, čije je djelo znanstveno osvijetljeno s različitih gledišta.12 Glazbena frazeologija kojom se služio, a napose formalni obrasci i kompozicijsko-tehnički postupci, koje je primjenjivao, potvrđuju njegovu dugotrajnu vezanost uz aktualnog kapelnika Benedetta Pellizzarija. Godine 1770., prigodom posvete novog oltara sv. Dujma, Bajamonti je na vlastite stihove uglazbio dramski oratorij Prijenos sv. Dujma, prvi u povijesti hrvatske glazbe. Iste godine djelo je praizvedeno u starom splitskom kazalištu za vrijeme proslave blagdana gradskog patrona sv. Dujma. U istoj prigodi, glazbu za svečanu liturgiju, osobito monumentalnu Svečanu večernju i Te Deum, skladao je tadašnji kapelnik B. Pellizzari.13 On je u Splitu tijekom dugog razdoblja svojega djelovanja (1754.-1789.), stvorio obiman opus, koji visokom vrijednošću daleko nadvisuje druge katedralne kapelnike. Uz Bajamontija, on se zacijelo može smatrati jednim od najsvestranijih i najplodnijih skladatelja u glazbenoj i kulturnoj povijesti grada Splita. U kontekstu političkih, društvenih i kulturnih gibanja pojedinih razdoblja, liturgijska je glazba u splitskoj katedrali doživljavala određene oscilacije u stvaralaštvu i izvedbi. Možemo reći da je 18. stoljeće, u vrijeme djelovanja B. Pellizzarija i J. Bajamontija, te poslije A. Albertija bilo ‘zlatno doba’ liturgijske glazbe u Splitu, dok u 19. stoljeću ona doživljava stagnaciju i pad. Nestankom drevnog običaja glazbene edukacije pri katedrali, čestim promjenama kapelnika te konačnim rasformiranjem katedralne kapele (1886.), glazba u splitskoj katedrali zapada u sve teži položaj. Sve snažniji utjecaj teatralne glazbe romantizma utjecao je na liturgijsku vrijednost glazbene kulture u katedrali. Postupno se razvijao i utjecaj preporodnog razdoblja te promicanja narodnog, odnosno staroslavenskog jezika, što je ostavilo traga u povijesti glazbene kulture u tom prostoru.14 Početak 20. stoljeća obilježen je nastojanjem oko obnove crkvene glazbe općenito, kad Motu proprio pape sv. Pija X. (1903.) utvrđuje nove kriterije u vrjednovanju i njegovanju crkvene glazbe. |
