Kreativni pristup liturgiji, a time i liturgijskoj glazbi, treba
nadići gubljenje njezine estetske vrijednosti i simbolike – ponajviše
vidljivo u ‘komercijalnoj’ glazbi novijeg tipa niske vrijednosti i
siromašnog sadržaja, sve učestalije u liturgijskoj praksi – ali i
druge oblike ‘autoreferencijalne’ glazbe koncertnog tipa, koji u
težnji za ‘spektakularnoću’ izvedbe zastiru sakramentalni događaj.
U svakom pogledu, glazba za liturgiju jest ona koja se otvara
liturgiji i biva liturgija. S druge pak strane, liturgija se treba
glazbeno otjeloviti u cjelovitoj estetskoj i ministerijalnoj vrijednosti.
Samo tako može biti izraz i iskustvo Crkve koja slavi i zato vjeruje
i koja vjeruje pjevajući.
U našem je predmetu, međutim, od posebnog zanimanja
razmatranje kreativnog odnosa spram domaće glazbene baštine,
koja u ograničenoj mjeri ‘pohađa’ aktualno bogoslužje. Isključujući
u ovome razmatranju kritičku analizu šireg poimanja liturgijskog
glazbenog izražavanja i dublju analizu glazbenih oblika, valja nam
promišljati mogućnost dijaloga staroga i novoga, tj. one pojave
koja je kroz povijest glazbe uvijek dijalektički prisutna. Svaki je
naime novi pojavak u povijesti liturgijske glazbe podrazumijevao
nadilazak staroga, ali istom zahvaljujući prijašnjem gradio je svoju
novost, te u novosti začinjao neke nove putove očitovanju ljepote
otajstva vjere. Pritom je nerijetko ono prijašnje padalo u zaborav i
opet se uzdizalo u svojoj veličini, potvrđujući povijesno uglazbljen
izraz i iskustvo vjere, koje i nekim drugim generacijama zrači
privlačnom ljepotom i ministerijalnom poniznošću. I onda kada
dio tih djela više nije prikladan za aktualno bogoslužje, oni čine
neotuđivi dio glazbene kulture Crkve.
Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad:
Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE
Crkva u svijetu
|