Poimanje liturgijske glazbe kao ‘glazbenog repertoara’ u čistoj
‘funkciji’ slavlja ili pak ‘glazbenog repertoara’ neovisnog o
liturgijskom slavlju, upravljenog k estetskom doživljaju same
glazbe, nisu rijetke predrasude koje se kriju, ali i očituju u novijoj
liturgijskoj praksi. U stvarnosti, obje se ograničavaju suženim
viđenjima smisla liturgijske glazbe. Prva svodi glazbu na funkciju
i sredstvo ne vodeći računa o obrednoj naravi glazbe, njezinoj
strukturalnoj povezanosti sa simbolikom kršćanskog bogoslužja
koje glazba prožima u svim njegovim dijelovima. Drugoj opciji izmiče
smisao bogoslužnog čina, sveden na površni okvir ‘spektakularnog’
glazbenog događanja. Istina liturgijske glazbe, pak, stoji onkraj
jednostranih viđenja. Ona se ogleda u liturgijskoj službi Crkve te
pronalazi smisao u svojoj ministerijalnoj ulozi (munus ministeriale)
(SC, 112). Glazba, naime, piše M. Kirigin, “nije samo dodatak i
ukras liturgije. Ona je sama liturgija, njezin integralni dio koji ne
spada u njezino bitno ustrojstvo, ali svakako spada u potpuni lik
liturgije”.2 Time se ona izuzima iz perspektive sredstva i funkcija,
a upisuje u okvir službe (ministerium), te je istom nesvediva
na glazbeni događaj, budući da čini jedinstvo s otajstvenim
događanjem liturgijskog slavlja. To konačno potvrđuje i Drugi
vatikanski sabor, kada smješta sve umjetnosti u red “uglednih i
lijepih znakova i simbola nadnaravnih vrednota” (SC, 122). Budući
da je glazba simbol, ona, poput svih drugih liturgijskih simbola,
počiva na principu prezencijalnosti i artikulira se u teandričkoj
dijalogalnosti. Viđenje glazbe u toj perspektivi omogućava dublje
i cjelovitije vrjednovanje njezinog mjesta i službe u liturgijskom
slavlju.
Prenašamo u nastavcima (s manjim izmjenama u međunaslovima) izvorni znanstveni rad:
Ivica Žižić - LITURGIJSKA GLAZBA IZMEĐU OČUVANJA GLAZBENE BAŠTINE I LITURGIJSKE PRAKSE
Crkva u svijetu
|