Uvodili su se nacionalni elementi i u plesnu glazbu, posebno za valcere,
galope i mazurke (Ivančan 1996:43).
Izdvojila bih valcer kao najdominantniji i najzanimljiviji ples 19.
stoljeća. Plesao se kao društveni, narodni i scenski ples. Nalazi se na svim
plesnim redovima sačuvanima u Muzeju grada Zagreba. Iako najpopularniji i
najomiljeniji, neprestano su ga pratile kritike10 jer osim, za ono doba,
presmionog fizički bliskog dodira među plesnim partnerima, zamjeralo mu se
i neslavensko podrijetlo. Osobito u ilirsko doba "bečki je Walzer imao i svoju
njemačku dakle neprijateljsku afirmaciju" (Kassowitz-Cvijić 1927., 20. 2.).
Zavodljivi su valcer najviše branile dame, a da se "ne zamjeri odveć krasnom
spolu" i nacionalnom rodoljublju ipak bude udovoljeno, grof Jurica Oršić
(tada vođa "društva zagrebačkih strielacah"), odredio je da se u
tročetvrtinskom plesnom taktu sviraju hrvatske melodije, pa se omiljeni
valcer ipak plesao (Kassowitz-Cvijić 1927., 20. 2.), često uz pratnju narodnih
tamburica. Osvajao je najvjerojatnije jednostavnošću koraka11 (ali ne i
izvedbe), svojom brzinom i okretnošću. (Opširnije o valceru i salonskome
kolu vidjeti u tekstu Ive Niemčić, str. **-**) Ipak, ništa se nije događalo
preko noći pa su se neki običaji i navade teško iskorjenjivali.
Ljudevit Vukotinović se u članku "Salon u Zagrebu", u kojem opisuje
bal u Streljani, 27. siječnja 1842., nazvan "narodna večerna zabava", osvrnuo
upravo na opravdanost toga naziva jer smatra da naziv "narodno"
podrazumijeva narodne običaje, narodnu nošnju i narodni jezik, i u tom
smislu ona to nije bila. Piše da su na tom balu običaji i nošnja bili europski, a
"jezik pako, ah da nam se Bog smiluje, on je i kod nas Horvatah ili Ilirah uvek
još nemački", a ljepšem spolu poručuje: "Treba, da gospodične i gospoje na to
misle, da je svaka u naših očiuh lepša, koja je domorodka". Slaže se,
međutim, da je zabava imala narodni značaj "jer je salah narodnimi bojami
nakitjena bila, napisi itd. naški biahu". Zahvaljuje "gospodičnam... koje su se
carveno i belo obukle", iako iskazuje ilirsku težnju da "bi voljio bio na
mnogih na njih i modre i zelene i ma kakove haljine vidjeti, samo da bi u
sardcu narodnost nosile; jer se mi s nekoliko rifah carvenih verpcah zaslepiti
nedamo" (Vukotinović 1842., 11. 2., br. 6).
Opravdanost naziva mogli bismo naći u prvoj izvedbi kola u
zagrebačkom salonu za što je lovorike pokupio Marko Bogunović,12 "koji si
taj trud dade, i tako mladiće naše kao i gospodične u tom tancu poduči"
(Vukotinović 1842., 11. 2., br. 6). Promjene su se događale postupno, ali je
nastojanje bilo konstantno, uporno i dosljedno.
10 Ivan Dežman valcer je čak smatrao nezdravim, najvjerojatnije radi veličanja "zdravog" i
"moralnog" kola (Vienac 1869:br.1).
11 Valcer se sastoji samo od šest koraka: dva za desni okret, dva za lijevi i dva koraka za
promjene.
12 Marko Bogunović, natporučnik brodske krajiške pukovnije, sastavio je 1841. "dvoransko
kolo u dva lika", nazvavši ga Slavonsko kolo, a po želji mladih Iliraca sastavio je naknadno i
Horvatsko kolo. Oba su bila izvedena na spomenutoj pokladnoj plesnoj zabavi 27. siječnja
1842. u Streljani (Vukotinović 1842., 11. 2., br.6).
Prenosimo:Časopis Narodna umjetnost
Originalni znanstveni članak: ZAGREBAČKE PLESNE ZABAVE S KRAJA 18. I TIJEKOM 19. STOLJEĆA
Autorica: IVANA KATARINČIĆ
Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
Post je objavljen 15.05.2008. u 07:00 sati.