23
utorak
srpanj
2019
Zašto su Stepinac i Tito marginalci hrvatske povijesti
Eutanazija državotvorne misli
Sukob religioznog, pacifističkog, katoličkog (skoro anacionalnog) nadbiskupa i militantnog, anacionalnog (sumnjivog podrijetla), karijerističkog diktatora, pod krinkom kako su obojica Hrvati ukazuje na svu tragičnost hrvatske povijesti.
Hrvatska (država) ima legitimno pravo braniti teritorij uporabom vojne (oružane) sile. Sve države svijeta imaju legitimno pravo na vojsku i uporabu vojske.
Jedino Hrvati rješavanje pitanja teritorija gledaju kroz prizmu moralnoga sukoba (dvojice marginalaca).
Niti Tito, ni Stepinac (koji je imao prigodu moralni sukob proizvesti prije nego li je taj sukob postao paravan za izuzeće prava hrvatskog naroda na državu) nisu povijesne osobe. Oni su suputnici jedne tragedije, ma koliko puhali balon o njihovom osobnom doprinosu toj tragediji.
Hrvati nisu shvatili važnost političko-vojnog organiziranja u obrani vlastitog teritorija. Državu nisu shvaćali kao instrument najučinkovitije zaštite teritorija, stanovništva, gospodarstva, kulture i civilizacijske pripadnosti. To traje do današnjih dana.
Hrvati su umjesto povijesti oružanih sukoba uplivali u vode moraliziranja (te pobrali epitete genocidnog i koljačkog naroda) i borbe na kulturnom planu (na kojem nikad nitko nije pobijedio).
Iako današnji književni jezik nije pobjeda hrvatskog naroda, već jugoslavena.
Teritorijalno, rupom u povijesti (koju popunjavaju sukobom Stepinca i Tita), izgubili su Zemun, Boku i malo više jadranske obale, Drinu.
Današnja politička elita (titoisti) betonira posrnuće hrvatskog naroda i pomažu mu izgubiti još.
2 000 000 vojnika, od kojih barem milijun mora biti nobelovaca.
Oznake: Stepinac, tito, religiozno, ateistički, pacifit, militant, ateist, anacionalan, Drava, marginalci povijesti, vojska, teritorij, Zemun, Boka, moraliziranje, genocidni narod, borba na kulturnom planu, titoisti
komentiraj (1) * ispiši * #
23
subota
srpanj
2016
Stepinac (u grotlu blaženosti)
Ustaše pred vratima ...
Poigravanje ikonama hrvatske samobitnosti (mada Stepinac na svojevrstan način ne podupire vlastiti mit), farsično nastavlja živjeti.
Stepinac nije Stepinac, blaženik je (katoličke crkve), pretendent biti svetac.
Zastupajući katoličke (i političke; jer je katoličanstvo dio sustava, pa je okruženo politikom (naročito na razmeđi civilizacija) i politično) vrijednosti stekao je ugled blaženika ...
Izuzetna politiziranost socijalističkog/komunističkog i proruskog svjetonazora (zbog totalitarnosti) posebno je uživalo graditi odnose sa vjerskim zajednicama (jer su takve zajednice izrazito politizirane (izvana). Kako?
U svojoj cjelokupnosti, kroz odnos prema Bogu, vjerske zajednice imaju i društveni nauk (koji je protivan komunističkom (koji se smatra pravovaljanim)). Sam društveni angažman vjerskih zajednica dvojako je poticalo komunističke partije (posebno one na vlasti) na odnos prema vjerslim zajednicama i pripadnicima tih zajednica.
Komunistička (staljinističko-titoistička) politika odnosa prema nacijama i nacionalnim državama (kao i stadij hrvatskog/e naroda/nacije, pripravnost Hrvata ostvariti tisućljetni san (o vlastitoj državi)) odredio je odnos prema (božjem slugi) svjedoku vjere (pripravnom svoju vjeru svjedočiti vlastitim životom) bl. Alojziju Stepincu.
Rehabilitacija blaženika (ukidanjem sudske presude), bez obzira na način (prešućivanja odnosa i razloga ...) ne svjedoči o Stepinčevoj žrtvi, okolnostima progona i osude, ali (svejedno) rehabilitira ustaštvo (kojem nije pripadao) i ideju nezavisne države Hrvatske ...
Stepinac nije stradao zbog vjere (već zbog vjerovanja (naroda) kako zastupa ideju nezavisnosti Hrvatske).
Ukidanje presude (mada pažljivo iznijansirana) iznova postavlja pitanje tisuća presuda (koje nitko neće ukinuti), kao i smisao poništenja jedne ili nekolicine presuda (umjesto (civilizacijske) osude cjelokupnog totalitarno-zločinačkog sustava koji je producirao presude i likvidacije bez presuda ...).
Iz memoara osoba koje su sudjelovale u progonu Stepinca (J. Blažević i J. Manolić) ...
J. Blažević (javni tužitelj u slučaju Stepinac) je napisao kako je titov posrednik priprijetio samom Blaževiću, ako ne povede postupak protiv Stepinca kako će i sam biti optužen.
J. Manolić je izjavio (dokumentirano) kako je titova naredba bila da se Stepinac ne smije (po odsluženju zatvorske kazne) vratiti na službu u Zagreb ... (stoga je u zatvoru trovan, po pogoršanju zdravlja prijevremeno pušten u Krašić, gdje je proces trovanja priveden završetku).
Sam Stepinac nije hrvatski nacionalist (pa niti ustaša) (čime je bio titov saveznik), ali je zagovarajući univerzalnost potvrđivao pravo Hrvata na vlastitu državu (istovremeno i pravo drugih imati državu na istom teritoriju)(što je i tito tvrdio). Titu se nije sviđalo samo pravo Hrvata na državu.
Stepinac nije bio zastupnik hrvatskog naroda (on je bio nadbiskup, kasnije i kardinal, kojeg je imenovao rimski papa). Njegova žrtva nije žrtva za hrvatski narod i hrvatsku državu, već za katoličku vjeru, pa je povezivanje Stepinca s ustašama povijesni falsifikat (svojstven komunističkoj ideologiji)(kao i današnjem pravosuđu).
Sposobnost katoličke crkve zauzeti nedvosmislen (i moralan) stav u ratovima koji nisu vjerski je iluzija.
Katoličanstvo (kao ni međunarodno pravo) nema sposobnost jasno razlikovati pravedni, obrambeni rat od agresije (i time poprilično svojim društvenim angažmanom unosi prijepora (s jedne strane) i nevjerice (s druge strane) u ionako teške odnose (ratnih i postratnih vremena)).
Stepinčeva žrtva je time bespotrebna (onaj katoličanski angažman je u grotlu masovnih likvidacija, progona i zločina izgubio i taj smisao). Stepinac je sveden u okvire politike Vatikana (i odnosa pape prema vlastitim službenicima ...).
Stradanje zbog vjerovanja naroda, prihvaćanje stradanja zbog odlučnosti svjedočiti vlastitu vjeru, stradanje zbog vjerovanja partije proizvelo je okolnosti koje zahtijevaju malo vuše od administrativne odluke o ukidanju kazne.
Niti je današnja Republika Hrvatska pravni slijednik socijalističke, niti je moguće ukinuti pojedinačnu sudsku odluku kojom je osuđen narod ...(time rehabilitiramo zločinački sustav kojemu je zločin bio utkan u srž postojanja).
Stepinac nije svetac jer je bio ustaša, već zbog toga što se usudio suprotstaviti svima (iako nije bio protiv nikoga).
Štujte tu svetost, jer će mnogo vode proteći prije nego li se netko opet drzne podjednako iskušati naše granice (strpljivosti).
Oznake: ikone, hrvatska samobitnost, farsičnost, Stepinac, blaženik, svetac, katoličanstvo, politika, nacije, države, tisućljetni san, nezavisnaot, pravna rehabilitacija, totalitarni i zločinački sustav, Blažević, manočić, svjedoci progona, univezalnost vjere, savezništvo, odnos katoličke crkve prema ratovima, svetost, granice strpljivosti
komentiraj (2) * ispiši * #
