23
subota
srpanj
2016
Stepinac (u grotlu blaženosti)
Ustaše pred vratima ...
Poigravanje ikonama hrvatske samobitnosti (mada Stepinac na svojevrstan način ne podupire vlastiti mit), farsično nastavlja živjeti.
Stepinac nije Stepinac, blaženik je (katoličke crkve), pretendent biti svetac.
Zastupajući katoličke (i političke; jer je katoličanstvo dio sustava, pa je okruženo politikom (naročito na razmeđi civilizacija) i politično) vrijednosti stekao je ugled blaženika ...
Izuzetna politiziranost socijalističkog/komunističkog i proruskog svjetonazora (zbog totalitarnosti) posebno je uživalo graditi odnose sa vjerskim zajednicama (jer su takve zajednice izrazito politizirane (izvana). Kako?
U svojoj cjelokupnosti, kroz odnos prema Bogu, vjerske zajednice imaju i društveni nauk (koji je protivan komunističkom (koji se smatra pravovaljanim)). Sam društveni angažman vjerskih zajednica dvojako je poticalo komunističke partije (posebno one na vlasti) na odnos prema vjerslim zajednicama i pripadnicima tih zajednica.
Komunistička (staljinističko-titoistička) politika odnosa prema nacijama i nacionalnim državama (kao i stadij hrvatskog/e naroda/nacije, pripravnost Hrvata ostvariti tisućljetni san (o vlastitoj državi)) odredio je odnos prema (božjem slugi) svjedoku vjere (pripravnom svoju vjeru svjedočiti vlastitim životom) bl. Alojziju Stepincu.
Rehabilitacija blaženika (ukidanjem sudske presude), bez obzira na način (prešućivanja odnosa i razloga ...) ne svjedoči o Stepinčevoj žrtvi, okolnostima progona i osude, ali (svejedno) rehabilitira ustaštvo (kojem nije pripadao) i ideju nezavisne države Hrvatske ...
Stepinac nije stradao zbog vjere (već zbog vjerovanja (naroda) kako zastupa ideju nezavisnosti Hrvatske).
Ukidanje presude (mada pažljivo iznijansirana) iznova postavlja pitanje tisuća presuda (koje nitko neće ukinuti), kao i smisao poništenja jedne ili nekolicine presuda (umjesto (civilizacijske) osude cjelokupnog totalitarno-zločinačkog sustava koji je producirao presude i likvidacije bez presuda ...).
Iz memoara osoba koje su sudjelovale u progonu Stepinca (J. Blažević i J. Manolić) ...
J. Blažević (javni tužitelj u slučaju Stepinac) je napisao kako je titov posrednik priprijetio samom Blaževiću, ako ne povede postupak protiv Stepinca kako će i sam biti optužen.
J. Manolić je izjavio (dokumentirano) kako je titova naredba bila da se Stepinac ne smije (po odsluženju zatvorske kazne) vratiti na službu u Zagreb ... (stoga je u zatvoru trovan, po pogoršanju zdravlja prijevremeno pušten u Krašić, gdje je proces trovanja priveden završetku).
Sam Stepinac nije hrvatski nacionalist (pa niti ustaša) (čime je bio titov saveznik), ali je zagovarajući univerzalnost potvrđivao pravo Hrvata na vlastitu državu (istovremeno i pravo drugih imati državu na istom teritoriju)(što je i tito tvrdio). Titu se nije sviđalo samo pravo Hrvata na državu.
Stepinac nije bio zastupnik hrvatskog naroda (on je bio nadbiskup, kasnije i kardinal, kojeg je imenovao rimski papa). Njegova žrtva nije žrtva za hrvatski narod i hrvatsku državu, već za katoličku vjeru, pa je povezivanje Stepinca s ustašama povijesni falsifikat (svojstven komunističkoj ideologiji)(kao i današnjem pravosuđu).
Sposobnost katoličke crkve zauzeti nedvosmislen (i moralan) stav u ratovima koji nisu vjerski je iluzija.
Katoličanstvo (kao ni međunarodno pravo) nema sposobnost jasno razlikovati pravedni, obrambeni rat od agresije (i time poprilično svojim društvenim angažmanom unosi prijepora (s jedne strane) i nevjerice (s druge strane) u ionako teške odnose (ratnih i postratnih vremena)).
Stepinčeva žrtva je time bespotrebna (onaj katoličanski angažman je u grotlu masovnih likvidacija, progona i zločina izgubio i taj smisao). Stepinac je sveden u okvire politike Vatikana (i odnosa pape prema vlastitim službenicima ...).
Stradanje zbog vjerovanja naroda, prihvaćanje stradanja zbog odlučnosti svjedočiti vlastitu vjeru, stradanje zbog vjerovanja partije proizvelo je okolnosti koje zahtijevaju malo vuše od administrativne odluke o ukidanju kazne.
Niti je današnja Republika Hrvatska pravni slijednik socijalističke, niti je moguće ukinuti pojedinačnu sudsku odluku kojom je osuđen narod ...(time rehabilitiramo zločinački sustav kojemu je zločin bio utkan u srž postojanja).
Stepinac nije svetac jer je bio ustaša, već zbog toga što se usudio suprotstaviti svima (iako nije bio protiv nikoga).
Štujte tu svetost, jer će mnogo vode proteći prije nego li se netko opet drzne podjednako iskušati naše granice (strpljivosti).
Oznake: ikone, hrvatska samobitnost, farsičnost, Stepinac, blaženik, svetac, katoličanstvo, politika, nacije, države, tisućljetni san, nezavisnaot, pravna rehabilitacija, totalitarni i zločinački sustav, Blažević, manočić, svjedoci progona, univezalnost vjere, savezništvo, odnos katoličke crkve prema ratovima, svetost, granice strpljivosti
komentiraj (2) * ispiši * #
15
utorak
ožujak
2016
Hrvatska je izgubljena u vrtlogu mediokritetstva
Legalistička Hrvatska nije sposobna nadići titoističku Hrvatsku.
HDZ, stranka (promjena) koja je pozvala na stvaranje moderne Hrvatske (nesocijalističke, neruske, nejugoslavenske, nesrpske, ...) na hrvatskim tradicionalnim vrijednostima (katoličanstvu, okrenutosti zapadu i vrijednostima rada), zastala je na (titoističkoj) točki s koje nema povrataka (jer se nikamo nije pomakla).
Zablude sustavnih reformi (od kojih nije provedene niti jedna značajna) (tranzicija je reforma kojom smo trebali otkloniti sve prosrpsko-proruske okupacijske mjere koje su nas kao društvo oslabili do nesposobnosti održavati teritorij) političkim se manevrima svode na retoričko prikazivanje uspjeha (otklona od titoizma), iako se nismo (osim u proteku vremena i prezaduženosti) pomakli (do spoznaje kako je socijalističko-samoupravna praksa propala, i karakterističnih negativnosti tog sustava koje smo pretočili u negativnosti novog sustava). Danas, socijalizam (titoističkog oblika; protekcionizma ideološki podobnih) produžavamo državnim subvencioniranjem (nadoknade zakinutim u socijalističko doba).
Povratkom titoista (milanovićeve neslavne paranoične lopovske svite) predstečajnim nagodbama pogodovali su "svojima" (koji su uzeli mnogo, iako ih je malo). A prave novce (milijarde kuna) su partijski operativci prelili (ili ih uopće pri zaduživanju nisu ni unijeli u Hrvatsku) na inozemne račune.
Prave reforme (tranzicije) neće biti dok se principijelno vlast ne odrekne pogodovanja (svojim), na ovaj ili onaj način.
Hrvatska se vrti u krugu izmjene na vlasti i naplate proteklih pretrpljenih šteta, na štetu svih nas.
Nitko rad ne poštuje, država dijeli šakom i kapom (nekom šakom, nekom kapom).
Sad je vrijeme za naplatu onih koji do sad nisu dobivali ni od komunjara, niti od HDZ-a ...
(Ja se nadam kataklizmi svjetskih razmjera, jer taj začarani krug degradiranja države i vlasti nije moguće zaustaviti demokracijom ...).
Pobjeđuju lažci, lopovi i izgubljeni,
Hrvatsku moraju povesti oni kojima je zadaća uvesti/vratiti radne vrline kao preduvjet materijalnoga uspjeha (nadarenost i izvrsnost su dobro došle popratne osobine).
Michelangelo Buonarroti The Creation of Adam hand
Oznake: legalistička država, titoistička država, katoličanstvo, prozapadnost, vrijednosti rada, fiktivna točka s koje nema povratka, zablude svih reformi, tranzicija, spoznaja propasti socijalizma, produžavanje socijalizma subvencijama, milanovićeva paranoična lopovska svita, pogodovanje predstečajnim nagodbama, milijarde partijskih novaca, istinska tranzicija, krug naplata pretrpljenih šteta, nepooštivanje rada, degradiranje države, šakom i kapom, lopovi, društveni uspjeh kao posljedica vrijednog rada
komentiraj (1) * ispiši * #
06
petak
studeni
2015
Birate svoju čast i svoje mjesto u društvu
Tipična ishodišta politke su društveni sukobi, ograničenost resursa, planiranje budućnosti, odnosi s drugim zajednicama.
Politika pretpostavlja početnu raznovrsnost stajališta, pa je pomirenje razlika među uključenim stranama također jedan od njenih ciljeva.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Politika
Kada društveni sukobi prerastu mogućnosti pomirenja razlika, politika postaje nemoćna.
Društveni sukob (nedozrele nacije) proizlazi i zbog nacionalnog pitanja. Nacionalno pitanje opterećuje hrvatsko društvo od nastanka prvih nacija, ali je posebno izraženi pojavom jugoslavenske ideje (koju i danas dio društva, unatoč većini, pokušava oživjeti). Jugoslavenska manjina, nepoštujući demokratska načela, spremna je političkim sredstvima nametati svoju ideju i produbljivati društveni sukob (sve u službi otvaranja ratnog žarišta u Europi i EU, pri pokušaju otklona žarišta sa ukrajinske krize i tako pomažu Rusima).
Uz Jugoslavene, na nadopunjen način (služeći Rusima i Srbima), pojedini Srbi u Hrvatskoj podupiru velikosrpske ambicije, i tako produbljuju društveni sukob.
Uz ta dva generatora društvene napetosti, korupcija i nepotizam oslonjeni na lokalpatriotizam i centralizam opterećuju društvo.
Ograničenost resursa (Hrvatska nema energente , ni sirovine dostatne za industriju) je pojačana slabom produktivnošću (i nemarom).
Budućnost (jugoslavenska, ateistička, bez suvereniteta, prorusko-prosrpska)(ili hrvatska, katolička, domoljubna, prozapadna) i planiranje dodatno opterećuje politiku.
Odnosi s drugim zajednicama (na temelju jugoslavenstva, ateizma, prosrpstva, proruske opredjeljenosti)(ili hrvatstvo, katoličanstvo, prozapadno pravno normiran odnos) su na (izbornoj) kušnji.
Četiri godine kukuriku vlasti je društveni sukob podigla na razinu iznad politikom rješivog problema. Samovoljno su nametali društvene norme i politiku (kojoj nije bila zadaća pomiriti razlike među uključenim stranama).
Vrijeme je da se glasači RH izjasne o društvenom sukobu (koji je izmakao kontroli). Stanje u kojem se Hrvatska nalazi je stanje specijalnog rata i potpune paralize sustava.
Očigledno je kako problem potječe od ranije (i time demantira sve koji propagiraju okretanje budućnosti bez trajnog rješavanja nastalih društvenih sukoba).
Raščistimo s prošlošću. Razlučimo razum od nerealnih želja. Politička snaga ovog naroda je u njegovom zajedništvu ...
Svejedno, do danas nije razjasnio nagomilani društveni sukob (podijeljenosti na srpsko-ruske sluge i hrvatske suvereniste).
Imate li ikakvu dvojbu o predstojećim izborima, dužni ste izići na izbore i podržati Domoljubnu koaliciju.
Ovo nisu izbori na kojim se izjašnjavamo o Jugoslaviji, JNA i Srbiji. Ovo nisu izbori na kojima odlučujemo o sudbini okupacijske sile.
Ovo su izbori na kojima se izjašnjavamo o titoistim (orjunašima, komunistima, agentima, udbašima, kosovcima). Ovo su izbori na kojima odlučujemo o sudbini izdajničke (malobrojne) Hrvatske.
Ne birate između HDZ-a i SDP-a. Birate svoje iskreno opredjeljenje u ratu koji traje preko stotinu godina. Birate svoju čast i svoje mjesto u društvu. Birate budućnost Hrvatske. Birate pobjednika (jer je demokracija moćna).
Nećete se moći pravdati višom silom. Budućnost je u vašim rukama.
Za vječnu i jedinu Hrvatsku, prepunu ljubavi, prosperiteta, tolerancije, veselja i života. Za hrvatsku punu djece. Za hrvatsku budućnost.
Spremni!
Glasujte za Domoljubnu koaliciju!
Tko sada zabrlja, neće se oprati do kraja života
Oznake: politika, ishdišta, pomirenje razlika, društveni sukobi, ograničenost redursa, planiranje budućnosti, odnosi s drugim zajednicama, jugoslavenstvo, ateizam, prosrpstvo, katoličanstvo, prozapadnjaštvo, stogodišnji rat, Čast, mjesto u društvu
komentiraj (1) * ispiši * #
