20

ponedjeljak

rujan

2021

Tko je d*bil i zašto nam ispire mozak?







Tko uopće ulazi u monetarne unije? (D*bili)

Liberalizacija tijekova kapitala mijenja društvo u svim segmentima zbog kojih su nastale države i formirani suvereniteti, negira državu i suverenitet i uspostavlja novu strukturu države i suvereniteta (uvijek je netko zaštićen tim instrumentima).
Teorija kojom je mijena stalna ima opravdanje uz pretpostavku da nitko državu ne plaća i ne trpi njeno postojanje.
Iluzija je podržavati stajališta izgradnje i jačanja države koja će u određenom trenutku zaboraviti tko je i s kojim ciljem izgradio tu državu, te će državnim aparatom iskoristiti prisilu i izgrađenu moć u nametanju onima koji su je uzdigli, a u korist treće strane.

Zaključimo: multi-kulti, emigranti, manjine (ne brinite kako su ove tri pojave završile na popisu, država je u represiji inventivna), monetarne unije su instrumenti porobljavanja onog stanovništva sredstvima koje je priskrbilo upravo to stanovništvo, protivno njihovoj volji.

(Zašto su se države okrenule (zar je to novina?) protiv vlastitog stanovništva i teoriji obilja - realnosti resursa kao uzrocima raspodjele dobara koji formiraju sadašnju političku stvarnost nekom drugom zgodom.)

Hrvatska je i s uporabom kune u monetarnoj uniji, nije obavezna uvoditi euro.

Oznake: monetarna unija, liberalizacija tijekova kapitala, države, Suverenitet, instrumenti zaštite, država protiv vlastitog stanovništva, hrvatska kuna

20

nedjelja

lipanj

2021

Antifašizam je zlokoban stadij društvene neodređenosti




Može li netko biti istovremeno fašist i antifašist?


Antifašizam je stadij društvene neodređenosti upravo onoliko koliko je bilo potrebno nekome (rusima) za osvajanje i prodor u druge civilizacije, društveno formirane i jasno određene (protiv komunizma).
Istočnu Europu su osvojili vojno (C. Armija)(obilato potpomognuta američkom vojnom pomoći bez koje bi Hitler pokorio Sovjetski savez), a politički je uspostavljena vlast na floskuli antifašizam.
Uspostavom antifašizma u okupiranim državama nije ništa određeno (do ropstvo pod fašističkom diktaturom).

Poratna obnova (ma kakva obnova) tih država je temeljena na antifašizmu, te je protivno ženevskim konvencijama postokupacija protekla u novoj okupaciji i komunističkim revolucijama, a ne obnovi prvotnog društva.

Tako je zločinačka nakana staljinovih hordi pronašla poslušnike koji nas i danas fasciniraju svojom neodređenošću, ali i voljom baciti nas u novo ropstvo pod ruskom čizmom. Znači, Rusi plaćaju.

Jer ovi što zagovaraju antifašizam ne idu ni pišati ako im ne platite ...

Normalno, nema potrebe obrazlagati zašto netko tko se izjašnjava antifašistom ništa ne kaže o svojim društvenim određenjima ...

Drugovi, idete mi na Q!

Kad ja dođem na vlast pišat ćete bez nadoknade.

Oznake: antifašizam, društvena neodređenost, civilizacije, države, olupacija, komunističke revolucije, ženevke konvencije, obnova, okupacija, poslušnici

23

subota

srpanj

2016

Stepinac (u grotlu blaženosti)



Ustaše pred vratima ...


Poigravanje ikonama hrvatske samobitnosti (mada Stepinac na svojevrstan način ne podupire vlastiti mit), farsično nastavlja živjeti.
Stepinac nije Stepinac, blaženik je (katoličke crkve), pretendent biti svetac.

Zastupajući katoličke (i političke; jer je katoličanstvo dio sustava, pa je okruženo politikom (naročito na razmeđi civilizacija) i politično) vrijednosti stekao je ugled blaženika ...
Izuzetna politiziranost socijalističkog/komunističkog i proruskog svjetonazora (zbog totalitarnosti) posebno je uživalo graditi odnose sa vjerskim zajednicama (jer su takve zajednice izrazito politizirane (izvana). Kako?
U svojoj cjelokupnosti, kroz odnos prema Bogu, vjerske zajednice imaju i društveni nauk (koji je protivan komunističkom (koji se smatra pravovaljanim)). Sam društveni angažman vjerskih zajednica dvojako je poticalo komunističke partije (posebno one na vlasti) na odnos prema vjerslim zajednicama i pripadnicima tih zajednica.

Komunistička (staljinističko-titoistička) politika odnosa prema nacijama i nacionalnim državama (kao i stadij hrvatskog/e naroda/nacije, pripravnost Hrvata ostvariti tisućljetni san (o vlastitoj državi)) odredio je odnos prema (božjem slugi) svjedoku vjere (pripravnom svoju vjeru svjedočiti vlastitim životom) bl. Alojziju Stepincu.

Rehabilitacija blaženika (ukidanjem sudske presude), bez obzira na način (prešućivanja odnosa i razloga ...) ne svjedoči o Stepinčevoj žrtvi, okolnostima progona i osude, ali (svejedno) rehabilitira ustaštvo (kojem nije pripadao) i ideju nezavisne države Hrvatske ...
Stepinac nije stradao zbog vjere (već zbog vjerovanja (naroda) kako zastupa ideju nezavisnosti Hrvatske).

Ukidanje presude (mada pažljivo iznijansirana) iznova postavlja pitanje tisuća presuda (koje nitko neće ukinuti), kao i smisao poništenja jedne ili nekolicine presuda (umjesto (civilizacijske) osude cjelokupnog totalitarno-zločinačkog sustava koji je producirao presude i likvidacije bez presuda ...).

Iz memoara osoba koje su sudjelovale u progonu Stepinca (J. Blažević i J. Manolić) ...
J. Blažević (javni tužitelj u slučaju Stepinac) je napisao kako je titov posrednik priprijetio samom Blaževiću, ako ne povede postupak protiv Stepinca kako će i sam biti optužen.
J. Manolić je izjavio (dokumentirano) kako je titova naredba bila da se Stepinac ne smije (po odsluženju zatvorske kazne) vratiti na službu u Zagreb ... (stoga je u zatvoru trovan, po pogoršanju zdravlja prijevremeno pušten u Krašić, gdje je proces trovanja priveden završetku).

Sam Stepinac nije hrvatski nacionalist (pa niti ustaša) (čime je bio titov saveznik), ali je zagovarajući univerzalnost potvrđivao pravo Hrvata na vlastitu državu (istovremeno i pravo drugih imati državu na istom teritoriju)(što je i tito tvrdio). Titu se nije sviđalo samo pravo Hrvata na državu.
Stepinac nije bio zastupnik hrvatskog naroda (on je bio nadbiskup, kasnije i kardinal, kojeg je imenovao rimski papa). Njegova žrtva nije žrtva za hrvatski narod i hrvatsku državu, već za katoličku vjeru, pa je povezivanje Stepinca s ustašama povijesni falsifikat (svojstven komunističkoj ideologiji)(kao i današnjem pravosuđu).

Sposobnost katoličke crkve zauzeti nedvosmislen (i moralan) stav u ratovima koji nisu vjerski je iluzija.
Katoličanstvo (kao ni međunarodno pravo) nema sposobnost jasno razlikovati pravedni, obrambeni rat od agresije (i time poprilično svojim društvenim angažmanom unosi prijepora (s jedne strane) i nevjerice (s druge strane) u ionako teške odnose (ratnih i postratnih vremena)).
Stepinčeva žrtva je time bespotrebna (onaj katoličanski angažman je u grotlu masovnih likvidacija, progona i zločina izgubio i taj smisao). Stepinac je sveden u okvire politike Vatikana (i odnosa pape prema vlastitim službenicima ...).

Stradanje zbog vjerovanja naroda, prihvaćanje stradanja zbog odlučnosti svjedočiti vlastitu vjeru, stradanje zbog vjerovanja partije proizvelo je okolnosti koje zahtijevaju malo vuše od administrativne odluke o ukidanju kazne.
Niti je današnja Republika Hrvatska pravni slijednik socijalističke, niti je moguće ukinuti pojedinačnu sudsku odluku kojom je osuđen narod ...(time rehabilitiramo zločinački sustav kojemu je zločin bio utkan u srž postojanja).

Stepinac nije svetac jer je bio ustaša, već zbog toga što se usudio suprotstaviti svima (iako nije bio protiv nikoga).
Štujte tu svetost, jer će mnogo vode proteći prije nego li se netko opet drzne podjednako iskušati naše granice (strpljivosti).



Oznake: ikone, hrvatska samobitnost, farsičnost, Stepinac, blaženik, svetac, katoličanstvo, politika, nacije, države, tisućljetni san, nezavisnaot, pravna rehabilitacija, totalitarni i zločinački sustav, Blažević, manočić, svjedoci progona, univezalnost vjere, savezništvo, odnos katoličke crkve prema ratovima, svetost, granice strpljivosti