2000 godina Isusa Krista

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, 23. kolovoza, spomendan je na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u 20. stoljeću.
Spomendan je na naše odbijanje prihvaćanja Isusova nauka, koje ni nakon 2000 godina nije doprlo do našeg srca, do našeg razuma.

Titova (zločinačka) diktatura, 24. kolovoza 1947.g. je krvavo iskazala svoje protivljenje Isusovu nauku i promociji kulture zla ubojstvom blaženog Miroslava Bulešića.

Svi koji su vjerovali kako je zagovaranje vjere u titovoj Jugoslaviji bilo slobodno (povodeći se vlastitim iskustvom), samo iskazuju nedostatak vlastitog iskustva kao ozbiljnog argumenta.
Smrt je vječna, a glupost traje duže ...


Sustav koji je seljaštvo nekritički i neodgovorno nastojao zamijeniti radničkom državom prouzročio je nebrojene i bespotrebne patnje, prouzročio je nebrojene patnje nastojeći ostvariti vladajuću ulogu (ubojstva, masovne likvidacije, progoni i uništavanja) kako bi provodili svoje naume, prikrivali su svoje zločinačke radnje sakrivajući se iza lažnog (krvlju oblivenog) humanizma (lažima podmećući svojim protivnicima). Sam odabir socijalizma-komunizma-revolucije kao sredstva ostvarenja radničkoga, i samo radničkoga društva ukazuje na zlokobnost nastupajućeg sustava, koji je ostavio dubokog krvavog i razarajućeg traga.
Socijal-utopijska nebriga za društvo, koje je preživljavalo u skladu s mogućnostima, odvesti takvo društvo u neimaštinu i nerad (prethodno ga nasiljem osloboditi od svih dijelova koji su kritički suprotstavljali takvom ponašanju) i danas rezultira nakaradnim i neodgovornim ponašanjem najodgovornijih osoba u vladi i vlasti.
Najava jednog ministra o dugu zdravstvenog sustava (u iznosu od 8 milijardi kuna) i nagovještaj namicanja sredstava povećanjem naknada za mobitele i gorivo, sastavljanje lista prioriteta liječenja samo je produžetak socijal-utopijskog pristupa.
Najava drugog ministra o uvođenju poreza na nekretnine podjednako je socijal-utopijski pristup.

Uspostavljanje društva jednakosti nije uspostava pravednog društva. Pravedno društvo se gradi uspostavom pravedne raspodjele dobara unutar društva. Pravedno društvo ne garantira (ne jamči) jednoliku raspodjelu, već ustrajava na raspodjeli po modelu koje društvo (a ne vlast) uspostavi.

Razvijena (uglavnom industrijska) društva brigu o siromašnima rješava socijalnom politikom (osiguravanja uvjeta preživljavanja, ali ne i materijalnom jednakošću). Društva u razvoju tolika materijalna izdavanja nisu sposobna osigurati niti zaposlenim kao pravičnu naknadu za njihov rad.

Blaženi blaženi, jao siromašnima, brinimo o umom siromašnima (jer će nas upropastiti budu li oni brinuli o nama). ((blaženi) plenković je vrlo neodgovorna osoba koja nas vodi u propast)

2000 godina nam nije bilo dovoljno shvatiti Isusov nauk.

Oznake: spomen dan, totalitarizam, autokratski režim, totalitarne diktature, isus, nauk, blaženik, socijal utopija, jednakost, porezi, ministri, siromašni, pravedno društvo, raspodjela dobara, umom siromašni

Stepinac (u grotlu blaženosti)

Ustaše pred vratima ...


Poigravanje ikonama hrvatske samobitnosti (mada Stepinac na svojevrstan način ne podupire vlastiti mit), farsično nastavlja živjeti.
Stepinac nije Stepinac, blaženik je (katoličke crkve), pretendent biti svetac.

Zastupajući katoličke (i političke; jer je katoličanstvo dio sustava, pa je okruženo politikom (naročito na razmeđi civilizacija) i politično) vrijednosti stekao je ugled blaženika ...
Izuzetna politiziranost socijalističkog/komunističkog i proruskog svjetonazora (zbog totalitarnosti) posebno je uživalo graditi odnose sa vjerskim zajednicama (jer su takve zajednice izrazito politizirane (izvana). Kako?
U svojoj cjelokupnosti, kroz odnos prema Bogu, vjerske zajednice imaju i društveni nauk (koji je protivan komunističkom (koji se smatra pravovaljanim)). Sam društveni angažman vjerskih zajednica dvojako je poticalo komunističke partije (posebno one na vlasti) na odnos prema vjerslim zajednicama i pripadnicima tih zajednica.

Komunistička (staljinističko-titoistička) politika odnosa prema nacijama i nacionalnim državama (kao i stadij hrvatskog/e naroda/nacije, pripravnost Hrvata ostvariti tisućljetni san (o vlastitoj državi)) odredio je odnos prema (božjem slugi) svjedoku vjere (pripravnom svoju vjeru svjedočiti vlastitim životom) bl. Alojziju Stepincu.

Rehabilitacija blaženika (ukidanjem sudske presude), bez obzira na način (prešućivanja odnosa i razloga ...) ne svjedoči o Stepinčevoj žrtvi, okolnostima progona i osude, ali (svejedno) rehabilitira ustaštvo (kojem nije pripadao) i ideju nezavisne države Hrvatske ...
Stepinac nije stradao zbog vjere (već zbog vjerovanja (naroda) kako zastupa ideju nezavisnosti Hrvatske).

Ukidanje presude (mada pažljivo iznijansirana) iznova postavlja pitanje tisuća presuda (koje nitko neće ukinuti), kao i smisao poništenja jedne ili nekolicine presuda (umjesto (civilizacijske) osude cjelokupnog totalitarno-zločinačkog sustava koji je producirao presude i likvidacije bez presuda ...).

Iz memoara osoba koje su sudjelovale u progonu Stepinca (J. Blažević i J. Manolić) ...
J. Blažević (javni tužitelj u slučaju Stepinac) je napisao kako je titov posrednik priprijetio samom Blaževiću, ako ne povede postupak protiv Stepinca kako će i sam biti optužen.
J. Manolić je izjavio (dokumentirano) kako je titova naredba bila da se Stepinac ne smije (po odsluženju zatvorske kazne) vratiti na službu u Zagreb ... (stoga je u zatvoru trovan, po pogoršanju zdravlja prijevremeno pušten u Krašić, gdje je proces trovanja priveden završetku).

Sam Stepinac nije hrvatski nacionalist (pa niti ustaša) (čime je bio titov saveznik), ali je zagovarajući univerzalnost potvrđivao pravo Hrvata na vlastitu državu (istovremeno i pravo drugih imati državu na istom teritoriju)(što je i tito tvrdio). Titu se nije sviđalo samo pravo Hrvata na državu.
Stepinac nije bio zastupnik hrvatskog naroda (on je bio nadbiskup, kasnije i kardinal, kojeg je imenovao rimski papa). Njegova žrtva nije žrtva za hrvatski narod i hrvatsku državu, već za katoličku vjeru, pa je povezivanje Stepinca s ustašama povijesni falsifikat (svojstven komunističkoj ideologiji)(kao i današnjem pravosuđu).

Sposobnost katoličke crkve zauzeti nedvosmislen (i moralan) stav u ratovima koji nisu vjerski je iluzija.
Katoličanstvo (kao ni međunarodno pravo) nema sposobnost jasno razlikovati pravedni, obrambeni rat od agresije (i time poprilično svojim društvenim angažmanom unosi prijepora (s jedne strane) i nevjerice (s druge strane) u ionako teške odnose (ratnih i postratnih vremena)).
Stepinčeva žrtva je time bespotrebna (onaj katoličanski angažman je u grotlu masovnih likvidacija, progona i zločina izgubio i taj smisao). Stepinac je sveden u okvire politike Vatikana (i odnosa pape prema vlastitim službenicima ...).

Stradanje zbog vjerovanja naroda, prihvaćanje stradanja zbog odlučnosti svjedočiti vlastitu vjeru, stradanje zbog vjerovanja partije proizvelo je okolnosti koje zahtijevaju malo vuše od administrativne odluke o ukidanju kazne.
Niti je današnja Republika Hrvatska pravni slijednik socijalističke, niti je moguće ukinuti pojedinačnu sudsku odluku kojom je osuđen narod ...(time rehabilitiramo zločinački sustav kojemu je zločin bio utkan u srž postojanja).

Stepinac nije svetac jer je bio ustaša, već zbog toga što se usudio suprotstaviti svima (iako nije bio protiv nikoga).
Štujte tu svetost, jer će mnogo vode proteći prije nego li se netko opet drzne podjednako iskušati naše granice (strpljivosti).

Oznake: ikone, hrvatska samobitnost, farsičnost, Stepinac, blaženik, svetac, katoličanstvo, politika, nacije, države, tisućljetni san, nezavisnaot, pravna rehabilitacija, totalitarni i zločinački sustav, Blažević, manočić, svjedoci progona, univezalnost vjere, savezništvo, odnos katoličke crkve prema ratovima, svetost, granice strpljivosti