2000 godina Isusa Krista

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, 23. kolovoza, spomendan je na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u 20. stoljeću.
Spomendan je na naše odbijanje prihvaćanja Isusova nauka, koje ni nakon 2000 godina nije doprlo do našeg srca, do našeg razuma.

Titova (zločinačka) diktatura, 24. kolovoza 1947.g. je krvavo iskazala svoje protivljenje Isusovu nauku i promociji kulture zla ubojstvom blaženog Miroslava Bulešića.

Svi koji su vjerovali kako je zagovaranje vjere u titovoj Jugoslaviji bilo slobodno (povodeći se vlastitim iskustvom), samo iskazuju nedostatak vlastitog iskustva kao ozbiljnog argumenta.
Smrt je vječna, a glupost traje duže ...


Sustav koji je seljaštvo nekritički i neodgovorno nastojao zamijeniti radničkom državom prouzročio je nebrojene i bespotrebne patnje, prouzročio je nebrojene patnje nastojeći ostvariti vladajuću ulogu (ubojstva, masovne likvidacije, progoni i uništavanja) kako bi provodili svoje naume, prikrivali su svoje zločinačke radnje sakrivajući se iza lažnog (krvlju oblivenog) humanizma (lažima podmećući svojim protivnicima). Sam odabir socijalizma-komunizma-revolucije kao sredstva ostvarenja radničkoga, i samo radničkoga društva ukazuje na zlokobnost nastupajućeg sustava, koji je ostavio dubokog krvavog i razarajućeg traga.
Socijal-utopijska nebriga za društvo, koje je preživljavalo u skladu s mogućnostima, odvesti takvo društvo u neimaštinu i nerad (prethodno ga nasiljem osloboditi od svih dijelova koji su kritički suprotstavljali takvom ponašanju) i danas rezultira nakaradnim i neodgovornim ponašanjem najodgovornijih osoba u vladi i vlasti.
Najava jednog ministra o dugu zdravstvenog sustava (u iznosu od 8 milijardi kuna) i nagovještaj namicanja sredstava povećanjem naknada za mobitele i gorivo, sastavljanje lista prioriteta liječenja samo je produžetak socijal-utopijskog pristupa.
Najava drugog ministra o uvođenju poreza na nekretnine podjednako je socijal-utopijski pristup.

Uspostavljanje društva jednakosti nije uspostava pravednog društva. Pravedno društvo se gradi uspostavom pravedne raspodjele dobara unutar društva. Pravedno društvo ne garantira (ne jamči) jednoliku raspodjelu, već ustrajava na raspodjeli po modelu koje društvo (a ne vlast) uspostavi.

Razvijena (uglavnom industrijska) društva brigu o siromašnima rješava socijalnom politikom (osiguravanja uvjeta preživljavanja, ali ne i materijalnom jednakošću). Društva u razvoju tolika materijalna izdavanja nisu sposobna osigurati niti zaposlenim kao pravičnu naknadu za njihov rad.

Blaženi blaženi, jao siromašnima, brinimo o umom siromašnima (jer će nas upropastiti budu li oni brinuli o nama). ((blaženi) plenković je vrlo neodgovorna osoba koja nas vodi u propast)

2000 godina nam nije bilo dovoljno shvatiti Isusov nauk.

Oznake: spomen dan, totalitarizam, autokratski režim, totalitarne diktature, isus, nauk, blaženik, socijal utopija, jednakost, porezi, ministri, siromašni, pravedno društvo, raspodjela dobara, umom siromašni

Ministarstva (kulture, branitelja, ...)

Ministarstva su državne ustanove kojim upravljaju ministri, članovi vlade.
Imenovanje Vlade i ministara propisano je Ustavom i zakonima.

Odgovornost Vlade RH (i ministra, koji su članovi Vlade) su propisani Ustavom RH i zakonima.

Tko je sve "ovlašten" prozivati, sugerirati i sudjelovati u imenovanju vlade i ministara? Cjelokupno stanovništvo (iako se samo interesne skupine javno i organizirano pojavljuju kao podupiratelji ili osporavatelji određene vlade, ili određenih ministara).
Slučaj imenovanja ministra kulture, protiv čijeg su se imenovanja javno pobunili određeni krugovi (iz kulture), izaziva kontra pobunu (protiv tih krugova čiji su razlozi isključivo lobirajućeg karaktera). Njihovo pravo izraziti neslaganje s imenovanjem određenog ministra nema nikakav veći značaj od demokratskoga prava prosvjedovati protiv politike koja nije sukladna njihovim svjetonazorima i interesima. (Ali zbog tog smo bili na izborima ...)

Interes šire javnosti imenovati ministra kulture koji će uraditi rezove u kulturi, sudjelovati u raspodjeli proračunskih novaca i materijalnih dobara (imovina kazališnih zgrada, muzeja ... najčešće pripada državi).
Država ima pravo upravljati iznosima i usmjeravati sredstva po vlastitom nahođenju. Svi umjetnici (iako je umjetnička sloboda zakonom zajamčena) mogu prakticirati umjetničke slobode o vlastitom trošku. Država nije dužna podržavati umjetničke slobode vlastitim sredstvima uloženim u kulturu. Podjednako nije dužna izlaziti u susret (avangardnim, anonimnim) piscima (od tolikih pisaca niti jedan nije nobelovac ...), niti glumcima (i glumicama), na štetu muzejskih ili drugih sadržaja koji potpadaju pod kulturu. U tom je smislu nestručnost ministra kulture slabašan argument u protivljenju i peticiji protiv imenovanoga ministra.
Mi, porezni obveznici, argumente (kvazi)umjetnika (koji svoje umjetničke slobode mogu prakticirati na slobodnom tržištu) ne smatramo dostatnim niti poželjnim (jer su ideološki i profesionalno na krivom tragu). Hrvatski umjetnici u radnom odnosu kod državnih institucija mogu poništiti radni ugovor i nezadovoljni statusom ostvarivati svoje interese na slobodnom tržištu (bez zapreka).
Hrvatska ima pravo podupirati kulturu na način kako odredi Vlada RH i imenovani ministar. Po tome ćemo ih pamtiti, zbog toga smo ih i birali.
Imenovani ministar je dr. sc Zlatko Hasanbegović.

Podjednako (interesima imenovane skupine) hrvatski branitelji imaju pravo izabrati ministra po vlastitom nahođenju. Hrvatski branitelji nisu slobodna profesionalna kategorija (već islužena skupina) kojoj se država ugovorima (kad su služili domovini) obavezala na odgovarajući odnos.
Nema vlasti, vlade ili vremena koji mogu (bez posljedica) izbrisati taj ugovor (i odnos).
Preporučam, povodom ostavke ministra Mije Crnoje, formiranje Ministarskog vijeća (sastavljenoga od 50 uglednih branitelja), s ovlastima ministra. Branitelji zaslužuju više od ministra.

Oznake: ministarstva, Vlada, ministri, Ustav RH., političko lobiranje, uloga ministrastava u resornim strukama, Kultura, branitelji, istek ugovorne obavezi i posljedice ugovora, slobodno tržište