Zašto su Stepinac i Tito marginalci hrvatske povijesti

Eutanazija državotvorne misli


Sukob religioznog, pacifističkog, katoličkog (skoro anacionalnog) nadbiskupa i militantnog, anacionalnog (sumnjivog podrijetla), karijerističkog diktatora, pod krinkom kako su obojica Hrvati ukazuje na svu tragičnost hrvatske povijesti.

Hrvatska (država) ima legitimno pravo braniti teritorij uporabom vojne (oružane) sile. Sve države svijeta imaju legitimno pravo na vojsku i uporabu vojske.
Jedino Hrvati rješavanje pitanja teritorija gledaju kroz prizmu moralnoga sukoba (dvojice marginalaca).
Niti Tito, ni Stepinac (koji je imao prigodu moralni sukob proizvesti prije nego li je taj sukob postao paravan za izuzeće prava hrvatskog naroda na državu) nisu povijesne osobe. Oni su suputnici jedne tragedije, ma koliko puhali balon o njihovom osobnom doprinosu toj tragediji.

Hrvati nisu shvatili važnost političko-vojnog organiziranja u obrani vlastitog teritorija. Državu nisu shvaćali kao instrument najučinkovitije zaštite teritorija, stanovništva, gospodarstva, kulture i civilizacijske pripadnosti. To traje do današnjih dana.
Hrvati su umjesto povijesti oružanih sukoba uplivali u vode moraliziranja (te pobrali epitete genocidnog i koljačkog naroda) i borbe na kulturnom planu (na kojem nikad nitko nije pobijedio).

Iako današnji književni jezik nije pobjeda hrvatskog naroda, već jugoslavena.
Teritorijalno, rupom u povijesti (koju popunjavaju sukobom Stepinca i Tita), izgubili su Zemun, Boku i malo više jadranske obale, Drinu.

Današnja politička elita (titoisti) betonira posrnuće hrvatskog naroda i pomažu mu izgubiti još.

2 000 000 vojnika, od kojih barem milijun mora biti nobelovaca.

Oznake: Stepinac, tito, religiozno, ateistički, pacifit, militant, ateist, anacionalan, Drava, marginalci povijesti, vojska, teritorij, Zemun, Boka, moraliziranje, genocidni narod, borba na kulturnom planu, titoisti