Starac i vuk
Ovo moram podjeliti sa vama, zaista lijepa priča.
(nije smijesna nego vise poucna i zalosna)...

Nekog su starog pastira koji je preko sedamdeset godina
čuvao ovce, novinari upitali: “Možete li nam ispričati nešto
osobno, što vam se zasigurno moralo dogoditi za tako duga
razdoblja?” Razlog zašto su uopće novinari došli bio je taj
što je država odlučila dodijeliti mu počasnu mirovinu za
njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj
posao eto već punih sedamdeset godina, a za zasluženu
mirovinu nije imao nikakvih drugih osnova, budući da nije
bio prijavljen ni na kakvim platnim popisima tvrtki.



Starac se ispočetka branio da je on običan pastir, i već mu je bilo
neugodno što su uopće došli oni kojima se ni u snu ne bi
nadao, a kamoli da će još o njemu pisati u novinama za koje je,
nepismen, samo znao da postoje. No novinari ko novinari, napasni
kao osice, nisu se dali tako lako otpraviti. Prostodušni je starac
na kraju ipak popustio te je započeo svoju priču.



(Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se
mogu pričati uz vatru, djeci, jedino je mislio da su one
uviše seljačke za nešto kao što su novine).
“Cijena jednog mog iskustva”, započeo je, “bila je visoka.
Nitko me nije pitao želim li kupiti to iskustvo. Kada sam imao
dvadeset godina, pronašao sam u šumi maleno nejako psetance.
Onako malešno, smililo mi se, pa sam ga bez razmišljanja uzeo sa
sobom, već nakon nekoliko dana to mi je pseto postalo toliko
privrženo i ja sam ga zavolio.



Svuda sam ja njega vukao sa sobom,
dijelio s njim što sam i sam imao i pseto je lijepo napredovalo.
No seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga
trebam ubiti, jer će se dogoditi veliko zlo. Kako sam ih mogao
poslušati, kad mi je to biće priraslo srcu,uvuklo mi se pod kožu?
Jednog kasnog ljetno popodneva, nebo je nekako pritislo.
Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u
kolibicu u planini, u kojoj je i bio tor za ovce koje su tu plandovale
u sjeni nekoliko stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same
sklopile, bilo je sparno. Ne znam koliko sam dugo ležao, tek me
nešto prenulo iz sna. Neko krkljanje i režanje.



Sve je bilo nekako
prigušeno, tako da nisam bio siguran spavam li ili sam budan.
Izašao sam ipak da vidim što je. Vrata kobilice gledala su na zapad.
Narančasta sunčana lopta bila je još za koplje visoko. U smjeru sunca,
sjedio je moj pas. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut
postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je
mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno, tim
više što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života.
Odmah sam shvatio što se dogodilo. Hladno sam ušao u kolibu i
uzeo pušku koja se nalazila pored vrata i uputio se prema njemu.
Lagano sam podigao pušku, i nanišanio glavu mog vuka.



On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje
povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
Kako bih nekako spasio što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog
od seljana i po kola. Bilo me pomalo sram što nisam prije poslušao seljane.
Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica.
Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kada sam između
ovaca naišao na leševe tri vuka i vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi
navrle suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja,
posumnjao sam u zvijezdu na nebu.



Od onda je prošlo šezdeset godina, a još ne mogu zaboraviti tu sliku,
kao da se danas zbilo. Nakon tog događaja nekako sam se povukao u
sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv.
Postalo mi je jasno da u mojoj duši nema više mjesta
za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.”