09

ponedjeljak

prosinac

2019

Od pelena do pelena

Blago tapšanje po leđima
"bavooo, sreća mamina podrignula..."
mijenjaj pelene
"bavooo, kakilo mami svojoj"
prva gugutanja
osmijesi
puzanje
dizanje
padanje
prvi koraci
sve je popraćeno s velikim BRAVOOOO
malo dražesno raste
uz malo sreće bezbolno
ništa nam nije teško
postane čovjek
možda ne baš očekivani
naš je
neka
postane odrasliji
već je u našoj poziciji
nije to isto
oni su bolji roditelji
tvoja pomoć je ponekad dobro došla
odradi i produži
neka mladi žive svoj život
a ti
roditelj
stagniraš
koraci su teži
polako padaš
možeš i leći
sve izmiče kontroli
mozak na rezervi
moguće i pelene
nekontrolirano puštanje
vjetrova
povjetaraca
svega blaga
"uuuh što smrdi"
baš ovaj čovjek dođe u ništa
BRAVO se izgubio negdje usput

03

utorak

prosinac

2019

Promoviranje vlaških brendova

"Nu je, opet šmrca, nu je opet kašlje, kiše, pa doklen ti misliš
dangubit a blagdani se primiču", tim nježnim riječima danas mi
se obratila moja liva i desna ruka u liku dugogodišnjeg grijača
nogu u zimskim noćima. Istina, zima još nije banula, zato me
i prevarilo, nesrazmjer odjeće i temperature. No, to je u ovomu
manje bitna stavka, danas smo nešto raspravljali o brendovima
i što naš kameniti kraj može dati u to ime.

Neki su se već dosjetili o zaštiti svojih proizvoda; vino, rakija,
voće, povrće, domaći pršut od uvoznih svinja, razne ljekovite
mize i maze, ma nema majci što nije brendirano.

"A nu vidi, umra ti je još jedan školski kolega", obavijestio me, a
ja sam zatim prišla ekranu i ugledala stvarno svoga kolegu koji
prije dvadesetak dana nije uspio doći na zajedničko druženje jer
je bio u bolnici iz koje nije ni izišao živ. Da nisam ovako metiljava
otišla bih ga ispratit, ali ne mogu, stvarno. Pokoj mu vječni!

"Nu te java nosa blentava" uzrečica je koja se često rabi u dugim
prijateljskim naklapanjima, kad netko "kotura gluposti".

" A nu ga, a nu je, a nu vidi, a nu mrdni s mista..." nema rečenice
gdje barem jednom ne možeš umetnuti naš dični "NU". Mi smo bez
nutkanja 'ko bez glave, nu je dio naših razgovora, naših šala i ozbiljnosti,
nu ne možeš preskočiti, odmah nešto nedostaje.

Stoga predlažem da preko naših vrlih predstavnika u EU_i naš, vlaški
NU uvrstimo na listu brendova, a s obzirom da se turizam u našem kraju
zahuktava. Stranci bi lakše komunicirali uključujući naš vrli NU u odnose
s novim turističkim djelatnicima mile nam Zagore. Ne mora se nužno znati
neki strani jezik..., neee, dovoljno je gostimo prstom pokazivati na jestive
brendove..., " a nu maši se, ima ti tute pršuta, sira, a pršut pokažeš slikovito
na "pozadinu, sir na poprsje, a pića samo dadeš punu čašu s riječima: "A nu
srkni kap i tako se gost najede, napije, baš ga briga što najmodavac ne zna
njegov jezik. Već slijedeće godine odjekuje: "a nu onizi Švaba, opet su u nas".

Ako smatrate da su ovi prijedlozi nebulozni nije do mene, do viroze je.

28

četvrtak

studeni

2019

Štrajk na štakama

Prosvjetari nisu završili a kad će ne znamo, možda im se ostvari
ono za što se bore, a možda i silom stave put pod noge i natrag
u učionicu.

Kod nas je nešto drugo, nas šestero smo se danas sastali uz divljeg
gudinića i domaće njoke, gudinić doniran, njoki trud ruku, a crno vino
od prošlogodišnje berbe, novo još nije sazrelo.

Kad se mrvicu popilo, što se podrazumijeva, krenulo se u rješavanje
dnevnopolitičkih problema, dodirnuo se i štrajk jer tu su i umirovljeni
prosvjetari. Kako god okreneš, ne možeš protiv svoje bivše branše, a
uživaš i mirovinu kakvu takvu radeći u istoj. Malo je glupo sada ići na
prosvjede prosvjetara, to jednostavno više nije tvoj svijet.

"Ja imam ideju a mislim da ćete se složiti sa mnom," kaže jedan od
seniora, " mi bi se mogli organizirat i izići na prosvjede umirovljenika,
zar mi nismo najugroženija kategorija u društvu, posebno što nam se
povremeno prikači i poneki nezaposleni i povremeno zaposleni član
uže i šire obitelji." Kad se po ulicama i trgovima pojavi nas milijunipo
da mi je znat onu silu koja se može suprotstavit. Dobar dio nas koristi
vozila na ručno upravljanje, još veći dio nas je štakaša, pa ako se netko
pojavi s druge strane, ugleda tako naoružanu silu, ustuknut će prije
nego su se pojavili. Nema toga zahtjeva koji nam se k'o s nokta neće
ispuniti. Ne mogu nas kvalificirati kao pripadnike ove ili one stranke...,
ne, mi to izbjegavamo, ne zbog ideologija nego članarina. Za te novce
mi možemo imat kruha cijeli mjesec, ili nešto drugo, što već tko troši."

Dogovor je pao da ćemo se već sutra početi organizirano ponašati,
animiranjem svojih kolega i kolegica umirovljenika, ručno ćemo printat
letke gdje će biti ispisani svi naši zahtjevi, a prvi je naravno veća mirovina,
toliko veća da možemo na turistička putovanja poput onih zapadne stareži,
što dolaze kod nas. Ima ih bar po deset godina starijih od nas, a svi su
božemiprosti, k'o ispod ploče, ali noge na opanke i piče li ga piče. Zašto
mi ne bi tako, svoje štake, kolica, što tko ima u gepek i u bijeli svijet. Što
je jedan Englez ili Njemac zaslužio više i bolje od nas šestero što smo se
danas okupili oko pravokutnog stola za koliko treba osoba.

Uvjerena sam da bi sve vlade pokleknule pred argumentima štaka i kolica.

25

ponedjeljak

studeni

2019

Sv. Katarina aleksandrijska, žrtva nasilja nad ženama

Da li se slučajno poklopilo ili ne, danas se govori o ženama kao
žrtvama nasilja, a isto ili slično nasilje je doživjela i sv. Katarina,
čini mi se 287 god. a ona se slavi baš na današnji dan.

Slika sv. Katarine krasila je zid moje djevojačke sobe, a istu mi je
ćaća kupio na jednom sajmu, obradovavši me uz istovremeno
obvezivanje da ću biti čestita cura poput nje.
Nismo imale ni slično odrastanje, nije bilo ni isto vrijeme, a ona je
bila iz buržujske obitelji, dok je moja obitelj bila siromaška. Nije ni
bitno, svi volimo one koji nam podariše život i naučiše životnim
vrijednostima, premda sumnjam da ću ikada biti proglašena svetom.

Da se vratimo sv. Katici, naime, u to vrijeme Rimljani su vladali njenim
krajem i jedan visokopozicionirani Rimljanin je bacio oko na lipu Katu.
Pošto poto se htio dočepati nevinosti i ljepote pod cijenu rušenja temelja
vlastitog braka. Kao da je njoj bila nevolja ganjati oženjenog, takvog
stasa i društvene ljestvice mogla je birati prema sebi. No, ovaj glavonja,
angažirao mudrace stavivši ih u ulogu posrednika između sebe i Kate.
Dogovori završili neslavno, ovaj se mamlaz zblanio, dao sve mudrace
potaracat, a nju jadnicu na kotač i rasčerečirili je. Kako je na taj način
nisu uspjeli dokrajčiti, odrubiše joj glavu. Anđeli nebeski odradiše svoj
dio posla i odnesoše je na Sinaj gdje je sahraniše, a priču dalje znate.

Koliko god verzija i legendi o njenom životu i mučeničkoj smrti bilo, jedno
je istina, sv. Kata se slavi 25. studenog, a krasi je epitet djevice i mučenice.

Da nije bilo nezasitnog silnika koji se nije mogao pomiriti odbijenicom, mi
bi danas bili siromašniji za jednu sveticu u kalendaru.

Sad se ja pitam, koliko u svijetu živi žena koje su pod paskom silnika cijeloga
života, koliko ih je svoje lijepe i manje lijepe glave izgubilo od istih ili sličnih?
Koliko će tih nesretnih žena biti proglašeno svetima? Naravno, nijedna, to je
postala svakodnevica, nasilje, ne samo nad ženama, u svijetu je postalo način
življenja. Ostaje nam samo moliti se da sačuvamo svoje glave i glave svojih
najmilijih od silnika svih vrsta koji siluju na svim razinama a kazna ih ne dotiče.
Ako je svetost ono u što vjerujem, nebitno je tko je proglašen a tko je ostao u
anonimnosti, sve će doći na svoje jednog dana za koji ne znamo. Svakako iz
redova običnog puka rijetko iznjedri "svetac", a njih ima, nebrojeno.

Naravno da sv. Katarina s tim protokolarnim proglašenjima nema veza, meni
baš drago što nosim njeno ime, ili je to pok. tetke, nebitno.

Svim Katama, Katarinama, Katicama, Katjama i ostalim inačicama od srca
želim SRETAN IMENDAN!

24

nedjelja

studeni

2019

Sve ljubavi prosječne domaćice

"Kada ostariš
sve zaboraviš
samo ona ostaje" (Marija Šerifović, stih iz jedne pjesme, smisao je tu)

U mojoj dobi zadovoljila sam dvije sastavnice, stari se i polako zaboravlja.
O tomu "što je ostalo od ljubavi" (opet ja u pjesme), pokušat ću ukratko.

Oni koji me znaju priznat će da sam osoba puna ljubavi, jednostavno ljubav
zrači iz mene, skoro za jednu manju nuklearku. Kad sam bila dječje dobi
mater me stalno suzbijala govoreći: "nemoj srce na tapet, jezik pogotovu",
a kako nisam bila posebno slušljiva išla sam u odrastanje baš naoružana
srcem i jezikom, koji je počesto govorio što mu srce kaže. To se nije pokazalo
dobro, tako je opet mater morala intervenirat kad mi se sviđa jedan momčić:
"ne daj mu do znanja, neka pati, neka leta za tebon, ne smiš mušku pokazat
da ti je do njega stalo". Meni to nije bilo logično, šta netko mora angažirat
UDBU da bi sazna je li materina zadnja mari za njega. Taj prvi mačić je nesta
s moga obzorja jednako brzo kao što se pojavio, nisam čak ni pokazivala tugu.
Mater je govorila: "nemoj slučajno da netko vidi kako patiš radi njega, pravi se
da ti je svejedno". Ni to mi nije dopiralo do mozga, a nisam baš ni patila, pojavio
se ovaj "trajnožareći" i svu mu ljubav, pažnju, žuganje, povišene tonove..., baš
sve mu dadoh što mi je bilo u srčanom skladišnom prostoru.

Dođoše moji piplići i veliki dio srca majka im pokloni, bezrezervno, bezuvjetno,
a isto tako i unučadi svojoj. Da nije aspirina ne znam kako bi srce moglo izdurat,
stalno u punom angažmanu. Stalno sam u analizama komu dadoh klijetku, komu
pretklijetku, djeca su osjetljiva na materinu ljubav, svatko vuče sebi i ne misli koliko
će tog istog srca materi ostat za cvijeće, mačke, ćuke, prijatelje i one koji samo kažu
da su, a gdje je još ljubav prema kuhinji, kolačima, peglanju, lovanju prašine u letu...

Ljubav prema biljkama i životinjama dugo me držala, onda mi je uginuo ćuko, prije
njega kanarinac, papiga, žuti mačak. Bila sam traumatizirana i čvrsto odlučila da
nikad za nikad nijedna životinja neće u moju kuću ni ispred nje. Kako su mi oslabile
ruke, teže je na žeravici održavat ljubav prema biljnom svijetu, s obzirom da je to
prilično zahtjevna rabota. Malo pomalo moj vrt je postao malo džunglast i premda
posjetitelji kažu kako je fora, to nije moj đir održavanja vrta. Tako se moje ljubavi,
polako tope i kako je krenulo ostat će samo golo sjećanje; na ljubav prema osobama
koje su mi bile blizu, životinjama o kojima sam brinula (počelo je s janjčićima),
cvijeću, povrću, metli, lopati, pegli, loncima i tepsijama, sve samo golo sjećanje.

Nije mi žao, moj život je protkan tim česticama što zrače, na onom dijelu mozga
predviđenom za ljubav trajno su zalijepljene te čestice, podsjećajući me da sam
nekad bila čovjek, pa ako i zaboravim, osjećat ću. Bit će mi drago.

20

srijeda

studeni

2019

"Selo gori a baba .. ....."

Da idem pametovati o štrajku prosvjetara..., neću, sve su već rekli,
čak i više od onoga što se može razumijeti. Govoriti o raznim aferama
koje se svakodnevno pojavljuju..., nema smisla, ja tu ništa ne mogu.
U Vukovaru žene plaču zbog prepoznatljivih tipova u javnoj upravi
svoga grada, a od kojih blago rečeno imaju traume koje nikada neće
izblijediti. Ni tu ništa ne mogu osim potiskivati bijes ili sebi dat oduška
glasno izgovarajući negodovanje koje mjerodavni svakako neće čuti.

Vidim da su se političke elite sjatile oko evropejaca koji vole svoj puk
kao što i naši vole svoj, pa će se izdogovarati kako će u narednom
periodu tom istom puku biti više od dobroga. Jedva čekam sunce da
barem mogu praviti krugove oko kuće, u tom slučaju neću doći ni u napast
gledati i slušati indiferentne tipove koji "rade za naše dobro", a sve s čim
bih zaključila sadržano je u naslovu. Ponašanje mjerodavnih asocira me
na naslov filma "Selo gori a baba se češlja", tko je tu baba, tko dodaje
češalj..., samo se nadam da neće biti većih požara u "selu".

12

utorak

studeni

2019

Džiju žica

Morala san izać na olujno jugo u pauzi između dvi kiše. To više
nije kiša, to izvire iz zemlje, pada iz svih pravaca, imam osjećaj
da je srce jeseni. Kao velika ljubiteljica kišobrana, uzela sam ga
pod ruku, tek onako, znajući da mi samo kapuljača donekle može
pomoći. Pomoć mi nije tribala u polasku, no, to je manje bitno.

Ulazim u najbliži dućan, tek rijetki kupci raspravljaju, čudom se
čudeć kiši i jugu u studenom. Gospođa mojih godina priča drugoj
o svojoj unučadi. Nisam instalirala prislušne uređaje, jednostavno,
svi koji su bili na pedeset metara udaljenosti mogli su čuti dijalog
u kojemu je ipak nadvladao monolog dotične. Udarila je sve hvale
na račun svoje dice (misleći na unučad dakako), u jednom trenutku
mi se učinilo k'o da sebe slušam. Šta je, je, kad su unučad u pitanju
gubim osjećaj za realnost, iako su to najbolja dica.

"Oni moj stariji je uša' u finale u onoj diciplini džiju žica, kažu mu
treneri da će daleko dogurat. Ja ti to sestro ne mogu gledat, ono kad
ga protivnik opali k'o da je mene udarilo. Svitujen ga neka se čuva
da ne bi božesaćuvaj zaradijo kakvi gadan udarac, a mlado je to, ne
misli vele glavon". Sugovornica ili suslušateljica je u tom izlaganju
pokušala iznit i neka svoja stajališta, motrišta i gledišta, al' uzalud.

Došle smo na blagajnu, izbrojile novčiće od kojih bi prodavačica
mogla dobit 0,000001% plaće, bolje išta nego ništa i krenule u dugu
mokru noć. Ja pod kapuljačom, ona pokušava otvorit kišobran koji je
isti tren napravio salto, ona beštima, vrećice poispadaše, kišobran
stekao noge, a ona klizne na mokro jesenje lišće i tresne svom svojom
površinom ne na zemljicu crnu već na mokri beton. Očito je unuk prenio
neka znanja na baku pa se solidno iskobeljala iz nezavidnog položaja
ležećeg policajca i nastavljajuć sve moguće beštimije bez cenzure
stade skupljat rasuti sadržaj vrećica. Za kišobranom nije trčala, samo
je komentirala: "đavlu ga daj, kineski, ništa to ne valja, ne more ni jednu
kišu s vitron izdurat. Razišle smo se, svaka slijedeć svoj pravac do kuće.

Ulazim na vrata koja sam odmah stavila na duplo kopčanje, to ja iz
predostrožnosti, pogranično smo područje, a svakim danom je nepoznatih
po ulicama sve više. Ža mi je ljudi a još više nas umirovljenika koji baš
ne mogu trčat okolo lovajuć nepoželjne posjetitelje.

Kad smo sili i večerali, nešto razmišljam i naglas misao izreknem: "Sad
mi je jasno da su naša dica od mene naslijedila džiju žicu za glazbu".
Inače se kod nas za neki prirođeni dar zna reći..., "ima žicu za glazbu,
za crtanje, zidanje i sl."

10

nedjelja

studeni

2019

Djeca i starci

Moja omiljena nastavnica sjedi na čelu stola, po abecednom
redu proziva nas preostale. Da dobro ste čuli, preostale, jer
nas trinaest nedostaje, četvero teško bolesnih, nekoliko po
inozemstvima, a neki smatraju da su stari pa se ne bi htjeli
blamirati. U pravu su, jer mi nazočni zračimo mladošću, svježinom
i što sve mladost ima u paketu.
Ona je udovica pet godina, tada sam napisala priču o njoj i
njenoj ljubavi koje više nema, izgubili su i sina u mlađoj dobi.

A.V. ustaje: Udata sam, u mirovini, živim u Trogiru, jedan sin
svježe oženjen. Radila kao trgovkinja cijeli radni vijek. A.A. nema
zategnuto lice ali zrači radošću, a takvu je i pamtim.

B.M. Živim u Splitu, povremeno u rodnom selu kad nas dvoje
poželimo zraka i tišine. Nikada nisam radila, bila sam odgajateljica
naše četvero djece dok je muž radio u Njemačkoj. Svi su završili
školu, imam i šestero unučadi. Sretna sam supruga, majka i baka.

Č. I. On nas je nadmašio visinom, takvog ga pamtim iz osnovne.
Tih, fin, umiljat (inače je moj rođak pa o realnosti...), kaže da je
sretno oženjen samim tim što je oženjen i oboje živi. Dvoje djece,
troje unučadi, sin ima vlastiti obrt, tata pomaže jer je njegova struka.

Č. C. Ovaj je malo odskočio u materijalnom pogledu, ima svoj hotel
i restoran gdje je zaposlena cijela obitelj, njih četvero plus supružnici,
Odmah se ispričao da ne može ostati do kraja jer ima nekih obveza,
prihvatili, on je jedini još aktivan u poslu, ostali su pripomoć.

DŽ. S. Ja nisam išla dalje u školu, radila sam a usput završavala neke
tečajeve, inače se bavim poljoprivredom, radim sve osim oranja. Imam
supruga i četvero djece, imam inženjera, doktora, profesora, farmaceuta.
Sretna sam žena jer sve što sam u životu radila sam htjela.

G. I. U mirovini, radio kao građevinac, imam troje djece, sinovi neoženjeni,
kći mi je podarila dvoje divne unučadi i to mi je najveća sreća, supruga
živa i zdrava, zajedno smo.

G. K. Udovica godinu dana..., nju jedinu nisam prepoznala, bila je slatka
mala, kuštrava crnka, takva kosa više ne raste, a sada vidim sijedu, kratko
ošišanu ženicu. Radila je kao trgovkinja cijeli radni vijek, sa suprugom i
troje djece živila u Kninu gdje preostali i danas žive. Vedro stvorenje kakvo
pamtim.

I. Z. Živim u Kaštelima, radni vijek suprug i ja odradili u Njemačkoj, djeca
poslom i obiteljima žive u Njemačkoj. Baš danas, na moj rođendan slavimo
i godišnjicu braka, stoga vas moram ranije napustiti, a zato vas sve častim
ovim ručkom jer znam da ne možete svi doći k meni na proslavu. Bilo je
naravno negodovanja, žena nas redom izljubila i odlepršala..., na štiklama.

K. R. Također u mirovljena trgovkinja, udata, dvije kćeri, suprug, a kad njega
spomenu razvukao joj se osmijeh oko glave. Čujem šaputanja da ima divnog,
dobrog muža, a vidi se i na njoj.

K. M. Ona je bila crnka, sada je poluplava, radila s pokojnim suprugom u
fotografskoj radnji, sve do njegove smrti. Ima dvoje djece, unučad, a inače,
suprug i ona su zajedno išli u osnovnu i nastavili dalje sve do njegove smrti.

M. A. Cijeli radni vijek je odradio u Njemačkoj gdje s djecom i dalje živi. Od
ljeta udovac i kaže da je potpuno izgubljen bez nje. Izgradio je kuću, općenito,
materijalno dobro stoji, ali odlazak supruge sve je promijenio.


M. K. Plavuša po izboru jedina ostala živjeti u zaleđu, umirovljena, dvoje djece
dvoje unučadi, živi sa suprugom i ponekom zalutalom mačkom u kući. Svi su
bili složni da na dotičnu svježi biokovski zrak jako dobro djeluje..., prihvaćam.

M. S. Koliko je u školi bio glasan i vražji, jučer je najmanje govorio. Njega sam
prepoznala na prvu, a samo je rekao da je u mirovini, ima dvoje djece i ženu.

R. J. Radni vijek proveo u jednom vrtiću kao domar, kućni majstor, a kaže po
potrebi i teta. Aktivno se bavio i bavi treniranjem atletike djece vrtićke i školske
dobi. Udovac trinaest godina, dvoje naravno odrasle djece, kći glumica. To ja
naglašavam jer u našem kraju priznaju samo "ozbiljna" zanimanja.

Š. I. Jedna od organizatorica Raosovih dana i ovdje je dobrim dijelom odradila
"prikupljanje" adresa živućih i informacije o umrlima. Nije išla mimo osnovne,
proslavila zlatni pir, ima četiri kćeri i sina kojega je dobila u četrdesetčetvrtoj.
Žena lav (ne horoskopski) nesalomljiva, djeca s raznim obrazovanjima, od
profesorica, do trgovkinje. "E, vidi, to s trgovinom..., nama odozgo stvarno leži,
samo nam je K.M. neka iznimka bez i trunke trgovačkog duha". To su njezine riječi.

V. M. To mi je bio susjed, osam godina smo svaki dan išli zajedno u školu, nikada
jedno bez drugoga, nas tri djevojčice i on četvrti. Oženjen, ima troje djece, supruga
nije radila, on je dobro zarađivao. Nikada nije bio od velike priče.

Na kraju se obratila i druga nastavnica koja je predavala likovni, udovica je, tako da
se njih dvije druže i jedna drugoj uskaču po potrebi. Do danas slika, sada i više,
uređuje kućicu što su davno počeli pok. suprug i ona radit. Djeca i unučad su odavno
odrasli, unučadi i praunučadi...

To je ono što sam uspjela zapamtiti od izgovorenog, namjerno sam ponešto izmijenila,
a jedno ostaje; Prije pedesetčetiri godine iza zatvorenih vrata ostavili smo djecu sa
šupljim cipelama s pogledom na sutra, a danas smo tu mi, starci, s dijagnozama svih
organa, poneki pogrbljeni, poneki smanjeni, prekrivenih sjedina, bar mi žene, sa svojim
životima i životima svoje djece, s unučadi koji nam za sada popunjavaju praznine.
Sve to dok se interesi novih naraštaja ne izgube u sumaglici obveza i preživljavanja.
Prisjetili smo se pokojnih i onih što su bolesni, razišli se u želji da ovo trebamo ponovit,
nadajuć se da neće biti onih prekriženih. Odosmo zbog susreta sretni, a zbog neumitnosti
dotrajavanja sjetni, ponosni što iz naše generacije nema nijednog propalog braka.
ON dodaje da nema ni u njegovoj. Možda je to do tvrdoće genskog materijala?

05

utorak

studeni

2019

Pismo u Ameriku

Velika Gospa 1968. Proložac, Kamenmost, ostala mjesta naše
metropole Imotski se zove. Vreli ljetni dan, šetnja uz rječicu Vrliku,
mladosti, pjesme, ljubavi, veselja i nadasve molitve za ispunjenje
želja. A želja je bilo na izvoz, u što god upreš je želja, a ostvarenje...,
tko zna kad i kako komu. Utrpaj borbu u torbu, uprti i traži svoj put.

Naša prijateljica odlazi u Ameriku, odlazi svomu sumještaninu koji
je već utabao stazu kojom će ona nakon puno godina krenuti. Kad
je on odlazio ona je bila djevojčurak, a kad je odmjerio da bi ona
mogla biti u djevojačkoj fazi počela su stizati pisma i slike. Znam da
je imao iznimno lijep rukopis, imao je i stila, njegova pisma su bila
odmjerena, pristojna, s natruhama romantičnih zrnaca. Moja prija je
letjela premda je bila kus cure. Inače nasmijana, pozitivnog duha,
činjenica da je takav momak baš nju zapamtio i ponudio putovanje
preko oceana bilo je dodatno gorivo. Mladost nosi srce i optimizam,
tako je i ona naoružana tim osobinama donijela odluku i uz blagoslov
svoje obitelji odletjela ususret svojoj sreći. Posrećilo joj se, momak
je uistinu bio ono za što se i izdavao, više od toga. Slijedile su slike,
pisma, vjenčanje, rođenja troje djece. Ona je bila žena, majka, a on
hranitelj. Bio je obrazovan, radišan i dogurao visoko. Pisma su stizala
smanjenom brzinom, obje smo imale obveza na pretek, svaka u svom
filmu, dok me jedan dan nije dočekalo iznenađenje. Dolazim s posla
a za stolom sjedi isklesana dama i gospodin s riđom bradom, krupan,
očito dijete s kamena. Malo sam zastala i kad mi je ona uputila onaj
svoj osmijeh sreći nije bilo kraja, dobro da me srce nije opalilo.
Viđali smo se više puta za vrijeme njihovog boravka, a kako oni sada
dolaze na godišnjoj razini bar jednom, obećanje je bilo s obje strane
da ćemo se viđati. Tako je i bilo, tako je skoro do današnjih dana.

Nema više pisama, samo mailovi, oni tu i tamo zovnu, a kako kažu,
najviše se raduju mojim mailovima. To im je podsjetnik na našu mladost,
na naš goli krš, koji oni zovu ljepotom, ajde dobro, ne protestiram.
Dive se našem moru, našoj klimi, našemu svemu, oni se dive a mi u
svemu tomu uživamo. Pa sam odlučila poslati jedan kratki osvrt na sada.

Draga A+A!

Nikada više nemojte izražavati žal za onim što ste ostavili, ne kukajte
zbog oštre sjevernjačke klime jer pojma nemate koliko ste sritni s tim
šta imate. Evo mi kupili drva još na rate, a vatre nismo naložili, nema
zime, nema studenog, bojim se da neće biti ni bjelila, ni bure, ni onoga
toliko željenog brrrr. Lito je bilo k'o šta znate dobro vrilo i beskišno, zemlja
popucala, izvori prisušili, ljetina pripolovljena. Računamo..., ajde, jesen će,
za'ladit će pa će sve doć na svoje. Ono za deveti i deseti misec računi
za vodu k'o usrid lita. Ako ćeš ubrat list kupusa ili glavu salate moraš
zalivat, ma di to ima. U vas lipo se zna da je liti vruće i zimi zima i na to
se ljudi pripreme, ovako..., mi ne znamo oće li za Božić bit sv. Ante.
Ovi naši meteorolozi nam najavljivaju kako nas u Dalmaciji čeka tropska
klima, bit ćemo skoro k'o tamo neke vaše zemlje, liti crkni, onda udri kiša.
Ovi dana mi ovde ne znamo kud udaramo jer nas nemilo udara. Ne možeš
po noći oka zaklopit, južina dere odnese kuću, onda zablica pa grmi, puca.
Vanka ja jutros da ću i ponesen lumbrelu. Došla kući k'o liska, nisan je ni
otvarala, kako ćeš kad odnese. Sase ja pitan jesu li ovon famoznon
glabalizacijon vaši vitrovi, uragani i orkani priselili u nas jer je globalistin
bilo teško gledat kako je nami lipo? Ti si A. viđen čovik tamo u tin Amerikan,
de se raspitaj i urgiraj dok je na vrime da nas poštede vaši mjerodavni, jer
svi mi znademo da ota globalna pulitika od otamo iđe. Ma nije mi teško šta
imamo kandidata za presjednika koliko je u misecu dana, šta imamo ukruha
šta bi i Ameriki bilo teško na'ranit, ali ostavite nan našu klimu. Nije naš narod
vičan ovin neveran, a stra' nas je da nan ne dopuzaju one vaše zmijurine,
kokodrili i oni otrovni leteći objekti, ne bi tili da nan kuće vitar odnese. Mi
smo naučili imat proliće. lito, jesen i zimu, a sad se to sve izokrenilo. Zato
kad budete dolazili javite prije da van znademo kazat triba li vam sunčani
šešir ili barka za uć u kuću ako još bude uzgor.
Drugi put ću van reć o ostalon šta se događa, oprostite šta san se zabavila
oko vrimena, to mi sada u glavu tuče. E, da ne zaboravin, mi ovin našin
uraganin još nismo nadili imena pa ne znamo ni kako ih potrat od kuće kad
navrnu.

Puno vas volimo i pišite:)

04

ponedjeljak

studeni

2019

Mislio je

" Onaj koji se zauzima za druge, riskira da bude odbačen.
Onaj koji se oslanja na druge, riskira da bude izigran, a koji
se povjerava drugima, riskira da bude izdan. Isto je i s onima
koji pomažu drugima, riskiraju doživjeti nezahvalnost.
Oni koji ljube, riskiraju biti ostavljeni. A što je s onima koji baš
ništa ne riskiraju."
J.J Braddock (Josip J. Knežević) Slamanje duše

U teškoj životnoj situaciji, kad se čovjek osjeti bespomoćnim,
jadnim, izdanim, ostavljenim, razmišlja upravo ovim redom,
ili barem onako kako mu se događaji redaju. Osim onih ekstra
opreznih, svima se može dogoditi ponešto od navedenog, da
li ćemo zbog toga mijenjati svoj karakter, prestati riskirati, ili
prihvatiti neminovnosti? Ne možemo živjeti pod staklenim zvonom,
ne možemo testirati svakog živog stvora koji nam na neki način
prošeta kroz život ili se trajno nastani. Ne možemo bezrezervno
svima vjerovati, ali kakav je život kad zaziremo od svakog koji
hoda stazom, hoćemo li angažirati tajne službe..., da ne bismo bili
odbačeni, izigrani, ne doživjeli salve zahvalnosti za učinjeno, izdani,
ostavljeni? Da li taj rizik podrazumijeva činiti u životu ono što možemo
bez kalkulacija ne očekujući povrata, premda, za dobro uvijek postoji
nagrada, barem ona bila samo u vidu našeg zadovoljstva što smo
to što jesmo..., ljudi bez kalkulacija koji su spremni riskirati.

<< Arhiva >>