01
petak
prosinac
2023
Neka se broje
Nije baš dan za odlazak na more. Jutro je bilo tmurno, noć uskovitlana,
a možda je to samo uzbuđenje zbog jednog rođendana koji me raduje.
"Dobro jutro slavljenice, jesi li upalila sviće na torti?" Malo je zastala, a
onda: "E, ti si sestro, ma pusti rođendan, ali je meni do toga" i onda je
izrecitirala svoju besanu noć uzrokovanu kostoboljom i ostalim nevoljama.
"Nego, reci ti meni do kada primaš goste, ne bi mi dolazili ako tebi nije
dobro?" Lecnula se što joj baš i nije u naravi, ali je za svaki slučaj, da se
ja ne bi predomislila odma' izrazila radost zbog dolaska, iako ona ne bi
tila da se mi gnjavimo tamo zbog nekog beznačajnog rođendana. "Dobro,
ako si već odlučila, ali da ništa nisi nosila, svega imam, ništa mi ne triba".
Za sat smo već bili isprid kuće, a na vratima je stajala žena od moga nećaka
vršnjaka (razlika smo tjedan dana), nakon njih priključili su se i drugi sin sa
svojom ženom, naš 88-godišnji brat koji je prije mjesec dana izgubio ženu,
a očekuje se i ostali dio obitelji koji za razliku od nas umirovljenika još radi.
U ovo doba godine silazimo na more da bismo s radošću podilili dobra iz
našega vrta, nije neka vridnost ali je radost obostrana. Naravno, tu je bilo i
nešto za nju osobno, šta je odma' isprobala, par puta se okrenula da nam
privuče pažnju i primi potvrdu kako joj baš lipo stoji. Nemjerljivo!
Odma' je pristavila kavu a mi joj kažemo kako je baš ona najbolje kuva, uz
to smo joj pohvalili cviće koje se još dobro drži s obzirom da je na terasi.
Sanjala je kaže noćas naše rodno misto i neke velebne vile kod naših rođaka
i susjeda, a njoj k'o neugodno kako i sama nema tako nešto. Dopunila sam je,
kako je njoj (iako u snu) moglo biti neugodno s dvi kuće na moru, a ja imam
samo jednu i to iza brda. Na kraju nam ne triba ni to, svi putujemo sa skroz
drugim krovom i dosta nam par kvadratića. "Pogledaj oko sebe, vidi koga sve
imaš, budi sritna, pusti vile i dvorce, raduj se i doživi barem stotku, danas ima
tek 93. Moja sestra, zaslužna za izvlačenje svoje braće i mene najmlađe sestre
s ljutog kamena, dajući nam priliku za nove početke. Hvala joj od srca!
Vratili smo se ispunjeni radošću, što još možemo nekomu priuštiti pinku radosti,
a to vole oni što još puze jednako k'o oni što su na granici puzanja. Potpuno u
stanju nekog milujućeg mira tila sam joj samo još reći..., uživaj i neka se broje.
komentiraj (16) * ispiši * #
28
utorak
studeni
2023
Zapelo mi za naočale
Već duži period zaobilazim sve vijesti koje ugrožavaju moju "tananu dušicu".
Čemu gledati i čitati ono na što nemaš nikakvog uticaja, a skače ti tlak i ne
gine ti dupla boba. Stoga preletim samo naslove i ako mi je nešto baš jaaako
zanimljivo udostojim se pročitati i podnijeti dozu nerviranja i ugroze same sebe.
"U WC-ima splitskih kafića i centara osvanule upute vlasnika o korištenju tog
vrlo važnog prostora. Mole se posjetitelji da se ponašaju kako i priliči tako
osjetljivu mjestu. Nuždu vršite u WC školjku, puštajte vodu nakon obavljene nužde,
ne bacajte higijenske uloške u školjku, kao ni ukakani papir u kantu. E, da, nakon
nužde poželjno je oprati ruke. Nisam doslovce prenijela tekst, ali ima dovoljno.
Dakle, 21. stoljeće, u kućama i stanovima rade se luksuzni sanitarni čvorovi, u
svakom iole pristojnom radnom prostoru postoje te prostorije od životnog značaja.
Jedan broj ljudi do danas nije shvatio da ono što ostavlja iza sebe je njegova slika,
a da ne govorim o tomu kako se može osjećati osoba koja sve te govnarije čisti.
Možda su neki u mislima da je ispod časti očistiti iza sebe, mogla bi se čistačica
uvrijedit, ona je ipak za to debelo nagrađena. Neodgoj, bezobrazluk, sebičnost, fuj.
Kad ulazim u neki ugostiteljski objekat, a prije konzumiranja pića idem oprat ruke,
prvo što zapazim je čistoća toaleta, ako to nije u skladu s osnovnim standardima
napuštam prostor pod hitno. Nažalost, zadnjih godina sam često po bolnicama i
bez obzira na trud spremačica, morate s oprezom ulaziti u te prostore.
Kakvi smo mi to ljudi? Kako možeš ostavljati prostor iza sebe ne doveden u red,
kako možeš napustiti WC ne opravši ruke? Ne mogu vjerovati, a moram jer vidim.
Imala sam prigodu gledati na svadbama, ono kad se žene skupe radi fizioloških potreba
i popravljanja šminke..., nemali broj iziđe iz WC-a, stane pred ogledalo i popravlja šminku...,
ništa ruke..., a gospoja sriktana k'o da je s piste. A tek muški..., to je priča za sebe. Iziđe,
(ne znam kakav je prostor ostavio), ali ruke oprao nije. Takav će poći prema nekomu i
rukovat se, nakon što se rukovao "s njim", triput fuj, bljak. Zato pod stare dane izbjegavam
rukovanja s osobama koje mi ne daju sliku perača sebe i oko sebe. Znam da moj snimak
često nije garancija, ali zato je u torbi dezinficijens, za svaki slučaj.
Bojim se da smo u krivom stoljeću, a što se društva u EU-i tiče, nisu ni oni bolji, vjerujte.
Čitam i da su vukovi na vratima Splita, moraju šetati vukovi kad su zaštićeniji od nas.
Nadan Vidošević s tuži na zdravstveno stanje dok je u pritvoru, a kaže da su sve optužbe
protiv njega podle laži, on se rodio s debelim bankovnim računom i hrpom umjetnina, o
lovskom arsenalu ne bih.
Vidila sam jedan dobar video..., čovik nosi na ramenima svinjsku polovicu ispod koje piše
da nosi svoju bolju polovicu. Ajde neka smo svrstane u kategoriju svinja i to tek polovica.
S obzirom u kakvom je stanju svinjogojstvo, možda nam je porasla cijena.
Eto vas, svega pomalo, a svi već sve znate.
komentiraj (16) * ispiši * #
23
četvrtak
studeni
2023
Razgovor s NJIM
Iza mene teška noć, nikako san na oči, prevrtanje, okretanje, vrtuljak mi nije ravan.
Pokušam mu se obratiti, uvjerena da me čuje, uvijek mi se čini da me čuje, a da li...?
"Ajde molim te, zanemari trenutno globalne zavrzlame, zanemari vremenske nepogode,
daj bar malo skreni pogled prema meni smrtnici, neću ti se puno prenemagat, a neću
ti ni lagat. Čuj mene..., lagat, k'o da ti ne znaš kad ne govorim ili zaobilazim istinu, tebi
se ne može podvalit rog za sviću. Stalno me muči jesam li loše reagirala na neke dnevne
nepodopštine, znaš na koga mislim. Zašto on svaki put kad ja sve lipo sredim mora nešto
uflekat..., evo sinoć je cilu šalicu čaja privrnio, sve po taman stavljenom stolnjaku, trenerci,
po podu, kojega sam ulaštila do sjaja. Ajde iskreno, kako bi ti reagira' da sve lipo urediš,
lipo skuvaš, a ono ti neki od tvoje "vojske" sve zakelja, ili traži zamjerku u skoro savršenom
jelu..., oprosti, ti ne kuvaš? Tebi je puno teže, moraš odozgo, ili odakle već sve pratit, sve
kontrolirat, nagrađivat, kažnjavat, osiguravat donekle red..., inače bi se svi poubijali. Ne
znam kako to kod tebe funkcionira, previše sam okrenuta sebi i onima oko sebe, jedva
držim pod kontrolom vlastiti život, kako bi' ovako mala mogla približiti sliku tebe i tvog radnog
dana. Neshvatljivo mi je, ali ti se svejedno obraćam, valjda zbog toga što te ne vidim, čujem
često, ili mislim da te čujem, osjećam da si tu negdje, ali opet neuhvatljiv. Reci mi je li realno
očekivati da ćeš TI, gospodar svjetova spustiti pogled i baš meni udijeliti mrvicu pažnje..., eh,
da, nisu moji problemi vezani za ove dnevne gluposti, to ja onako, prikazujem slikovito, a
dobro znaš da su u mojoj glavi totalno drukčije misli i strepnje kojima se ne mogu oteti.
Neću ti sada poput novopečenih misica izražavati želje poput mira u svijetu, to se valjda
podrazumijeva, kao što želim da svi ljudi budu sretni i siti, da se svi vole..., a i TI i ja znamo
da je ljubav davno mahnula odlaznim krilima i da smo svi udaljeni od dobrohotnosti koliko
je naša postojbina udaljena od svih svjetova kojima si TI šef.
Više od svega bi' volila da mi na neki način daš upute kako izaći na kraj sama sa sobom, kako
razvrstati po fasciklama sve ove nebulozne misli koje mi tjeraju san s očiju. Daj mi do znanja
zbog čega neke od nas kažnjavaš a nekima gledaš kroz prste, neke zakidaš u glavu, u noge,
u novčanik, a oni jadni da barem imaju mir..., ne, ne, osuđeni su i od svoje vrste, ismijavani,
od onih drugih, koji ne samo da su sami sebi dovoljni..., hoće i mrvice od mrvica, hoće sve.
Da se ja ipak vratim svojoj običnosti, da i dalje kuvam, čistim, muvam okolo, dušu hranim
radošću bogatim primjercima koji su mi bliski a tebe ću pustiti da radiš svoj posa'. Mislila sam
da ćemo razgovarati, a TI me ignoriraš, ili ne, možda me držiš na tihoj vatrici, uvjeren da ću
TI se obraćati i dalje, bez obzira što si u mojoj glavi stalno na relaciji imaginarnog i stvarnog.
To priznajem, bez glumatanja kako sam sigurna da si tu, iako bi bilo lakše živjeti da sam sigurna.
Iskačem li možda iz kolone vjernog puka koji su zgroženi mojim doživljajem TEBE, koji bi me u
neka druga vremena heretizirali i bacili na lomaču da cvrčim do posljednjeg daha. Ako si uistinu
TI ono što pišu i kažu da jesi, molim TE da mi daš neki znak, uključiš mi GPS u glavi radi ispravnog
kretanja prema cilju, bit ću TI zahvalna. Ionako sam..., zbog toga što sam još tu bez naročitih
zasluga, zbog toga što osjećam potrebu razgovarati s TOBOM iako govorim sama, ali donekle
uvjerena da ćeš čuti, a postupit ćeš onako kako VELIKI rade, pravedno.
komentiraj (18) * ispiši * #
09
ponedjeljak
listopad
2023
Živim ekologiju
Prolazi jutros moja dalja susjeda i rukom zaklanja vanjske dišne organe.
"Šta je gospođo, ali nešto smrdi?", pita moj djelomični sudionik u našoj
poljoprivredi. Za finese sam ja zadužena što se i razumi. "Ma nije to u
tebe, smrdi cilo misto," kaže gospođa, valjda da ublaži naš doprinos smradu.
Točno, misto smrdi na mahove, kanalizacija nije u potpunosti riješena i sto čuda.
Sada objašnjenje za ostale eko-smradove.
Moja okućnica je zaista prebogata raslinjem, prilično divlje raspoređene, jer ja
ni uz najbolju volju ne mogu svaki tren radit raspored i presadbe. A žao mi i
uklanjati one silne puzavice koje su sada u punom cvatu, svih boja i dezena.
Teška srca smo nedavno potkresali neka stabla da malo više svjetlosti dolazi
u kuću. Ima još jedan razlog..., moj strah prema puzećim spodobama koje u
jesen obitavaju po stablima. Cilj je bio otkloniti sve grane koje su nadomak
prozora, oluka ili krova. Sad mi sve nešto šušavo, ali ne mogu dva dobra u paketu.
Dolazimo do sjetve i sadnje povrtnica, kao i dodatna gnojidba. Sve je to dobro
dok se ne uključi stajsko gnojivo, a ovaj put smo se baš isprsili. Čovjek dovezao
pred kuću, ostalo mu još par vreća pa da ne vraća doma, mi uzeli sve. Posuli,
posadili, a ja kao šećer na kraju sve to lipo poprskala tekućinom od koprive.
Skoro da nam maske trebaju pri ulasku u vrt, ali mi kao ekološki onesvješteni
moramo malo trpit za zdrav ishod našeg vrtnog blaga.
Nitko se još nije pobunio, a tko će, mnogi imaju vrtove i okućnice osim onih u
zgradama, a kod nas na prste ruku možeš prebrojit zgrade, desetak, odokoloprilike.
Stvarno je moja majka dobro govorila: "Sinko, ako oćeš lipo pojist, triba bit u smradu
do vrata i krvi do kolina (misleć valjda na klanja domaćih životinja). Srića, voda sve
opere do crna obraza i pogana jezika". Lipa moja mater, bila je puna izreka, zapamćenih
i izmišljenih. Zaista, ako želimo zdravu i ekološki uzgojenu hranu, potrebno je ponekad
navuć masku, začepit nos, ali je zadovoljstvo u konačnici stostruko vrijedno.
Zato, živim ekologiju, sretna što je i moji mlađi podržavaju, sve dotle dok majka miriše,
na Armanija ili svježe ubrano povrće.
komentiraj (19) * ispiši * #
04
srijeda
listopad
2023
Nitko nije kriv
Trakavica oko ministrovog propusta neprijavljivanja mizernih
par milijunčića eura još nije razjašnjena. Nije jasno ni kako je
Slavonija ostala bez velikog broja svinja koji su završili baš na
mjestu kojemu je patron uvaženi ministar. Neka čovjek radi kad
raditi zna, ali u tom velikom znanju, gle čuda, zaboravi u imovinsku
karticu zabilježiti prihod. Svima se može dogoditi da nešto zaborave,
no, nisu svi ministri što zaboravljaju, a oni uza se imaju cijelu ekipu
onih što bi ga trebali podsjetiti na nešto tako važno, ukoliko je više
išta važno.
Slavonija je u dimu, opet zbog nečijeg propusta, ili je i to slučajno?
Znači li to da zlatna Slavonija zbog zagađenja neće više biti u stanju
imati plodna polja, neće moći uzgajati svinje, barem ne u onako velikom
broju? Čije je interes da hrvatska hraniteljica presuši, žitom i mesom,
dok divlje svinje (da li i zaražene) slobodnu šeću ulicama gradova i sela?
Nestaju milijuni, diverzije na gospodarstvo i siromaške džepove napreduju
a nitko nije kriv.
Što vi mislite; je li u ovoj maloj zemlji tako teško naći krivce,
da li bi po vama krivci trebali odgovarati za svoja zlodjela,
da li je moguće uvesti reda u nered, nevažno radi li se o lijevom ili desnom
neredu, jer zlo nema boje.
Mislite li da je normalan "uvoz" radne snage iz dalekih zemalja dok naša
mladost traži kruha van granica? Da li je to zbog slobodnog tržišta ili...?
Nisam političar ni neki gospodarstveni stručnjak, vodim se samo logikom.
Nisam ni diplomirana kuharica, svejedno se u mojoj kući rado jede.
Prosvjetlite me!
komentiraj (23) * ispiši * #
11
ponedjeljak
rujan
2023
Ponavljanje je ubitačno
Majka znanja ili pak maćeha, to je ponavljanje, kako komu.
Odluka je pala, idemo malo sredit ovaj životni prostor.
Baš je životan, tu se sve odvija; kuhanje, kulturno uzdizanje
i padanje, ovisno što je na meniju.
Bojenje zidova je za mene najveće tlaka.
Nemam mota ni života za premetanje stvari pojedinačno dodirivanje,
laštenje i opet ispočetka. To mi je baš maćehinsko ponavljanje.
Nekada sam se radovala tim generalkama bez generala.
Valjda ću osjetit radost kad sve bude gotovo, kad me zaslijepi bjelilo
zidova, kad mi ladice krenu šaptati na uho..., "oslobodi nas".
Police također, prepune su za moj ukus, nabavljalo se i ono što ne
treba, valjda je to posljedica neimanja u nekim vremenima.
Čovjek nikada ne može imati sve; u ormarima, na policama, garaži,
u srcu, uvijek negdje zašteka. Naučila sam da me nova odjeća nikada
nije ispunila kao nečiji poziv bez povoda, ili ima povod, želju da me čuje.
One iskrice koje vidim u oku prijatelja kad mi stegne ruku s pitanjem:
"kako si, baš se radujem što te vidim", da, da, neki se i meni raduju.
Ponavljam po tko zna koji put da ću ovogodišnjim ponavljanjem revizije
svakog centimetra moga doma, za sva vremena završiti s nadomještanjem
onoga što se odstranilo, a odstranilo se jer nije ni bilo potrebno.
Dobro, ima tu predmeta koje su ispunile svoju ulogu, njih se također treba
riješiti. Žao mi je bacati, odjeću, posuđe, ali ne mogu ni dati nešto što nije
ni meni za upotrebu. Svakim danom potrebe za centrima blijede, ljekarne
su "švedski stolovi" ne baš na bazi samoposluživanja, opako su skupe
"farmaceutske marende".
Ponavljam da više neću ponavljati nepotrebna gomilanja predmeta, niti
nasjedati na trgovačke trikove o tobožnjim akcijama i inim povoljnostima.
Obećavam sebi i ovomu što je ovaj put izvukao "deblji kraj", da će slijedeće
ponavljanje generalke biti uz pomoć nekog stručnog i vrijednog uz odvajanje
od usta, čitaj mirovine, jer nikada u životu te usluge nismo koristili.
A kad sve bude gotovo molim se da ne budem "gotova" već sretna u svježini.
komentiraj (18) * ispiši * #
18
utorak
srpanj
2023
Dalmatinska izgora
Znate li ljudi šta je 40 u hladu
znate li ono kad kamen gori
nema te vode koja ga može ohladiti
a kad ga hladiš
kad se hladiš ono isparavanje do vrenja
mora ne okusih
čekam raskrčenje
pušući po ovom prostoru ne mogu ne misliti
ne sjećati se
toplih, vrućih ljeta
a more zapljuskuje plesnjak
svirali Crveni koralji
plesnjak usred borovine,
a sve što nosom osjećaš je Pino Silvestre
tada popularan miris za mušketire
bilo je i onoga "znojaž" original francuski
okreneš se prema onomu čiji te miris privlači
privukao za trajno
valjda je nekako mirisao kameno
prati me taj kamen vruć i leden
sudbina, što li već
rodbina mi do danas podastire
eto ti, cvrči, sama si birala
nije lako meni
nije lako ni cvrčku
nije lako dalmatinskoj "izgori" kad sve gori
a mi smo tvrdi k'o ovaj kamen sivac
ispod kojega nerijetko isplazi poskok
on svojim putem mi svojim
nek' se poštuju životni prostori
"izgora" je ovo ljudi
ljeti gori
zimi plavi
opća slika je zelenosiva
a zeleni je bio i Pino Silvestre
izišao iz upotrebe davno
stišat će se i vrućine
krećemo ispočetka
Zagoro vrela i plavna
komentiraj (23) * ispiši * #
07
petak
srpanj
2023
Moram obznaniti
Ovo ne radim radi sebe nego sigurnosti svojih sugrađana.
Daklem (rekao bi pok. don Pavao iz Prosjaka i sinova), jutros
sam rano ustala i onako orna krenula kako slijedi..., kupatilo,
kuhinja. Na vratim kuhinje zapljusne me plinski smrad, a do nas
nije, jučer nije bilo pogonsko gorivo za ručak. Znači negdje curi
a mi u neznanju, kud je izišao a da mu nismo dozvolili?
Zatvorili sve ispuste, uzeli kante i skupljaj. Postupak me podsjetio
na situacije kad se odnarodi roj pčela pa ih u košaru treba skupit
ako se želi nešto spasit. Pristupili smo drugoj fazi..., pronaći kupca.
Znate kako cijena pada kad te nevolja pritisne na prodaju..., zlatni
lanac kilo brašna, stoga smo obznanili da prodajemo u bescjenje.
Evo smo još u pregovorima, jedan mi je posebno zanimljiv, izišao je
s prijedlogom da će mi platiti punu cijenu, mi izdamo račun na onu
najnižu, a razliku..., zna se, pola mi je pola ti je. Naša moralna načela
to baš ne prihvaćaju, a opet..., koliko sličnih slučajeva znam iz prve
ruke pa nikomu ni dlaka nije falila. Ne znam, dlaka je dlaka a euri su
platežno sredstvo, mogli bi i apartman negdje iznajmit.
Odluka nije donesena, pitanje je spusti glavu, uzmi što ti se nudi i
"ponosno " naprijed ili druga opcija, drži se svojih načela a plin pusti
neka se širi prostranstvima- Što bi vi učinili da vam se ukaže prilika?
komentiraj (15) * ispiši * #
02
nedjelja
srpanj
2023
"...malena mjesta srca moga..."
Dobri stari Tin znao je srcu približiti ono što ostavismo iza sebe...,
mala mista. Znao je jer nikada nije zaboravio korijene, bez obzira
što ga je život nosio po mnogim evropskim metropolama, gdje je
okusio život i šušur, umjetničke kolonije i susrete na visokim razinama.
S nostalgijom se u svom pjesništvu osvrtao baš na ta mala mista
svoga odrastanja kojima se i mi, htjeli ili ne barem u mislima vraćamo.
Bio je još jedan koji je u svojim djelima bez cenzure propovijedao o
svomu rodnom selu a Medov Dolac se zove. Sjećam se svoga djetinjstva
i rane mladosti kad je Ivan Raos svako ljeto provodio u svom rodnom
selu, usput obilazeći zaseoke, ispipavajući bilo naroda svog. Rado se
zaustavljao u razgovoru s ljudima kojih uglavnom više nema, barem ne
onih koji su bili tema njegovih djela. Ono malo ljudi što ostadoše, potpomognuti
onima koji su odselili a nisu zaboravili, njemu u spomen, već tri desetljeća
se sastaju, priređuju prigodni program, čitajući fragmente iz romana, kazujući
ponešto nepoznato iz njegovog života i rada. Pamtim ga kao skromnog i
samozatajnog čovjeka, ali u svojim djelima nije ostajao dužan, sve i svih je
znao smjestiti točno tamo gdje im je mjesto.
Jučer je bio Dan sjećanja na našeg velikana. Nažalost, moralo se izbjeći dvorište
njegovog odrastanja ispod prastare kostele zbog vremena koje se s nama igralo.
Misa zadušnica za Ivana održana je u prekrasnoj crkvi sv. Roka koja je iz male,
stare crkvice izrasla u modernu građevinu, veličinom prilagođenoj za potrebe
domicilnog stanovništva i onih povremenih došljaka. Volim tu crkvu još više jer
je radove na istoj, od početka do kraja vodio moj pokojni stric.
Poslije mise, položeno je cvijeće na jednostavnu, a opet posebnu grobnicu Ivana.
Lokacija održavanja programa je premještena u Sportski centar izgrađen u čast
pok. branitelja S.M. medovdolačkih korijena koji je živio u Zadru a borio se u Im. bojni.
Imao je samo dvadeset godina. Prostor je prolagođen za razna događanja, najviše
se koristi za predahe nakon sahrana uz osvježenje ićem i pićem.
Ima sve potrebne sadržaje, od kuhinje, sanitarnih čvorova, dvorane za koncerte,
predstave i na kraju ista dvorana se prilagođava za opuštanje uz neizbježnu degustaciju
okalnih jestivih i pitkih proizvoda. Do sada se nitko bunio nije.
Program je počeo uvodnom riječi organizatora, čitanjem, nastupom amaterskog KUD-a
iz Imotskog, Džoni Gitara je izveo niz pjesama, svojih i naših, dalmatinskih. Začin na kraju
je bila amatersko dramsko društvo iz Gata (amaterski staž im traje više od sedamdeset
godina), uz kontinuirane izmjene članova društva. Na daske su nam vratili Sudnicu iz Libra
Marka Uvodića. Nakon programa za dušu, okrijepili smo i tijela uz neizbježnu janjetinu s
kapulicom mladom i prekrasnog kruha ispod peke.
Susreti s rodbinom, prijateljima i gostima, pjesma i priča protegla se do ranih jutarnjih sati.
Mi ranijih datuma proizvodnje mjesto radnje napustili smo nešto nakon ponoći, kući stigli
ispunjeni, ja umirena posjetom grobovima svojih dragih, druženjem s osobama iz mladosti,
a on opet sretan što je sve to sa mnom podijelio.
Kulturni niz se nastavlja večeras u našem Gradskom parku koncertom mandolinskog sastava
u kojemu i ON svira, a sve to u sklopu Tinovih dana koji će se produžiti na ljeto. Bit će svega,
svi ste rado viđeni u našem malom gradu.
komentiraj (15) * ispiši * #
06
utorak
lipanj
2023
Dođe i taj dan
Moj komp. radi na inteligenciju a i vremenske uvjete. Tako sam
dobar period bila istisnuta iz virtualnog svijeta što mi je na jedan
način dalo prostora za vrtne aktivnosti u pauzama između dvije
kiše. No, ostavimo grmljavinske posljedice na mojim aparatima,
želim vam reći nešto sasvim drugo.
Znate da sam do sada objavila par naslova, to vam je ukoričenje
mojih umijeća sa trideset abecednih znakova. Zadnju, nazovimo
je knjigom sam sramežljivo obznanila na ovom prostoru, a sad je
došao dan da će i zvanično biti promovirana van granica moje
općine.
Dakle, daje se na znanje, da će u prostoru Gradske knjižnice
Marko Marulić, Ulica slobode 2 Split, biti javno prikazana moja
zadnja knjiga (ne bila ona zadnja) Razbucana dota, a kako stvari
stoje i sama ću biti nazočna.
Svi oni koji poštuju pisanu riječ a vole i druženje uz skromnu zakusku,
ovim putem pozivam da se pridruže i tako moj izlazak iz lokalnih okvira
učine radosnijim, a ja vam garantiram ugodnu zabavu.
Ne zaboravite, dana 12. lipnja, ponedjeljak u 18 sati GK Marko Marulić Split.
Radujem se vašem dolasku:))))
komentiraj (35) * ispiši * #