Kad sam jutros obavila rutinske poslove i nastavila raditi o današnjem
jelovniku, zvono na vratima me prekinulo. Zvonjava je rjeđa kako dani
klize, stoga me raduje taj zvuk. Otvorim a preda mnom dvije mlađe osobe
i jedan dječarac, svih troje godina kao ja sama i to mi odmah podigne
ugled u vlastitim očima. "Izvol'te šta prodajete?" Čim vidim fascikle i torbu
prva misao je da mi misle uvalit kakav proizvod bez kojega ne mogu.
"Ne, ne, nikakva prodaja, mi smo Jehovini svjedoci, želimo vam približiti
Isusa Krista..." Nisam dopustila nastavak, samo sam najljubaznije što sam
mogla odgovorila: "Lipe moje cure, meni je Isus uvijek blizu i baš mi ne
trebaju ambasadori koje On nije čak ni imenovao, sve što On meni i ja Njemu
imamo za reći to se odvija samo između nas dvoje. Da li je to pravi put ili
nije, moj je i nemam ga namjeru mijenjati. Samo vi idite dalje, možda nekomu
treba GPS kako stići do Njega. S osmijehom su se udaljili primijetivši kako imam
fine terase, i bogato raslinje. Osmijeh uzvraćen, zahvalila što su primijetile uz
molbu da ništa ne snimaju jer je vrt jako otravnatio. Valjda im i nije bila namjera,
pored divno uređenih vrtova i travnjaka u mom gradiću.
Skoro sam promašila ručak dok su mi se s ekrana dodvoravale face, to su vam
oni "poboljšivači" života nas običnih smrtnika. Zanimljivo, k'o jedan žele baš nama
uljepšati ostatke života, "bez da platimo 3oo, ni dvjesto, ma ništa ne ćemo platiti
osim da damo njima glas, jer kroz njih se najbolje vidi". Tu sam malo pomiješala
onu reklamu za dioptrijske naočale za sve oči ovoga svijeta, ali cilj je isti, prodati,
pridobiti jer takvih nema kugla.
Malo je vruće gore na stazi prema vlasti, a još nisu ni sjašili, zakuhalo se nemilo,
zavladala panika, malo je reć. Šta treba paničarit i arlaukat jedni na druge, s programom
na sunce i neka narod bira, jedino što je znao odabrat je pušku za obranu od neprijatelja.
Čim je to zlo bilo gotovo odmah je nastavilo prepucavanje tko je bolji, veći i tko je više
metaka ispalio, iako svi dobro znamo tko je palio a tko pajkio. Za mene to nikad nije bilo
sporno, jer oni koji su se dali vrlo malo daju na marketing. Pitanje je druge prirode u
ovomu društvu, UHVATITI DOK JE JOŠ VRUĆE, obećati, a koliko mene sjećanje služi,
a služi, nema onoga koji nije obećavao. Uglavnom je ostajalo na onomu k'o na jednom
vjenčanju koje pamtim k'o dijete. Obećavao momak divojci čuda, veliku kuću, skoro sto
prozora na njoj, a kad ona došla, našla straćaru sa stotinu rupa i pukotina. Nasmijala se,
nastavila. Samo je razlika što su se njih dvoje voljeli, radili i sticali malo pomalo. Ovdje
je priča davno ispričana, dođu, pričaju priče, kad zasjednu ništa od TUNELA, a i zašto
bi kad je zamišljeni tunel u krugu drugih igrača, a oni igraju mlako.
Onako iz prikrajka dok promatram ovu lakrdiju zaključujem samo da mi se najbolje uhvatit
trave, fizički malo umara ali je relaks neponovljiv..., trava je zakon:))))
Post je objavljen 16.03.2024. u 15:49 sati.