Kakve smo ih znali

Povratak u tišini iz svečane tišine. Ostavljamo ih u miru,
one mirne i manje mirne, to su oni, onakvi kakve smo ih
poznavali. Naši najdraži, oni za koje nas veže djetinjstvo,
odrastanje, krvne veze, prijateljstva. Svi su oni sada istog
statusa, razlika je samo u izvedbi posljednjeg počivališta.
Nameću se misli..., koje su putanje nakon prizemljenja, da
li su naša očekivanja u neki bolji svijet realna ili samo proizvod
vjere i nadanja? Povratnika nema, osim onih koji nam s vremena
na vrijeme dođu u snove, ili češće u misli. Da li usrećujemo one
koji ne daju odgovore na pitanja, kad im nesebično položimo
cvijeće i upalimo lampione, ili je to samo naše ispunjenje?
Možda bi se mnogi pobunili i otklonili sve to blještavilo s ploča,
dajući nam na znanje kako smo se možda prekasno sjetili, možda.
Do sada ne saznadoh da je netko uložio žalbu na dolaske i
ukrašavanje vječnih stanova.
Ja se uvijek nešto pitam i preispitujem, rijetko na ta pitanja dobijem
i odgovor. Za ovozemaljskog života teško da ću ga i dobiti.
Stoga, laganim koracima dolazim i odlazim, ne bih htjela unijeti
nemir u mir, nadomještati spoznaje nepoznanicama, ne znam ništa.
Težinu je teško skinuti s duše. Otišli su djelovi mene, puno njih,
ostajem tu, sjećajući se, ponekad smijući se nekim isječcima iz života
meni bliskih, dajući njima i sebi obećanje da ih neće prekriti zaborav.

Do vremena kad budemo dijelili zajedničko mjesto, kad god to bude,
počivajte u tišini i miru. Obećavam, doći ću, nema žurbe.