Bilo lipo bilo ružno..., ode u nepovrat

Nešto ne razmišljam previše o Novoj godini, o Staroj pogotovo.
Komu je do Stare, znam po sebi, dok sam bila mlada i poletna
svi bi se ovi' dana sjatili oko mene, a kad sam malo poodmakla
godinama, sve manje je posjetitelja i sve više telefonskih zujalaca.

Bez neke želje za povratkom na stare adrese, ovu euforiju oko
dolaska Nove doživljavam točno onako kako mi i godinama priliči.
Radujem se što je sve smeće iza mene (iako je bilo i cvića, priznajem)
radujem se i nadam se Novoj utoliko da će biti "više cvijeća manje smeća",
a ako ne bude, dogodine s istim željama u još noviju godinu 'ko je doživi.

Jako cijenim zdravstvene radnike, ali od svega najviše želim da im kuća
bude što dalje od moje, t.j. da u njihovo dvorište moja čeljad, dragi ljudi
i ja dolazimo samo na generalne remonte.

Ne bi mi bilo krivo da malo penzije uzkvasaju a i plaće onima koji rade.
Linčinama i uludogovornicima dala bi po dulum zemlje ili ovog našeg
ljutog krša da malo bez državne kase oprobaju lipotu života.

Radujem se Novoj godini i blagdanima općenito radi zvona na vratima.
Ostadoše neke mlade osobe koje nas uredno posjete, druže se s nama,
a i danas je bio takav dan. Ozarile su me moje cure, nazdravile s nama
i obećale dolazak Novoj.

Radujem se i šta je mali Luka iz Neorića osvojio titulu mastershefa, a
tako mlad, tako drag, skroman, zna kuvat, blago mladoj koja ga uzme.
Nabila mi emisija kompleks drugog reda..., naime, šta god sam više
gledala i gledam te gastroemisije, sve više shvaćam na kojoj sam razini.
Tješila sam se kako to meni baš dobro oda, onda vidim one silne vezove
po lipim pijatima, ostade mi samo plakat ili udarit po loncima k'o nova.

Uspila sam napraviti neki umak nikadnapravljen i nikad ovako hvaljen,
a to nije ni "m" od mastera.

Ne čudite se, malo sam umorna, doslovno sam shvatila da Nova godina
ne smi zateći ništa neuredno, prljavo sačuvaj Bože, a i na stolu triba bit
nešto nesvakidašnje. Ne bi da će se Nova i Stara potuć oko blagdanskog
stola i malo viseće paučine jedne prosječne domaćice. To je pitanje moje
glave. Nema veze, sritna sam šta su šape, makovnjača i čokoladna torta
spremne za ponoć a i sutra. Od Božića ništa nije ostalo, to je otišlo na
prava mista. Ćer i ja smo dogovorile koja šta radi za sutrašnji ručak, svakako
smo sami oni i mi, dica..., svoj pravac.

Ove gluposti vam pišem samo zato da vidite kako smo okupirani beznačajnim
stvarima. Umisto gomile kolača, blistavog posuđa i stakala bez mrlje, podova
s koji' se može lizat, uzeti ono svoje čeljade do sebe, ušuškat se uz toplu peć,
odmorno zapivat i zaplesat i u tom "filmu" dočekat još jednu u zdravlju, bez
neki' veliki' očekivanja, ali sritni što još gazimo ovim trusnim terenima.

Neka vam je svima sritna, u zdravlju i bez većih žulja na duši i nogama godina
NAJNOVIJA od svi' do sada, i onda ispočetka.

Kakva god bila proće k'o i ova, otiće a put bez povratka, kao i mi sami:))))

Prigodna izjava mjerodavnog

Interpretiram točno onako kako mi je prenešeno; novinar/ka je
upitao/la jednog visokog crkvenog velikodostojnika, kako on
doživljava sav ovaj šušur oko Božića? On je odgovorio na slijedeći
način: "Evo kako ja to gledam..., čovjeku smo priredili rođendansko
slavlje, sve spremno, ali slavljenika nismo pozvali."

Mislim da je to sasvim dovoljno za razmišljanje.

S moje točke gledišta trebala bih otkazati današnji ručak, ostati u
tišini sa životnim suputnikom, ili u krugu obitelji ostaviti kako sam
i planirala, ali ne ispustiti iz vida razlog našega okupljanja.

Još jednom, okupite se oko svojih stolova, uživajte, ne zaboravljajući
ni u praksi one koji jedva čekaju da im netko pozvoni na vrata, vjerujem
da bi Novorođeni bio zadovoljan.

U skladu s trenutkom

Uza najbolju volju jučer se nisam mogla oglasiti, a nije da nije
bilo materijala. Ima ga i danas, hrpa, a znate kako je teško iz
hrpe izvući najbolje. Zato se neću previše upinjati da vam iz
povijesti izvlačim činjenice, li iz Biblije podatke koje svi tumačimo
na svoj način. Neću vam govoriti ni o kolačima zbog kojih padam
s nogu jer mi dolaze moji najdraži uz izuzetak dvoje od najdražih.
Njima se nisu poklopile "kazaljke", ali oni znaju da sam s njima
kao da su tu, s jačim osjećajem iznutra.
Stigla je babina Pahuljica, tako je zovem od malih nogu i to joj
ništa ne smeta. Poklonila mi je današnje popodne, ljekovito
vrijeme, ljekovitije od svih melema, još da mi je zasvirala osjećaj
bi bio potpun. Dosta je svirke, neka se dite malo rekupera.
Znači, moja jedinica dolazi priko puta svojoj materi sa svojom
dicom i ćaćom svoje dice. Nismo u kompletu, ali šta se može.

Spiza je spremna, sutra samo dorada, najskromniji aranžmani
od svih Božića, ali zato postoji jedan koji će zauzeti počasno
misto u mom domu, stigao priko rijeka i planina, polja i dolina,
stigao meni od drage osobe, gesta me dirnula do boli..., ako
ovo čitaš hvala ti i volim te, za moje želje svakako zna.

Kratko sam se i čula s par dragih ženskih glava, obavila neke
posjete, ostale ću iza Božića, ni ja nisam šta sam nekoć bila, za
sve mi triba duplo vrimena.

U ovom trenutku, sve šta mi pada na pamet je da vam uputim
čestitku od srca, da vam svima poželim zdravlje, može malo
sriće i ljubavi, ono da bude horoskopski, želim vam, t.j. želim
nam da jedni drugima budemo ljudi. Svi mi imamo svoje mušice
i svoje žute minute, mušice poprskajte nekim bezbolnim sredstvom,
a žute minute se mogu i prifarbati, neka budu u skladu s ovim
veličanstvenim trenutkom kojega slavimo svatko na svoj način.

Bilo zbog tradicijskih vrijednosti ili iskrene i tvrde vjere u ono što
kažu zbog čega se rodio, zbog čega je živio i žrtvovao se, u
svakom slučaju ga slavimo dvitisuće i kusur godina.

Da barem mrvicu slijedimo ono što je propovjedao, da se radi i o
samoj legendi vrijedno je, uvijek je vrijedno ići stazama dobra.

Sretan vam Božić svima:)))

Malo drukčiji dan

Sunčano jutro mi je podiglo raspoloženje i ne samo meni.
S obzirom da nisam vozač, moram biti vrlo fina i ulagivat se
dva dana prije ako želim napustit mjesnu zajednicu. Za divno
čudo prijedlog je došao sa suprotne strane pitanjem: "bi li ti da
mi malo prošetamo do susjedstva?" Susjedstvo je inače BiH,
točnije Hercegovina. Nisam se dala molit, uzela putnu opremu
i tip top prije njega. Divota je po sunčanu danu prohodat bilo
kuda, a tamo baš rado idemo. Nije bilo nekog kupovanja, tek par
sitnica i vrećicu s božićnim darom prijateljima koji su nastanjeni
u Hercegovini. Radost susreta je bila obostrana, to je veza iz
rane mladosti. Družili smo se malo više od ure a onda put pod
točkove, laganini.

"Šta misliš da produžimo do Međugorja?" Poslušna kakvu me Bog
da dala sam očima znak da je prijedlog prihvaćen. Tamo nismo
bili od prošlog lita, gotovo da se nisam snašla, na svakom koraku
niču zdanja, stambena ili poslovna. Ja sam zaključila da je Gospa
prema njima prilično izdašna, kad usporedim našu zajednicu.

Meni drago, neka se radi, neka se posluje, kad namaknem koji
eurić viška imat ću ga di potrošit, no, danas ništa od toga. Lipo
smo sili u jedan lokal koji je u sklopu onih silnih trgovina kojima ni
imena ne znam, skromno se počastili, malo razgledavali okolo
i pravac kući svojoj.

Opet sam se uhvatila u mislima kako sam ostala ista. Za svoje
mladosti, znala sam s prijateljicom sist na bus i relacija Makarska-
Split. Obišle bi sve trgovine koje su nudile nedostupnu nam lipotu,
isprobavale odjeću i obuću, popile bi kavu i eventualnu pojele po
paštu (tako vam se zva komad torte), opet na bus i kući. Ako bi nas
pitali doma di smo bile "mi smo išle u šetnju do Veprica..., nije neka
velika laž a svi sritni. Nas dvi ili tri što smo naparile oči lipotom, a
naši doma kako imaju fine cure koje u šetnju ne odaju tamo amo nego
drito kod Gospe u Vepric. Ma, nadoknadile bi mi to, ono s malom
grižnjom savjesti, s tim da bi ja nakon par dana priznala di smo bile
uz molbu da je to tajna.

Tako bi i danas, probala sam postola, ali to je od potribe, tražim nešto
mekano, udobno, a to mi je teško naći. Usput sam molila Boga da ne
nađem jer će ove izdurat sezonu, neće mi narest noga. Probala sam
čak i jedan lipi kaput, a kako mi stoji..., onda "shvatim" kako ja to nemam
di nosit, neću u kaputu šetat do pijace i nazad, u kući ne nosim kaput.

Kako bilo, dan je proša, ispunjen, puna sam volje i želje da nešto i uradim.
Hoću, ako uspijem, a nije posa zec, neće uteć.

Želim vam sunčane dane i da ih iskoristite barem jednom kratkom šetnjom
i kavom s osobom koju duže niste vidili, lip je osjećaj.

Dijete u meni

Tražim
kopam ispod površine nadajuć se
kako ću pronaći zakopane radosti
drvene lutke rađene rukom moga ćaće
ogrubjele majčine ruke koje su grlile rijetko
al' svaki zagrljaj osjećam do danas
kopam da još jednom ugledam osmijehe
rezervirane samo za mene u prigodama

Na kojemu ste mjestu sada
da li vidite ono nestašno
veselo dijete koje se sitnicama radovalo
budite mirni
ostala sam ista u jednom dijelu sebe
ostala sam dijete
do danas se znam radovati sitnicama
pogledu koji me prati u pokretima
zagrljaju i ruci koja mi razbaruši kosu
koju pomno namještam dlaku po dlaku
kao ljutim se a srce radosno igra

Oživim iz mrtvila na samu naznaku da oni dolaze
djeca moja
unuci, sve ljubavi moje
sve dijagnoze su na privremenom skladištenju
lice radost isijava

I dalje ću povremeno kopati po radostima
po najiskrenijim pogledima
i ne brinite
koliko god je moje blago duboko zakopano
dijete u meni je rovokopač
i do kraja puta će rovati tražeći
i uvijek naći ostavštinu koja nema cijenu

Ljubavi moja

U vrijeme moga odrastanja riječ "ljubav" se nije naglas izgovarala.
Djeci se nije riječima pokazivalo koliko su voljena, a momci i cure
su svoje osjećaje skrivali, posebno cure, jer ne smije druga strana
doći na pomisao da si "luda za njim". Kao djetetu to mi nije bilo jasno,
a i danas volim kad mi netko i riječju da do znanja koliko sam mu u
srcu, takva sam. Jučer moja jedinica (ženska) donijela nešto što je
radila i ja je onako iza leta poljubim u obraz. "Šta ti bi" upitno me
pogleda. "Volim te, pa da ne zaboraviš", a ona blago zakoluta, baš
nije materin tip kojoj je srce na izvoli. Svejedno joj je bilo drago.

Kako to nije tema priče, malo ću skratiti i vratiti se u ono vrijeme
"blagostanja" kad sam imala oko tri i po godine. Određujem to prema
rođenju moga rođaka koji je rođen '55. Valjda je njegova majka često
prepričavala naš prvi susret zato mi je i ostao u sjećanju.

Pričalo se da je stari ćaća svom jedincu sinu (dvojicu je izgubio ranije),
par puta spomenuo: "Reci sine ćaći kud ti 'odaš svako malo, je li koja
mlada u pitanju, a ne čujem da je odavle naša?" Jure, momčina od dva
metra, nasmije se ćaći i veli: " ne brigaj ćaća, brzo će se znat". Priču
između ne znam, ali se sjećam dana vjenčanja. Prohladan dan, prije
adventa ili nakon Božića, ne znam, a nije ni važno. Ja promrzla sjela
na jedan zidić što je dijelio dvorišta i nestrpljivo čekam kad će doći ta
mlada. Dočekala! Skupilo se selo, mlada baca preko kuće jabuku, a
kuća je bila među najvišima u selu, bacala ona bombone, orahe, djeca
se ustrčala i kupila, ne vide se bomboni svaki dan, a bome ni orasi.

Onako sitna, promrzla, samo sam promatrala sa strane i gledala u smjeru
visoke crnke u bijeloj vjenčanici i dugom velu. U mojim očima ona je bila
ljepotica i neka tako i ostane. Odjednom mi priđe, zagrli me i upita čija sam.
Sramežljivo odgovorim tepajući, a ona zgrabi iz one košare bombona i oraha
i namiri me za cijeli dan. Neizreciva radost danima je strujala mojim dječjim
srcem, a svaki dan sam bar nakratko trčala u njihovo dvorište.

Jure je radio posvuda po bivšoj Jugi, te godine odredište je bila Lika. Mlada
ga je ispraćala sa skrivenim suzama, a on onako razdragan, podigne je od
zemlje i zapjeva što mu glas dopušta: "Ličko lešće, Otočac i Brinje, srićo
moja ne zaboravi me". Poljubi je bez skrivanja i odleprša na autobus.

Vrijeme je odmicalo, rodilo se dvoje djece, oni stalno razdragani, raspjevani,
činilo se da ništa sreću neće pomutiti. Do jednog ljetnog dana. Nakon duge
žege smračilo se nebo i prolilo sve svoje nakupine na žednu zemlju. No nije
samo kiša rominjala, sijevale su munje i udarali gromovi, jedna je pogodila
Juru a Mlada ostade u grču, u tišini, danima ni suze ni glasa. Djecu su zaove
hranile, Mlada je bila izvan svih tokova. Od imućne kuće odjednom se sroza
na jad i bijedu, nema radne snage za njive i brda, majka umri od tuge, ćaća
bez riječi sjedio pušeći lulu na dvorištu i piljeći u nepoznatu točku.

Vrijeme je prolazilo a Mladoj više nitko osmijeh nije vidio na licu, tek za kakva
velika nevremena, čim bi bljesnule munje i začuli se gromovi tiho je zazivala
svoga Juru..., "ukaži mi se ljubavi moja, dođi mi ljubavi moja".

Pričali su da je ćudljiva, a meni se usjekle te riječi izgovarane kroz jecaje. Nje
nema, ostala su djeca i unučad, imaju solidne živote, ali njena slika i prvi
susret neće izblijediti dok živim, kao i uvjerenje da svojoj ljubavi treba reći;
"ljubavi moja, volim te, pa taman prema onoj pjesmi..., volim te budalo mala"
Nije važno da li ta budala mala ima kila više nego druga strana može dignuti.

Nije važno ni to što ljubav zna ponekad biti kvrgava i čupava ali je u konačnici
LJUBAV.

Moram a imam sto posala

Hvala "okačivaču" trofeja za blog tjedna, prošla sam bolje od
našega skijaša koji je prošao kao četvrtaš. Zada mi je treme, a
očekivanje da bi moga bar zasjest među trojicu splasnulo mi je u
trenu. Nema veze, znamo mi da se naši sportaši trude, treniraju
puno više i kvalitetnije od sve političke populacije, ali zato ovi
drugi imaju bolje rezultate, bar tako kažu.
A ovo što moram pisati..., nije meni krivo, samo se ne mogu na
sve strane rasporedit, tila bi puno a samo dvi ruke, ni one nisu nove.

Sinoć smo do kasno slavili pobjedu najmilijeg nam susjeda, još su
mi oči crvene od posljedica ispijanja šampanjca ( biće bio star i jeftin).
Šteta bi bilo da nije pobijedio kad se pokazao i iskazao posebno kao
odan susjed i prijatelj. Ako ništa lipo ga je vidit, zna kud oda, zašto
oda i unaprid zna 'ko mu sklada ode. Dovoljno o njemu, nije on iz
našeg dvorišta, imamo mi naše prasce i kolinje koje će se ako Bog
i EU da ipak dogoditi.

Prolistala sam malo tračerske rubrike što baš ne radim često, tek da
vidim čemu i komu se narod divi, a divi se. Odma' sam u panici da mi
se ne'ko od čeljadi ne zakači za "lutke". Lutke su namijenjene djevojčicama
i one se s njima igraju dok ne namaknu konkretnije igračke. Brine me
da mlade cure ne vide uzor u osobi koja to više nije jer ničega na sebi nema
što joj je priroda podarila. Uzalud mi briga, kad i u malim mistima nailazim
na (nekad) lipe mlade osobe koje su priko noći postale patke samo ne paču.

Ajde dobro, ako je ne'ko rođen baš s nekim nakaradnim organom i želi to
malo popraviti, razumim, ali tri do pet brojeva veće sise, pozadina k'o sirotinjske
naćve, jagodice k'o jabučice..., ma baš sam ostarila, ne shvaćam trendove.

Ima tu još svega ali za danas je dosta, moram nešto i za sutra ostavit, a sutra
će bit nešto nježno iz davnine, a nije od I. B. Mažuranić, nju nije lako dostići.

Sama dizajniram božićne vijence i stolne aranžmane,
U ovo doba godine gledam samo filmove koji mi puštaju suze radosnice,
Fitness upražnjavam metlom, krpom, kuvačom,
Ne volim se fotografirati, za sebe kažem da sam fotokomična, a on uporno "klika",
Gastronomija mi je omiljena djelatnost, nakuhavam više od pristojnog za vrijeme u kojemu živimo,
Bez glazbe bih bila pokojna, ona je moj poticaj i održavatelj živahnosti i poletnosti kad nikakvog razloga nema za isto,
U svojoj kući glavna sam gospodarstvenica, barem ona papirnata,
Imam više hobija, kolači, čitanje, vrtlarenje kad mi život dopušta,
Humorna sam i onda kad sam mrtva umorna, humor me održava u najtežim situacijama,
Internet rabim isključivo za preletavanje po vijestima i traženjem novih recepata,
Karijera mi je impozantna, mislim da sam u okvirima mogućeg dobila nemoguće,
Obožavam književnost, ne biram, čitam sreda, ovisno o raspoloženju,
Kulturno se uzdižem uglavnom ljeti, ne propuštam ništa od ponuđenog, TV pokriva rupe,
Modno sam "onesvještena", nije da nemam mota za modu, ali čim ne možeš obut štikle, ni "mala crna haljina ne dolazi
do izražaja.
Obitelj mi je prva na listi prioriteta, bez njih nema ni mene, njihova radost je moja sreća, njihova bol moje potonuće,
Obrazujem se na dnevnoj bazi, svaki dan možemo naučiti nešto novo, nikad dosta, a najčešće odlazimo prazne glave,
Sve u životu je naše osobno, prema vani je uglavnom samo šminka,
Što mi život više klizi prema zalasku svjesnija sam paranormalnosti u svim segmentima,
Rođeni sam poeta, malo posvećena, sve ono što samo meni pripada radim tek usput,
Politična sam utoliko što se svakodnevno živciram zbog apolitičnih političara, a to košta,
Što reći o cijenama..., skakale su s preponama, sada su već dosegle maratonske trke..., zaslužuju zlato,
Volim putovanja, nisam puno putovala, trebalo je napraviti krov nad glavom, izvesti djecu na put, ipak, vidjela sam
dosta lijepih mjesta. Nadoknađujem to dokumentarcima, putopisima i povremenim šopingom u BiH, Splitu..., hahaha,
Imam nekoliko dobrih recenzija za svoja "velika djela", sama sam recenzirala svojoj i tuđoj djeci domaće radove,
Religiozna sam na svoj način, kao ni u običnom životu tako ni u religioznom, ne volim priče velikih autoriteta, ako
ih prihvatim takvi imaju dobre životne argumente da žive ono u što nas uvjeravaju. Bože eto, ti prosudi i osudi,
Nekada sam rukotvorila: pletenje, heklanje, manje vezenje, aranžiranje vijeća mi je jedino ostalo u prigodama,
Ah ta ljubav..., volim od kad postojim, s razlogom ili bez njega, meni tako lakše živjeti, a sex..., bilo je toga na
dnevnoj bazi, sada nije pristojno poticati tu temu,
U sportu sam kao u fitnessu, osim plivanja ljeti, metla mi je glavni sportski rekvizit, u ovo doba i grabljice,
Sjećam se tinejdžerskog doba, domaćica s dva brata u trosobnom stanu a škola se podrazumijeva. Uz sve obveze
uspjela sam se družiti s prijateljicama, slušati glazbu i zaljubit se do iznad glave.
U tehnološkom smislu nemam neke dosege, uglavnom sam svladala osnove oko kućnih aparata, čak ni
internetski nemam neka postignuća, jednostavno nisam tip od tehnologije,
Televizija me u većini živcira, ali volim film, dokumentarce, zimske sportove, atletiku. Rijetko još sitnica uleti,
Veliki sam umjetnik s novčanikom, koja čudesa sa sadržajem napravim, nije mi ravan nijedan dosadašnji ministar
financija. Čudi me kako nisu čuli za mene i moju populaciju, mi smo iluzionisti,
Ako postoji nešto iritantno to su mi vijesti, one isprazne, ponavljajuće, ostalo je crna kronika, a crno ne volim,
Sa zdravljem sam zadovoljna, istina, priznat mi je neki stupanj invalidnosti, ali svako jutro kad ustanem zahvalim
Bogu, sv. Anti, sv. Kati i još nekima što pješačim, sama se oblačim (svlačim uz pomoć), ne jedem iglu i sl,
moglo bi bolje, ali neću zvat vraga, neka ovako ostane dok onaj "stan" o kojemu sam pisala dobije konačan izgled.
Znanstvenica nisam, ako se ne bilježi ona životna..., e tu sam namirila doktorata i magisterija, što ne znači da me
znanstvena dostignuća ne fasciniraju, zadivljuju. Bez znanosti i znanstvenika još bismo skakali s grane na granu,
a ovako skačemo kako svirka nalaže, tko se povinjava.

Eto, prošla sam sve rubrike najkraće što je moja malenkost mogla skratiti.

Keks, napolitanka i dnevni boravak

Prošvrljala tek onako..., po vijestima dana i upade mi u ove moje
okice vijest o smjeni ministra i instalaciji novog koji se još ne nazire.
Pa vele da je onom ranije smijenjenom zamjena došla dok si reka'
keks, a ja dodajem da će novosmijenjenom zamjena stići dok si reka'
napolitanka. U roku odma' sam došla na ideju da se potrudim oko
slastica inspiriranih zamjenama ministara. To bi triba bit lip zalogaj
ili zalogaji. Eno ih, 'lade se, jedini član žirija u kući je oproba' i kaže
"s tak'im rukan dobro si ti to izgazala"..., eto me baš nahvalio.

Malo je rano za "slatki život", ali moram obić' neke što 'odaju gore
od mene, onda sam skontala da iskoristim ovo malo nadošle snage.

Vidim ja ovo zadnje vrime da svako malo neke smjene, a ovaj moj
nikako prihvatit da smjena ima i u običnom životu, stoga ne želi ni čut
da kupimo neki mali stančić da nam se nađe kad ovo više ne budemo
u stanju servisirat. Postupila sam mimo njegove volje, otišla na misto
di se kaparaju stanovi i odma' s vrata: "Dobar dan, ja sam ta i ta, došla
san se pribilužit za jedan stančić, po mogućnosti da bude malo atraktivnija
lokacija, na sunčanom dijelu, ne izdvojeno, bolje da je prometnije, jer se
nikad ne zna. Ako se slučajno koje od nas pridomisli pa poželi izać, bolje
da je prometno". Gleda momak u mom pravcu, smijulji se, očito nema
svaki dan slušat ovak'e budalaštine. "No, dobro, ima mista, radovi počinju
iza Nove godine, potpisat će te ugovor, a plaćanje je na rate, nema kamata..."

"A ima li dodatne opreme, je li pod s laminatom, parketom ili pločicam, je li
dnevni boravak komodan, ako pozovem susjedstvo na tulum?" Prihvatio
mali priču k'o da mu je svakodnevna i potvrdi da ću sve dobit u paketu,
samo što nije reka' "vaše je samo da kaparate". Dala podatke, ugovor
slijedi, kaparala sam misto di ću se vjerojatno najduže zadržat ako ne bude
aneksa ugovoru. Vratila se doma k'o najveća sritnica, predočila od A-Ž
slučaj drugoj stranci, koji se za divno čudo nije bunio, k'o da mu se svijest
o vječnom ostanku na zemaljskom terenu malo poljuljala. Možda sam nije
ima' petlju zapetljat ovu priču, misleć valjda da na taj način mene prvu gura
na useljenje. Dodala sam mu kako sam dogovorila izolaciju, instalacije, na
šta je samo odma'nio uvjeren kako mi baš i nisu sve na broju. A jesu, brojim,
pa opet ne brojim jer nema smisla, neću ja potencirat useljenje, valjda se triba
sve dobro osušit, ne smi bit vlage, to mi nije dobro za kostobolju.

Da, takva sam, sve teme koje nisu smiješne nastojim obojiti smijehom, iako
to nekad bude na granici dobrog ukusa. Šta god vi mislili o tomu ovako se
lakše živi, lakše se savladavaju svakodnevne brige, lakše izbacuju kamenčići
koji zaustavljaju normalan hod i lakše ćemo došepesati do "atraktivne lokacije."
Dali će smjene doći dok si reka keks ili napolitanka nije u našoj nadležnosti.

Neka se broje

Nije baš dan za odlazak na more. Jutro je bilo tmurno, noć uskovitlana,
a možda je to samo uzbuđenje zbog jednog rođendana koji me raduje.
"Dobro jutro slavljenice, jesi li upalila sviće na torti?" Malo je zastala, a
onda: "E, ti si sestro, ma pusti rođendan, ali je meni do toga" i onda je
izrecitirala svoju besanu noć uzrokovanu kostoboljom i ostalim nevoljama.

"Nego, reci ti meni do kada primaš goste, ne bi mi dolazili ako tebi nije
dobro?" Lecnula se što joj baš i nije u naravi, ali je za svaki slučaj, da se
ja ne bi predomislila odma' izrazila radost zbog dolaska, iako ona ne bi
tila da se mi gnjavimo tamo zbog nekog beznačajnog rođendana. "Dobro,
ako si već odlučila, ali da ništa nisi nosila, svega imam, ništa mi ne triba".

Za sat smo već bili isprid kuće, a na vratima je stajala žena od moga nećaka
vršnjaka (razlika smo tjedan dana), nakon njih priključili su se i drugi sin sa
svojom ženom, naš 88-godišnji brat koji je prije mjesec dana izgubio ženu,
a očekuje se i ostali dio obitelji koji za razliku od nas umirovljenika još radi.

U ovo doba godine silazimo na more da bismo s radošću podilili dobra iz
našega vrta, nije neka vridnost ali je radost obostrana. Naravno, tu je bilo i
nešto za nju osobno, šta je odma' isprobala, par puta se okrenula da nam
privuče pažnju i primi potvrdu kako joj baš lipo stoji. Nemjerljivo!

Odma' je pristavila kavu a mi joj kažemo kako je baš ona najbolje kuva, uz
to smo joj pohvalili cviće koje se još dobro drži s obzirom da je na terasi.

Sanjala je kaže noćas naše rodno misto i neke velebne vile kod naših rođaka
i susjeda, a njoj k'o neugodno kako i sama nema tako nešto. Dopunila sam je,
kako je njoj (iako u snu) moglo biti neugodno s dvi kuće na moru, a ja imam
samo jednu i to iza brda. Na kraju nam ne triba ni to, svi putujemo sa skroz
drugim krovom i dosta nam par kvadratića. "Pogledaj oko sebe, vidi koga sve
imaš, budi sritna, pusti vile i dvorce, raduj se i doživi barem stotku, danas ima
tek 93. Moja sestra, zaslužna za izvlačenje svoje braće i mene najmlađe sestre
s ljutog kamena, dajući nam priliku za nove početke. Hvala joj od srca!

Vratili smo se ispunjeni radošću, što još možemo nekomu priuštiti pinku radosti,
a to vole oni što još puze jednako k'o oni što su na granici puzanja. Potpuno u
stanju nekog milujućeg mira tila sam joj samo još reći..., uživaj i neka se broje.