Drži ono što je ostalo

Znam da su mlađima ovo riječi za podsmijeh i odmah se povlači ona
poznata..., "šta ova gerijatrijska skupina još hoće" što je i razumljivo.
Kako objasniti (ako uopće treba objašnjavati) nekomu kako se kuhati
u loncu u kojemu nisi bio i ne kaniš uskoro. Bože daj da tako ostane,
da u životu ide nekim redom, da ne moramo brinuti za mlađe koji su
u goroj situaciji i ne daj Bože oplakivati mlađe. Događa se, svjedocima
smo svakog dana i to su vrlo loši osjećaji, oni nas izjedaju i stanje kakvo
je čini još gorima, a htjeli bismo baš mi, takvi, načeti, biti od pomoći.

Hvatati se za slamku, činiti sve da održimo ovo malo što je ostalo, ne
zbog pošto poto ostanka u ovoj suznoj dolini, održavamo se ne bi li
bili slamčica najbližima koji su zaribali prije roka.

Kako se može osjećati čovjek koji bi trebao biti od pomoći svojim bližnjima
koji su "u punoj snazi" a snaga ih izdaje, a samima je pomoć potrebna.
To su osjećaji koji kožu dovode do puknuća da bi izišli iz nje ali ne ide.
Što tada radite, dozvolite da vas otpreme po proceduri u "kuću spasa",
moleći se da vas ne vrate kao biljku koju neće imati tko zalijevati, molite
se da nipošto ne budete na teret onima koji imaju i previše svojih tereta.

To su želje nemoćnika, a želje i jesu tu da se ne ostvare, vrlo često.
No, da sad ne ispadnem nekakav negativac..., ne, ne, ostalo je u meni
toliko duha da i u najcrnjim situacijama lovim onu zraku da me bar na
trenutak obasja i ulije ludu nadu, jer dobro je znano kako se kaže za nadu.

Svima vama kojima sunce nije uvijek na "prozorčiću", pokušajte ga dozvati,
u mislima, možda se i pojavi. Eto sam ga danas dozvala, čak i buru, a bura
se potrudi da pročisti sve živo i neživo, a mi smo još živi i trudimo se to i
ostati do pozifa šefa svih šefova, kažu da je ON nestranački.