Suoči se i ne plači

Ovo ja razgovaram sama sa sobom, najbolje se nas dvije
razumijemo. Prošla dva tjedna su za moj ukus bila naporna.
Krivaca nema, sa strane drugih sve je bilo u dobroj i prijateljskoj
namjeri, problem je samo u meni i u meni.

Izlet na jedan lijepi otok po pozivu, truckanje trajektom, vožnja,
sjedenje, gošćenje, sve kontra mene. Vožnja, sjedenje, hrana u
izobilju..., ugroza za moj "mladi" život i propadajuće mu zdravlje.
Tko može prijateljima reći da su pretjerali, mi smo ljudi tamo neke
"zadnje dobi", kad bi trebali jesti k'o ptičice, nakon toga lagana
šetnja, vođenje za ručice da koje ne posrne i to je to. Ne mogu
to reći jer ni oni meni ne govore kad se ponašam isto, srce bi
htjelo sve podastrijeti što ima u pričuvi, a svi znamo da je to u
najvećem broju slučajeva pretjerivanje i liječenje nakon svakog
susreta. Zaključak je da su susreti najnježniji melemi koji liječe
dušu, a tijelo će se ionako "oporaviti"..., kako ne bi.

Kad smo kod tijela, govorim u svoje ime, ne znam kako funkcioniraju
moji godišnjaci i okolo, ono nam šalje signale, velike i male, trebali
bi slušati. Nisam bila poslušna ni kad sam trebala, a slušati sebe zna
biti i pogubno ponekad. Tako sam čula onu svoju drugu u mom liku
kako treba iskoristiti ono voće koje bi moglo propasti. Poslušala!
Kod nas je problem kad dospije voće i povrće, ne možete sve trpati
u škrinju, a uvijek viškovi. Komu ću ponuditi kad gotovo svi imaju, a
ako nemaju ima kod susjeda. Često ispada da se želiš riješiti viškova,
nerijetko sam dobivala odbijenicu za ponuđeno jer "sipaš sol u more".

Da skratim, uhvatila sam se džemova i marmelada, ukuhavanje po
barem pola dana pa opet. Kad je u pitanju sočno voće od pune velike
zdjele ukuha se na nekoliko teglica, skoro razočaravajuće. Dosjetila
sam se i pomiješala voćke radi gustoće, to funkcionira.

Sve je sada na svom mjestu a ja "ne mogu smista" kako bi se u nas
reklo. Plaćam cijenu svomu optimizmu kako ja sve mogu, nije važno
što je laganini, ali "plaću" dobijem svaki put kad idem u proboj a oružje
tanko. Neka mi, suoči se ona druga ti i ne oplakuj svoje izlete u nemoguće.
Još jednom sam sebi dala riječ da neću više praviti ludorije, radit ću samo
osnovno (ima toga osnovnog), šetati, odmarati, neću gledati u ovaj sag od
lišća oko kuće, neću nosom provirit u vrt gdje "raste trava zelena" najjača je.

Neću, ništa neću, samo ću uživati, šetati, tu i tamo nešto gricnuti da vam ne
umrem od gladi ovako mlada i zelena, naročito zelena.